Radio kao mjesto otpora

Donosimo uvodnik Ljubice Letinić u ovogodišnji, treći Plan za bijeg koji se od 27. do 30. listopada održava u Zagrebu pod nazivom „Radio kao mjesto otpora“. Program možete pročitati ovdje

 

JANUS: Danas, nakon svih čujnih iskustava,

rado bih rekao:  "Materijal radiomedija

je tišina, kao i njena negacija – čujno."

PAULA: H, h, h…

JANUS: Kad bi se prihvatila ova korekcija,

urednici programa istog bi časa postali

urednici negacija!

PAULA: H, h, h…

JANUS: Već sama doskočica bila bi neki

dobitak za napredak stvari.

(Zvonimir Bajsić, Slike iz života jednog radiodramaturga.)

 

Radio je više od onoga što čujemo. Radio ne poznaje granice, njegov je signal jednako neizbježan koliko i nezaustavljiv.

Ako je točno da radio ne možemo dovoljno razumjeti samo slušanjem, možemo li ga i kako, u digitalnoj globalizaciji, upotrijebiti kao autonoman alat za širenje prostora slobode i izbjegavanja kontrole i nadzora?

Suprotno onome što bi opća medijska strujanja i regulatorna tijela htjela da vjerujemo, radio je ustvari maketa, model od podatnog materijala. Može ga se lako preoblikovati, mijenjati ga sve dok ga više i nije moguće ili čak potrebno definirati.

Svatko je radio. Naše je tijelo biološki radijski sklop u čijem je središtu temporalni režanj našeg mozga.

Može se reći da je radio star koliko i najstarije ljudsko biće koje je odašiljalo bežične poruke dimnim signalima, refleksijom metala ili udaranjem o šuplje deblo. Grčki povjesničar Polibije piše o potencijalima te komunikacijske metode. Dim vatre kao sredstvo vojne komunikacije antičkoj bežičnosti daje tamnu, opasnu i pomalo mističnu pojavnost. Hitler je kazao da bez radija nikada ne bi ovladao Njemačkom.

Radio kao takav nešto je što ne vidimo, čak ga ne moramo ni čuti. Ono što vidimo su prijamnici. Radio nije isto što i radio prijamnik.

Drugi put kojim možemo prići radiju i bežičnom odašiljanju je radijska umjetnost ili umjetnost za radio. U zemljama snažnog političkog naboja radijske umjetnosti je malo ili je uopće nema. U svojoj slobodi – i od propagandne i zabavne industrije – sama premisa radijske umjetnosti izazov je postojećem i pretežitom radijskom prijenosu. Osim nastojanja da secira radio i da redefinira njegove pretpostavke, radijska umjetnost je povratak izvornom obećanju tog medija.  

 

O, mala kutijo koja si me pratila u bijegu

i što te nosih pod rukom da ne izgubim živo svjetlo

na putu od kuće do broda od broda do vlaka  

i da koncem svakog dana i odmah ujutro

u krevetu čujem neprijatelje kako mi govore 

o njihovim pobjedama i mojim noćnim morama;

obećaj mi da nećeš tek tako, iznenada,

zašutjeti!

(B. Brecht: Malom radiju, preveo T. Bajsić)

9. kolovoz 1942. nije bio slučajno određen datum za lenjingradsku praizvedbu Sedme simfonije Dmitrija Šostakoviča posvećene tom gradu i njegovim stanovnicima. Taj je dan, prema planovima nacista, trebao biti i dan konačnog pada grada od kojeg nije trebalo ostati ništa, kao ni od njegova tri milijuna stanovnika. Lenjingrad je u opsadi ostao do siječnja 1944. Dnevno je ginulo i umiralo na stotine ljudi, sveukupno milijun, 872 dana upisano je u povijesne anale najdugotrajnijih i najdestruktivnijih opsada. Preživjeli članovi Lenjingradskog radijskog orkestra uz glazbenike s borbenih položaja - izrazito slabi i izgladnjeli, osobito su puhači često kolabirali – šest su mjeseci pod ravnanjem dirigenta Karla Iliča Eliasberga uvježbavali simfoniju koju su samo jednom prije izvedbe uspjeli odsvirati in continuo. Prema borbenim linijama postavljeno je snažno ozvučenje, a zvučnici razmješteni širom grada; bila je to impresivna emisija, aplauz nakon koncerta prolijevao se velikom dvoranom Filharmonije i gradom čitav jedan sat. Izvesti tako složenu muzičku partituru u dehumaniziranom ratnom megapolisu – Šostakovičeva simfonija zahtijevala je prošireni orkestar od stotinjak muzičara - bilo je pitanje građanske časti, po svom psihološkom i političkom učinku bila je to jedna od najvažnijih umjetničkih izvedbi II svjetskog rata. Kasnije je Eliasberg prepričao susret s jednim njemačkim vojnikom koji mu je rekao kako ih je ono što su čuli natjeralo na pomisao da nikada neće osvojiti grad.

Na valovima londonskog BBC-a koji su emitirali u nacističkoj Njemačkoj svojim je glasom Thomas Mann iz američkog egzila redovito pozivao sunarodnjake, Deutsche Hörer, na otpor Hitlerovoj diktaturi. Radio London - BBC-jeva emisija okupiranoj Francuskoj čija je svrha osim otpora propagandi tadašnje višijevske radiodifuzije bila i buditi među Francuzima volju za ustankom, te je služila i kao kanal za kodirane poruke francuskom Pokretu otpora – to je bilo svjetlo.

Od Radio Londona do južnoafričkog dvadesetogodišnjeg emitiranja Radija Freedom čije je slušanje Apartheid kažnjavao osmogodišnjim zatvorom, do procvata piratskih stanica u šezdesetim godinama 20. stoljeća ili gotovo dadaističkog bolonjskog Radija Alice čije je emitiranje kao odjek autonomnog pokreta samo po sebi predstavljalo kulturnu subverziju, do današnje grupe berlinskih novinara i entuzijasta tehnologije koji su konstruirali uređaj zvan 'Džepni FM' (transmiter i receiver veličine kutije cipela s antenom od jednog metra dometa pet kilometara) za tajno emitiranje s devet lokacija u Siriji, bilježimo nebrojene primjere koji potvrđuju da radio usvaja različite emancipacijske uloge u različitim društvenim i političkim kontekstima. Radio se ističe, piše Marconijev biograf i bibliograf Marc Raboy, kao ljudska i kulturna ekspresija, kao oružje društvene i političke intervencije, kao sredstvo za izgradnju zajednice, kao instrument revolucionarne borbe.

Rječiti kritičar kolonijalne tiranije Frantz Fanon opisuje put što su ga Alžirci prošli od otpora slušanju radija do ovladavanja radijskim prijemom kao poljem političke prakse. Alžirci su radio razumjeli kao projektor francuske kolonijalne propagande, radio je, ili točnije otpor prijemu tih radijskih valova, 'za mnogo vremena mnogima bio sredstvo kojim će reći ne okupaciji i vjerovati u oslobođenje'. Recepcija, tako, pronalazi svoju esencijalnu i intimnu vezu s otporom, onu intimnu vezu koja nastaje i ostaje zaštićena 'kutijom glasova', maglom bijelog šuma i fragmentima koji nedostaju. Pišući o stvaranju stanice FLN, Fanon u eseju 'Ici, la voix d'Algérie' iz 1959. kaže ono što nas i danas jednako intrigira: 'Mislili smo da gledamo pred sebe, da se krećemo naprijed, no umjesto toga, stajali smo na horizontu koji nije imao granica, a koji je upravo radio otvorio za nas.'