Rat koji se ne smije zaboraviti

rat-koji-se-ne-smije-zaboraviti-6076.jpg

Od 35.000 stranih dobrovoljaca koji su se borili na strani Republike poginulo je njih 12.500
Od 35.000 stranih dobrovoljaca koji su se borili na strani Republike poginulo je njih 12.500

Španjolski građanski rat je, kao možda nijedan drugi veliki događaj u Europi u dvadesetom stoljeću,  podcrtao važnost solidarnosti. To nije i ne smije biti jedan zaboravljeni rat, treba podsjećati  koje su vrijednosti bile dovedene u pitanje i koje su usprkos vojnom porazu nastavile i dalje biti trajan orijentir onima koji vole slobodu.  A tko drukčije kaže, kleveće i laže 

Osam stotina i pedeset – i još koji pride – španjolskih dobrovoljaca bila bi svugdje u normalnom svijetu činjenica kojom bi se neka država ponosila i koristila je u izgradnji svog imidža u svijetu. Ali mi ni u tome nismo normalni.  Oni su zaboravljeni, odbačeni na „đubrište istorije“ , korak po korak briše im se spomen u javnom pamćenju. Velikim potezima na makrorazini  (Tuđmanov pokušaj „miksanja kostiju“ po uzoru na Franca sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća), malim na mikrorazini poput  preimenovanja središnjeg trga u Betini na Murteru  koji je decenijama nosio ima jednog od dvojice Betinjana španjolskih boraca – Dragutina Bilića, koji je poginuo u borbi sa frankistima pred 80 godina.

Što su svi ti ljudi tamo radili, je li Španjolska važna i – ako je, zašto, i zašto je završilo tako kako je završilo? 

Španjolska je zemlja kontrasta, pogotovo u socijalnoj sferi.  Na jednoj strani veliko bogatstvo i posjedi, gdje vidnu ulogu ima i Katolička crkva, na drugoj strani krajnje siromaštvo pretežnog broja seljaka. Sukobi liberala i konzervativaca koji se iz devetnaestog prelijevaju u dvadeseto stoljeće, bujanje radničkog pokreta koji u Španjolskoj, više nego igdje drugdje u Europi, ima anarhistički naboj i predznak. Katalonci i Baski žele autonomiju, Madrid  im je ne da. I ljevica i desnica izuzetno cijene individualnu slobodu (naravno, svatko sa svojom interpretacijom), a politički atentati češći su nego drugdje u Europi.  Godine 1931 ukida se kraljevina i proglašava republika, liberalno-socijalistička koalicija na vlasti daje ženama građanska prava, a Katalonija dobiva autonomiju. Stvara se zakonski okvir agrarne reforme i kreće se s podjelom zemlje seljacima, Katolička crkva odvojena je od države, zakon jamči slobodu savjesti i slobodu medija. Konzervativci su uplašeni reformama, formiraju konfederaciju nezavisnih španjolskih desnica i tijesno pobjeđuju na izborima koncem 1933. Desna vlada pokušava ukinuti dosadašnje reforme, na ustanke u Asturiji i Kataloniji odgovara krvavom represijom i tenzije se i dalje pojačavaju. Daljnji razvoj situacije nije jasan bez europskog konteksta.

Ta Europa nikako da se oporavi od „Velikog rata“ 1914-1918 koji je bio pompozno najavljivan kao rat  koji će okončati sve ratove. Ruska revolucija uspjela se obraniti od bijele kontrarevolucije i strane intervencije, ali Trocki je zaustavljen pod Varšavom i Sovjetska Rusije odustaje od izvoza revolucije na zapad, bar ovako izravno. Kratkotrajne sovjetske republike u Bavarskoj i Mađarskoj ugušene su u krvi, fašisti 1922. pobjedonosno ulaze u Rim, godinu kasnije još nepoznati Adolf Hitler ne uspijeva s minhenskim pučem. Raste represija prema radničkom pokretu i naprednim snagama, Kominterna inzistira na samostalnom nastupu komunista i socijaldemokraciju proglašava većom opasnošću nego što je fašizam, velika ekonomska kriza 1929-1933 samo radikalizira situaciju, međutim netko u Kominterni shvaća da kod takvog odnosa snaga ništa ne stoji na putu nadolazećem i sve snažnijem valu fašizma u Europi. Na VII kongresu Kominterne 1935. godine artikulira se nova politika suradnje sa svim snagama na ljevici - sve do građanskog lijevog centra - koja će moći zaustaviti fašizam.

I upravo je Španjolska zemlja u kojoj će taj novi koncept pučke fronte biti primijenjen. Koalicija stranaka od lijevog centra do raznorodne ljevice – socijalista, komunista, nezavisnih antistaljinističkih socijalista, pa čak i dijela anarhista koji su privremeno suspendirali svoje gađenje prema parlamentarnim institucijama i sudjelovali na izborima -  pobjeđuje na izborima u veljači 1936. i formira koalicijsku vladu. Desnica se boji da neće moći parirati novouspostavljenoj koaliciji i u lipnju 1936 započinju vojnu pobunu.

Prvotni plan nije uspio – pučisti nisu uspjeli preuzeti sve velike gradove, a nisu im se pridružili ni mornarica i zrakoplovstvo. S druge strane, građani se okupljaju pred gradskim vijećnicama širom zemlje i traže da im vlada podijeli oružje. Pučisti svoj problem rješavaju -  njemački Junkersi prevoze  marokanske postrojbe na krizne točke u Španjolskoj, ali Republika nije tako odlučna i ne dijeli oružje narodu. Kreće dug i krvav građanski rat koji je odnio gotovo milijun žrtava, manje u izravnim borbama na frontu, a mnogo više u (frankističkim) bombardiranjima civilnih ciljeva i masovnim egzekucijama civila, gdje ni Republika nije bila nevina. Frankistički teror nakon završetka rata odnio je dodatnih gotovo milijun civilnih žrtava, a izbjeglo je oko 650.000 ljudi..

Iako je i u Francuskoj na vlasti vlada Pučke fronte, ta država uz Velika Britanija zagovara politiku nemiješanja. Sovjetska Rusije i Meksiko pomažu Republiku, a Njemačka i Italija pobunjenike.   Konstantna i vrlo snažna pomoć Hitlera i Mussolinija u ljudstvu i opremi, pogotovo u avijaciji, jedan je od razloga pobjede frankista.

Kominterna ujesen 1936. poziva dobrovoljce iz cijelog svijeta da se uključe u obranu Republike. Do kraja rata stiže ih ukupno 35.000, ali nikada nije bilo  više od 15.000 u jednom trenutku. Francuza je preko Pirineja stiglo 8.500, Nijemaca koji su imali brojnu antihitlerovsku dijasporu došlo je preko 5.000, Poljaka 4.000, Talijana do 4.000, Amerikanaca 3.000, a iz Jugoslavije između 1700 i 1900 boraca. Poginulo ih je 12.500.

Prema brojnim objavljenim sjećanjima može se sa velikom sigurnošću zaključiti da je osnovni motiv koji je sve ove dobrovoljce doveo u Španjolsku  - antifašizam, odnosno svijest o globalnoj opasnosti od fašizma, kaže jedna od najozbiljnijih istraživača/istraživačica građanskog rata u Španjolskoj Stanislava Koprivica Oštrić. U najvećem broju bili su komunisti ili simpatizeri tog pokreta. Međutim, ovdje valja dodati da su u Španjolsku drugim kanalima stizali i dobrovoljci drugih političkih uvjerenja – od anarhista do nezavisnih socijalista, ali da im je osnovna motivacija bila identična, dakle – antifašizam.

Frankistima u pomoć stižu dobrovoljci i iz drugih zemalja. Na strani Republike bori se 200 Iraca, ali na strani Franca njih čak 700, Francu je prišlo i 500 Francuza, a kao kuriozitet dodajmo da su se u redovima frankista borila čak i sedmorica pripadnika rumunjskog fašističkog pokreta. Iz Jugoslavije se na prste jedne ruke može nabrojati one koji su se borili protiv Republike. Najvjerojatnije se radi o osobama uhićenim u krijumčarenju preko talijansko-jugoslavenske granice, koji su radije odabrali odlazak u Španjolsku nego odlazak u zatvor.   

Kako je taj rat bio izuzetno prisutan u jugoslavenskoj javnosti, može začuditi  - zašto nije bilo više dobrovoljaca na frankističkoj strani, pogotovo što je npr. klerikalna „Hrvatska straža“  bila doista zdušno angažirana u obrani i hvaljenju frankista i opisivanju zločina bezbožnih republikanaca? Čini se da hrvatska nacionalistička desnica nije Španjolsku prepoznala kao element važan za ono jedino što je njima bilo važno – rješavanje hrvatskog pitanja na način koji bi njima odgovarao. Na čelu Srpske pravoslavne crkve je u to vrijeme bio patrijarh Varnava, čovjek koji  - kako podsjeća Mirko Đorđević - najveću opasnost vidi u komunizmu, a Hitlera hvali kao dalekovidnu osobu koju je njemačkom narodu poslao sam Bog kako bi se borio protiv komunizma i međunarodnih Židova. Međutim, kako je prevladavajuća desna percepcija rata bila da radi o sukobu križara koji brane (katoličko) kršćanstvo od bezbožnih anarhista i komunista, a kako je SPC bila već dulje vrijeme žestoko angažirana u borbi protiv konkordata između Beograda i Vatikana,  očito je prevladao stav da nema svrhe poticati  odlazak srpskih desničara u rat za obranu katolicizma – onog istog s kojim se SPC u borbi protiv konkordata žestoko obračunava.

Pomoć Republici sve je slabija, pomoć pobunjenicima ne jenjava i sve snažnija pobunjenička vojska sve je bliže pobjedi. Muenchenski sporazum i žrtvovanje Čehoslovačke odgađaju početak Drugog svjetskog rata, a neki na strani Republike su izbijanje novog europskog sukoba između fašističkih država i njihovih protivnika vidjeli kao slamku spasa za opstanak Republike, jer bi u slučaju europskog rata dobili moćne saveznike, a pomoć Berlina i Rima frankistima nužno bi se smanjila. Međutim, do toga nije došlo i dogovoreno je povlačenje svih stranih dobrovoljaca. Republika se toga držala, frankisti nisu.

Frankisti presijecaju teritorij pod kontrolom legalnih vlasti na pola, a rat završava 1. travnja 1939. godine, par dana nakon što frankisti osvajaju Madrid, a na službenoj paradi ulicama grada uz pobunjeničke trupe sudjeluju i Nijemci i Talijani.  

Tko je pobijedio, a  tko izgubio u ovom ratu? Pobijedila je koalicija političke desnice, Katoličke crkve i vojske, koja je uspjela – uz nemjerljivu stranu pomoć – uspostaviti efikasnu vojnu silu  i uz pomoć pete kolone, termina izmišljenog upravo u ovom ratu, odnosno svojih simpatizera koji su u pozadini republikanaca radili sabotaže i atentate poraziti legalne snage španjolske republike.

Izgubila je šarena republikanska koalicija, a razlozi njenog poraza su višestruki.  Glavni je njezina raznolikost, koja se odrazila i na sporu uspostavu moderne organizirane vojske. Kako su pobunjenici bili za unitarnu Španjolsku, Katalonija i Baskija ostale su uz Republiku. Pritom je manje važno što su u Baskiji na vlasti bili katolički konzervativci, i da je 30.000 baskijskih vojnika bio jedini segment republikanske vojske u kojem su normalno funkcionirali vojni svećenici, njih 83 na broju.  Pa i napad nacističke avijacije  na Guernicu 26. travnja 1937 sa 50 tona rasprskavajućih i zapaljivih bombi nije imao nikakav izravni vojni značaj – radilo se o malom gradu od 7.000 stanovnika daleko od fronte sa jednom vojnom tvornicom na rubu grada.  Međutim, Guernica je duhovno središte Baskije, a u tamošnjoj crkvi sv. Ivana španjolski su se vladari stoljećima zaklinjali da će poštivati povijesna prava Baskije, i zato je bila meta okrutnog bombardiranja.

Katalonija je uz svoju autonomiju branila i svoju političku različitost - tamo su anarhisti bili izrazito snažni, a katalonska specifičnost bila je i Radnička stranka marksističkog jedinstva (POUM), stranka nezavisnog socijalističkog usmjerenja, a tada je usmjerenje bilo od strane malobrojnih, ali zbog potpore Moskve, izuzetno snažnih komunista bilo kvalificirano kao vrlo štetni trockizam. POUM, ali i anarhisti širom Španjolske, protivili su se unifikaciji španjolske republikanske vojske inspiriranoj komunistima, s obje strane upotrijebljeno je i oružje, i komunisti su pobijedili. Jedan od najvjerodostojnijih povjesničara građanskog rata u Španjolskoj Hugh Thomas kaže kako su se NKVD-ove egzekucije nepoćudnih nastavile i u zarobljeničkim logorima u Francuskoj.

The rest iz history. Iskustvo „španjolaca“  bilo je od neprocjenjive važnosti  u partizanskom pokretu u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Talijanski zapovjednici Roatta, Gambara i Piazzoni svoja su iskustva iz Španjolske primjenjivali u vladanju okupiranom Jugoslavijom  u Drugom svjetskom ratu, a od kaznenog progona za ratne zločine sklonili su se upravo u – Francovu Španjolsku!  Taj je rat, kao možda nijedan drugi veliki događaj u Europi u dvadesetom stoljeću,  podcrtao važnost solidarnosti.  To nije i ne smije biti jedan zaboravljeni rat, treba podsjećati  koje su vrijednosti bile dovedene u pitanje i koje su usprkos vojnom porazu nastavile i dalje biti trajan orijentir onima koji vole slobodu.  A tko drukčije kaže, kleveće i laže.