Skoči na glavni sadržaj

Rehabilitacija najstrašnije ideologije 20. stoljeća

rehabilitacija-najstrasnije-ideologije-20.stoljeca-3645.jpg

U vreme okrugle, 70. godišnjice streljanja, u gimnaziji, među portretima uglednih učenika, visio je i Nedićev portret, baš sa spoljne strane spomen-učionice u čast streljanim đacima i profesorima. Jedna strana odaje počast žrtvama, a druga – krvniku. Taj zid – to je Srbija danas, nesposobna da se opredeli na čijoj je strani – ubice ili ubijenog
Foto: novosti.rs

Na dan kad ovo pišem, 21. oktobra, navršava se 74 godine od streljanja gotovo tri hiljade ljudi u mom gradu, Kragujevcu. U mesecu kad ovo pišem u mojoj zemlji odlučeno je kada će početi postupak za rehabilitaciju Milana Nedića, predsednika kvislinške vlade instalirane direktno od okupatora koji je streljao moje sugrađane. I moje pretke, dodala bih, ali nema Kragujevčanina bez predaka koji počivaju negde pod šumaričkim humkama. Taj isti Nedić, đak je kragujevačke gimnazije, one iz koje su izvedni i streljani đaci i profesori.

U vreme okrugle, sedamdesete godišnjice streljanja, u mojoj gimnaziji, među portretima uglednih učenika ove škole, visio je i portret Milana Nedića, baš sa spoljne strane spomen učionice napravljene u čast streljanim đacima i profesorima. Probajte da zamislite zid te učionice. Jedna strana odaje počast žrtvama, a druga – krvniku. Taj zid – to je moja zemlja danas. Ideološki sluđeni, istorijski neobavešteni, bijemo glavom o zid, nesposobni da se opredelimo na čijoj smo strani – na strani ubice ili ubijenog.

Nedićev portret je u međuvremenu skinut. Ne, nije o tome doneta nikakva zvanična odluka, niti se onaj ko ga je tu okačio izvinio. Slika Milana Nedića sklonjena je tako što je jedan bivši đak moje škole došao na godišnjicu svoje mature, skinuo ga, izlomio i bacio kroz prozor.

Pre četiri godine, 2011, povodom 70. godišnjice streljanja u Šumaricama, pisala sam tekst o ovom događaju. Više od mesec dana provela sam u arhivama Muzeja „21. oktobar“ kopajući po dokumentima, naredbama, tajnim i javnim dogovorima i sporazumima koji su doveli do masakra. Kad sam konačno završila tekst, više nisam bila ista osoba.

Ljudi obično podrazumevaju da te, kad si iz Kragujevca, ili bilo kog drugog grada koji je zadesilo nešto poput kragujevačkog streljanja, taj događaj iz istorije rodnog mesta posebno potresa. Zapravo, uopšte nije tako. Mi, Kragujevčani, 21. oktobar celog života podrazumevamo i povezujemo sa kulturno-umetničkom manifestacijom „Veliki školski čas“ na koju nas, dok smo još u školskom uzrastu, teraju da idemo organizovano. Taj je dan za nas dosađivanje, dugotrajno stajanje, često na kiši, jer, oktobar je, je li. Dok dođeš do zrelog doba, onog kad možeš da shvatiš šta se dogodilo, 21. oktobar ti već izađe na nos i postaneš indiferentan. Muzej „21. oktobar“ samo je još jedna zgrada u gradu, Spomen-park i cele Šumarice zaklonjeno su mesto gde možeš da se ljubakaš sa dečkom ili da iskoristiš lep dan za šetnju. Desankina „Krvava bajka“ je nešto na šta prevrćeš očima...

Nikad me emotivno nije pogodio nijedan „Veliki školski čas“, nijedna poema, pesma ni tekst na temu kragujevačkog streljanja. Mene su otreznili i zauvek promenili zapisnici. A nema dosadnijeg spisa od zapisnika.

U Muzeju „21. oktobar“ čuvaju se zapisnici Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Pravljeni su odmah po oslobođenju, 1944, pa sve do kraja zime 1945. godine. Sadrže svedočanstva za 2324 streljanih. Za njih 1706 postoje originalne izjave članova porodica. Zapisničar ili zapisničarka beležio je njihova svedočanstva onako kako su ih govorili: prostim jezikom, sa sve nepravilnom upotrebom i karikiranjem reči, te sa tipičnim šumadijskim izbegavanjem pojedinih padeža. To je ono što me je puklo posred čela, srca, želuca... Mogla sam da čujem te glasove, da vidim žene u crnini kako sede u neudobnoj stolici i deklamuju: „Mojega sina su odveli dok je bio na njivu dana 20. oktombra...“ Ili: „Moj pokojni muž Bena kod sebe u momentu streljanja imao je 11.000 dinara gotovog novca, zlatan sat i lanac, zlatnu burmu i 1. zlatan prsten. Sve ove stvari uzeli su zlikovci koji su mu i život uzeli. Pokojni Bena izdržavao je mene i sina Raula. Smrću njegovom ja sam ostala prosto na ulici.“

Šta tačno promeni čoveka kad se suoči sa ovakvim svedočanstvima? Govoreći jednom prilikom baš o Šumaricama, književnik Ivan Ivanji, preživeli logoraš koji nikada nije saznao kako su mu tačno tokom Holokausta stradali roditelji, rekao je: „Ubijen je uvek pojedinačno samo jedan čovek. Ali s njim umire i jedan svet, njegov svet.“ Svaki od tih svetova otvorio mi se pred očima dok sam čitala te zapisnike. Svaki život, svaki čovek. Ali postoji tačka pucanja: „Pitamo se kako je moguće da se svakog od njih setimo na dostojan način? Nije moguće. Isuviše ih je mnogo“, kaže Ivanji.

Ja ne mogu svakog streljanog u Kragujevcu da se setim na dostojanstven način. Čak ni svojih koji su tamo ubijeni, jer se o tome u kući, kao ni u mnogim kragujevačkim kućama, nije pričalo. Ćutalo se, ne iz straha, nego od užasa. Uostalom, šta da se kaže? Isuviše ih je mnogo.

Ali, ubica je manje. Njih mogu da popamtim. Marisav Petrović, glavni kragujevački ljotićevac... Strahinja Janić, Marisavljeva desna ruka... I – Milan Nedić. Kvisling, izdajnik, saradnik okupatora, strastveni obožavalac lika, a naročito dela Adolfa Hitlera. Onaj koji je pisao o Srbima kao o „arijevskoj rasi“. Ima tih njegovih pisanija po bibliotekama, čak i na internetu, nisu ni u kakvim tajnim bunkerima. Učenik moje škole. U mom gradu. Predsednik vlade moje zemlje.

Njega rehabilituje sud. Po zakonima moje zemlje, moguće je rehabilitovati samo one za koje postoji sudska presuda, ako se utvrdi da nisu imali pošteno suđenje. Milan Nedić nikada nije osuđen. Do kraja je ostao dosledan svom beščašću i kukavičluku, pa se ubio skočivši kroz prozor, iskoristivši nepažnju zatvorskih čuvara. Sam je odlučio o sopstvenoj smrti, za razliku od 2355 muškaraca i 26 žena koji su streljani u Šumaricama i drugim mestima oko Kragujevca 20. i 21. oktobra 1941.



U mojoj školi visio je Nedićev portret. Protivim se smrtnoj kazni, ali nešto mi govori da se ne bih bunila da je visio lično Nedić, a ne njegova slika. Ali, on se izvukao. Nikad nije osuđen, baš kao ni Slobodan Milošević. Zato, valjda, uporno i stojimo prikovani uz onaj zid koji sam pomenula na početku. Ali, kako bez presude, po kom pravnom osnovu Milan Nedić može da bude rehabilitovan? To niko ne zna. Bez presude Nediću, nemoguće je pokrenuti postupak rehabilitacije, ali to se ipak desilo, suprotno zakonu. Nadam se da grešim, ali bojim se da je moja zemlja, ili bar oni koji je trenutno vode, rešila da ostane sa pogrešne strane zida, one koja odaje počast krvniku. Jer, bez adekvatne dokumentacije, rehabilitacija Milana Nedića je čisto politička. A politika je ideologija. Rehabilitacijom Milana Nedića biće rehabilitovana njegova ideologija, ona koja ga je instalirala na čelo okupirane Srbije. Ona najstrašnija u Evropi 20. veka.

Ivan Ivanji je u pravu, ne možemo odati počast svakom ubijenom, isuviše ih je mnogo. Ali to nije najgore. Najgore je ako nas na pravoj strani, na strani žrtava, ostane – isuviše malo.