Igrala se tako na Poljudu prije koji tjedan utakmica između splitskog Hajduka i zagrebačke Lokomotive, Mamićevog rezervnog kluba kolokvijalno nazvanog Dinamo 2, pa se na splitskom stadionu skupilo respektabilnih dvadesetak tisuća ljudi.
Subota, lijepo vrijeme, dobar Hajduk, 63. rođendan Torcide i sudac koji je već jednom pokrao ovaj klub - nema boljeg recepta za ugodno nogometno poslijepodne.
Policija je, međutim, imala drugu viziju: na prilazima Poljudu toga dana montirali su se kordoni do zuba opremljenih interventnih mladića, u niskom startu, s mrkim pogledima i kratkim fitiljem, premda stotinama kilometara nije uočen ama baš nitko koga Lokomotiva kao Lokomotiva zanima.
Dapače, hrvatska znanost još uvijek nije dokazala postojanje jedne jedine ljudske jedinke koja onako ozbiljno podržava frankenštajnski produkt kojega sportski novinari od milja oslovljavaju kao 'klub s Kajzerice'
Uglavnom, dakle, nikakvih problema na vidiku nije ni bilo i sve je mirisalo na pravu splitsku feštu, no hrvatskoj policiji posljednjih godina upravo 'nogometne fešte' su problem kao takve.
Tog dana u Splitu priveli su točno 19 osoba i premda to predstavlja tek 0,1 posto od svih gledatelja koji su se zaputili prema stadionu, zanimljivo je proanalizirati njihove grijehe. Oni su, naime, tek popili po koje pivo, a neki su pored toga - zamislite tih manijaka! - kod kuće zaboravili osobnu iskaznicu.
Nije ovo nikakvo nagađanje, već precizan opis službenih podataka dostavljenih iz Policijske uprave splitsko dalmatinske: osmero navijača te su subote napuhali redom, 0,51, 0,54, 0,59, 0,61, 0,70, 0,80, 0,87 i 0,98 promila, što ovisno o korpulentnosti i tome jesu li prethodno ubacili nešto u želudac znači da su popili dva ili tri piva.
Ma pogledaj bezobraznika, na pivo pa na utakmicu?!
Svi su odmah lijepo privedeni, zajedno s kolegama koji su tek mrvicu marljivije pogledali u čašicu, pa u stanici zadržani nekoliko sati. A onda su prepraćeni prekršajnom sucu koji će ih klepnuti primjerenom kaznom.
Znate li koja je sankcija za bezazleno kombiniranje piva i nogometa u Hrvatskoj? Minimalno dvije do maksimalno petnaest tisuća kuna, odnosno višestruko više nego da su s istom tom količinom alkohola sjeli za volan pa cijelu noć divljali po gradu, rušili ograde i ignorirali crvena svjetla na semaforu. Tu je još i 'zaštitna mjera' zabrane odlaska na utakmice od jedne do dvije godine, da im nešto slično opet ne padne na pamet.
Opisani policijski igrokaz nije nikakva iznimka, dapače: u splitskom slučaju ponavlja se iz vikenda u vikend, a čak i sami policajci će iznenađenim prijestupnicima priznati da su krivi jer, eto, 'kvota se mora ispuniti', a statistika nabildati.
Nije ovo ništa specijalno u odnosu gomilu svinjarija kojima obiluje hrvatski nogomet, nego tek jedna zgodna ilustracija koja dokazuje zanimljiv odnos politike prema potencijalno uvijek opasnoj supkulturi zvanoj nogometni navijači.
SDP-u su, recimo, oni simpatični iz pozicije oporbe, pogotovo ako otvaraju široku frontu protiv Tuđmana zbog Dinamovog imena ili ratuju s Kerumom i njegovom klikom.
Kad se domognu vlasti, oni radije pojačavaju represiju i usput se prave blesavi.
S HDZ-ovcima je, pak, situacija nešto drugačija: u rijetkim trenucima kada nemaju moć silno se uzbude na prizor svake kritike vlasti ili - daj bože - kakvih nereda. Kad drže palicu, onda stvari rješavaju u svom stilu, otvaranjem prostora mafijaškim klikama, namještanjem rezultata, pranjem love i bezumnim trošenjem javnih sredstava.
Jeste li, usput, primijetili da se Tomislav Karamarko barem jedan put javno izjasnio o notornom Zdravku Mamiću?
I jednima i drugima je imanentna tek gorljiva briga oko navodnih silnih nereda na hrvatskim stadionima, što je mantra koja se ponavljala dovoljno dugo da bi ušla u uho prosječnog građanina iako su po realnim i usporedivim podacima oni u europskim okvirima beznačajni, čak i smiješni.
Jedina dva ozbiljna incidenta u zadnjih desetljeće i pol izbila su zbog doslovno maloumne reakcije policije (Maksimir 2010. godine) ili kretenskog propusta organizatora utakmice (Kantrida ove godine), kada je nastalo kamenovanje za koje bi se logikom stvari trebalo pretpostaviti da je - ako već ne izrežirano ili potaknuto - politici i policiji onda barem dobrodošlo.
Znate li, usput, da je upravo na tom susretu ono zabranjeno pivo koje spominjemo na početku teksta na samom stadionu točeno doslovce u potocima?
Uglavnom, upućeniji promatrač primijetit će jednu vrlo znakovitu pravilnost: nakon svakog nereda hitno se sastaju komisije, tijela i koordinacije, pišu se dramatični planovi i usvaja još noviji i još stroži zakon o suzbijanju nereda, ionako službeno najrepresivniji u Europi (!).
Koji se, nota bene, doslovno provodi tek na nesretnicima i mazohistima sa sjevernih tribina stadiona, onima koji u nogometu još vide tračak romantike, idealizma i vlastitog identiteta.
Zakon ne vrijedi za lože septičke jame zvane hrvatski nogomet, gdje su psovanje, prijetnje, poticanje na mržnju, nacionalizam i šovinizam, lihvarenje, namještanje, fizičko nasilje, vozanje u gepeku, korupcija i robovlasnički odnosi uobičajena pojava. Ne, ni alkohol na utakmicama nije im stran, pa neka u zakonu piše što god treba. Za sve ovo ne treba ići puno dalje od Maksimira...
Da, baš tog Maksimira: sjedišta kluba nekada poznatog kao Dinamo koji danas više vuče na praonicu love jednog čovjeka i njegove klike koja već deset godina sama sebe postavlja i sama sebe smjenjuje.
Mora se priznati da je Zdravko Mamić maherski odigrao igru - najprije je doslovce oteo Dinamo Zagrepčanima, potom njihovim parama izgradio vlastito carstvo i stao malo-pomalo graditi utjecaj u političkim, policijskim i pravosudnim krugovima, da bi na koncu svega uz korisnu asistenciju takvih prijatelja krenuo rastjerati bandu koja se uopće drzne pohoditi stadion.
'Znaš šta, lakše je prijeći afganistansko-pakistansku granicu nego ući na Maksimir', nazvao me ovih dana HTV-ov novinar Hrvoje Zovko, jedan od onih par stotina mohikanaca koji se - za razliku od preostalih 799.700 Zagrepčana odbio odreći svoga Dinama.
Čovjek, barem ovako na prvu djeluje normalno, razumno i ozbiljno, čak nije ni Bad Blue Boys, niti prelazi ulicu mimo pješačkog prijelaza. Jadan, uporno pohodi taj nesretni stadion i iz tjedna u tjedan svjedoči kako se teško do tribine uopće probiti: najprije je bilo legitimiranje na ulazu, pa rodni listovi za djecu, pa personalizirane ulaznice, pa dvostruka kontrola, pa onda trostruka, pa skidanje cipela, da bi odnedavno redari usred utakmice krenuli po gledalištu legitimirati obične ljude.
Mučke provokatore koji su se sigurno ondje pojavili samo kako bi remetili gazdin biznis.
Vjerojatno upravo zbog Zagrepčana, koji su se za razliku od Splićana jednostavno masovno odlučili ne boriti za svoj klub, u slučaju Dinama danas je moguće baš, ali baš nevjerojatno pišanje po zakonima i ljudskim pravima: klub, redari i policija zajednički vode famozne 'crne liste', popise građana kojima diskrecijskom i ničim obrazloženom odlukom jednostavno zabranjuju pristup stadionu.
Jedan dan te legitimiraju, a već idućeg vikenda si nepoželjan.
Hrvoje Zovko, gotova ti je karijera nogometnog kibica...
Uglavnom, praksu s Maksimira ovih dana pokušalo se raspršiti po cijeloj Hrvatskoj, pa su se na jednom od onih koordinativnih tijela dosjetili da bi lijepo trebalo popisati sve gledatelje nogometa u državi i najmanje 24 sata prije svake utakmice od njih zatražiti ime i prezime, adresu, broj cipela, majčino djevojačko prezime i domovnicu s dvije fotografije.
Da, famozni vaučeri: bedastoću za koju se u startu moglo pretpostaviti da neće funkcionirati barem na Hajdukovim pristašama, jer oni na svako gostovanje putuju u brojnosti kakvog omanjeg županijskog sjedišta u Hrvatskoj, u tren oka srušili su ujedinjeni nogometni navijači. Pa su BBB-i kupovali ulaznice Torcidi, a Torcida njima i Demonima, Kohorta Armadi i tako ukrug, 'smrtni neprijatelji' sklopili su pakt o nenapadanju.
I Hrvatska tako trenutno živi idilu u kojoj će ministar sporta bezobrazno kazati da je cilj postignut.
Jer, eto, zasad se nitko ne mlati na ulicama i navijači se dobrovoljno gužvaju na zajedničkim tribinama, dok ona 'za vaučere' ostaje prazna.
A što će se dogoditi ako se u masi pojavi kakva usijana glava pa izazove kavgu?
Ha, pa vjerojatno ćemo postrožiti zakon i pojačati represiju...
To se uvijek može napraviti jer - shvatili ste smisao ovog teksta i namjeru autora da skrene pozornost s aktualnog navodnog početka obračuna s glavom nogometne hobotnice - navijači su glavni problem u hrvatskom sportu.