Samo mala, mala pusica

Gospođa Adela Premec nije otkazala proslavu svoga osamdesetoga rođendana; umjesto nje, učinili su to nećaci i nećakinje, međusobno podijelivši uobičajenu frazu: svako zlo za neko dobro. Zlo je bio COVID 19, a dobro to što će izbjeći rođendan tete Adele, zločeste i prefrigane starice koja je, premda nevoljena, uspješno održavala veze s ne tako bliskom rodbinom. Gospođa Adela nije bila ni posebno pametna, ni posebno obrazovana osoba, ali je sve što joj je nedostajalo nadoknađivala lukavošću, onom gadnom posestrimom gluposti. Uglavnom, nećaci i susjedi o njoj su govorili „ne znaš je li tupa, dementna ili samo pokvarena“, a nećakinje “ma, takva je bila oduvijek“, „ne možeš je mijenjati“.

Gospođa Adela znala je što se o njoj govori, ali naviknuta godinama na svoje i tuđe ponašanje, nije se osvrtala. Bila je sigurna u sebe i svoje životne postupke: iza nje su bila dva braka, jedan davno, a jedan nedavno ugašen konačnim odlaskom supruga kojega je Adela, za njegova života, kinjila i gnjavila, a nakon smrti poštovala i voljela skupa s naslijeđenom grobnicom u Arkadama, vikendicom u Crikvenici, popriličnom ušteđevinom i stanom od sto kvadrata u Bauerovoj ulici. Voljela je u taj svoj stan povremeno pozivati svoje najdraže i prepredeno promatrati kome od njih oči najviše lutaju, pa bi baš toga koji je vrludao pogledom po stanu, već sutradan namamila na čaj u dvoje i obećavala da će njoj, ili njemu ostaviti i stan i ušteđevinu koju je, kako je to govorila, čuvala „za crne dane“. Kako bi sve bilo uvjerljivije dodavala bi „a o ostalom se budemo dogovorili“. Uvjerljivost bi zapečatila: „Uvjet ti je da se savjesno brineš o našoj grobnici. Bude i oporuka, bez brige, ali je još pišem, znaš da tu ima puno detalja, pa kad budem gotova, dobiš je u ruke. Ponavljam, uvjet je da paziš na grobnicu. I naravno, da nikom, ali nikom, za sad niš ne govoriš.“. Ovome nitko nije odolijevao. Pa tko normalan ne bi pazio na grobnicu u Arkadama? I zaista, nećaci i nećakinje prešućivali su jedni drugima razgovore s tetom Adelom.

Da se proslava mora odgoditi bilo je svima jasno; odluka Stožera za borbu protiv Korone, o zabrani svih, pa i obiteljskih okupljanja, bila je posve dovoljna da i bedastiji od gospođe Adele shvate da su crni dani zinuli na sve, a ne samo na nesuđenu slavljenicu. Saslušala je posljednju rečenicu svojih mlađih rođaka: Teta, svima nam je stalo da te sačuvamo, znaš da su osobe u godinama osjetljivije i da se, nedajbože, svašta može dogoditi i mlađima, a ti si baš u skupini koja je jako ugrožena. Moramo te čuvati, proslavu odgađamo, al nam pobegla ne bu. Odloživši mobitel pogledala je prema prozorskoj dasci na kojoj se, u tegli, pokunjio uplašeni tulipan. Naglo i opasno za svoje godine ustala je i otišla prema skupocjenom bifeu dnevne sobe, koju su svi zvali salon. Dok je otvarala ostakljena vratašca bifea šarke su obrambeno zarežale. Nešto im je bijesno dobacila.

Dohvatila je bocu odličnog konjaka kojeg je odavno čuvala za proslavu jubilarnog rođendana, pa premda je i mlađima teško u hipu odvrtjeti čep, gospođa Adela pokazala je solidnu snagu šake dok ga je okretala. Natočila je konjak u kristalnu čašu čiju je čistoću, o kojoj se sama brinula, svejedno provjerila.

- Drek je vama žal vaše tete, samo čekate da krepam, pa da se dočepate i stana i svega ostalog. Mene ne bute zavarali, znam ja otkud vjetar puše.

I sama je otpuhnula nakon prvog gutljaja, pa premda je prozor bio zatvoren, tulipan se u strahu stresao.

Dva dana gospođa Adela nije nikoga nazvala; bila je uvrijeđena i ljuta. Držala se kuće po preporuci nadležnih, pa se zabavljala tako što je ulazila u ostavu i gledala što joj sve nedostaje za dulji boravak u stanu.

„Ne bu meni niš“ – ovim je riječima završavala kontrolu zaliha dok je otvarala i zatvarala hladnjak. Zaključila je da se, na kraju krajeva, kupovina delikatesa koje je nabavila kako bi obljetnički ručak bio što svečaniji, isplatila, te da će dugotrajna gozba u osami biti itekako zabavna. „A u kvartu nek jedeju žgance!“ Tako se bodrila gospođa Adela.

Treći dan javili su se nećaci, pa za njima i nećakinje, baš po onom redu po kojemu su bili posljednji u nizu kojima je teta ostavljala nasljedstvo. Popričali bi s tetom koja je ipak omekšala nakon prve navale bijesa; svi su bili zabrinuti, svi su ponavljali kako se moraju čuvati, kako ovo nije bez vraga i kako je odnio vrag šalu… Prošlo je još nekoliko dana; Stožer je ljude uglavnom smirivao, a onda su, po Adelinoj procjeni, posve nenadano počeli uz glavnu bolnicu podizati šatore u koje će smjestiti dvjestotinjak oboljelih, a na kraju su obznanili, štoviše i pokazali, kako nižu krevete u multifunkcionalnoj dvorani Arena. Od trenutka kada su prvi oboljeli primljeni u odjel Bolnice za infektivne bolesti, pa do trenutka kad su pokazali krevete u Areni i zastrašujuće šatore, prošla su samo tri tjedna. Adela je bila zbunjena kao i većina hrvatskog građanstva. Pomagalo joj je, ali i odmagalo što je ritualno uključivala TV u 9 ujutro i potpuno obučena i počešljana slušala razložnog i pametnog ministra zdravstva. Njemu je vjerovala.

- To je jako, jako fini čovjek. I kak je samo pametan, bez obzira kaj je ministar. A još je i doktor! Pravi džentlmen. A ostali, tak, tak… - običavala bi reći nećakinjama. Njima je govorila baš ovako, a za sebe: „Jako, jako feš muškarac, jako privlačan, jakoo....

Tih dana Adelino se ponašanje ni po čemu nije razlikovalo od ponašanja većine njezinih vršnjaka: uglavnom je bivala kod kuće, prebirala po zalihama, razgovarala sa svojima i s ponekom prijateljicom, a nakratko izlazila protegnuti noge i to rano ujutro dok još nije bilo nikoga na ulici. Čak i kad bi ugledala koga od poznatih šetača pasa, na vrijeme bi se udaljila:

„Ma takvi koji voliju pese više neg ljude, ti bi me još namjerno zarazili.“

 

Kako su dani prolazili tako je postajala sve nemirnija. Neprestano televizijsko ponavljanje o prisutnoj opasnosti rezultirao je gubitkom sna, kojim se Adela obično hvalila. „Spavam inače ko mladenka, baš ko mladenka. A sad?  Bože me sačuvaj…“ Budila se oko dva sata noću, ustajala, odlazila u WC, pa u kupaonicu, vraćala se u krevet, ali nije uspijevala zaspati do jutra. Čak je, da bi se umirila, još jednom pročitala i poderala posljednju oporuku s imenom najnovijeg nasljednika s najnovijim datumom. To što joj je inače pričinjavalo zadovoljstvo i davalo novi polet, ovog puta ju je ostavilo ravnodušnom. Budila se bunovna i nezadovoljna. Svejedno je, ustrajna gospođa Adela, obavljala jutarnju toaletu i pristojno, u devet ujutro čekala da joj se obrati gospodin ministar.

- Jako, jako feš i pametan. Jaaako zgodan - potiho ga je komentirala.

Obavezno bi, nakon njegova obraćanja, otpila malo konjaka, koji je stišavao i nadolazeći strah i neobičan nemir koji nije povezivala s osjećajem zebnje, već s nečim… Nije se mogla dosjetiti s čime. Zatim bi ponekog nazvala i prokomentirala nove brojke oboljelih. No nemir, koji ju je sve više obuzimao, nije ju napuštao, čak ni nakon spasonosnog konjaka. Nikako se nije mogla otresti slike bolničkih kreveta u Arena centru, ni slike klaustrofobičnih šatora koje su se, nekim nepoznatim putovanjima usamljenog mozga, stale miješati sa slikama samoga početka epidemije u Hrvatskoj. Tad su snimke više umirivale no plašile ljude: dvojica snažnih, nabildanih mladića dosađuju se u besprijekorno čistoj, luksuznoj, svim aparatima opremljenoj bolničkoj sobi.

- Bome ko na filmu, čista Amerika, da si poželiš – tako je, s lakom zavišću, komentirala gospođa Adela.

Prošla su još dva, tri dana, ne više. Slike i brojke postajale su krajnje uznemirujuće i gospođa Adela je sve više posezala za konjakom. Boca se polako praznila, ali je Adela sačuvala dostojanstvo i nije pila iz flaše. Ispranu kristalnu čašu, skupa s bocom, vraćala bi u bife čije su šarke cviljele.

A onda, noć prije prvog dana proljeća, na sam dan na koji je padao i Adelin obljetnički rođendan, Adela je poskočila u krevetu. Nije se obazirala ni na kuk, ni na viklere.

- Znam, znam kaj treba poduzeti! Znam! – bila je smjela i odvažna, ali je za sve što ju je čekalo toga dana trebala još malo poticaja.

Posve probuđena, u dva sata ujutro gospođa Adela je ustala, uputila se u dnevnu sobu i iz bifea izvadila bocu i čašu. Obje su joj ruke bile zauzete, pa je laktom, gotovo šeretski zatvorila bife. Šarke bifea prešutjele su ovu uvredu. Vratila se u spavaću sobu pazeći da joj, pomalo odrvenjeloj osamdesetogodišnjakinji, ne ispadnu ni čaša ni, ne daj Bože, flaša.

 - Je, sve bi šteli nasljediti, ali popraviti nekaj po kući, to neee. Ovaj bife bi zahrđal da ga češće ne otvaram.  Niškoristi, niškoristi jedni.

 

Prije nego se uvukla u krevet, gospođa Adela natočila je pristojnu količinu konjaka u lijepu kristalnu čašu. Ispila je pola, odložila i bocu i čašu na stolić uz krevet i sa stolića dohvatila kemijsku olovku i tvrdi, plastični podložak s mehanizmom za učvršćenje papira. Taj mali pult s papirom, na kojemu je svakodnevno bilježila sitnice koje su joj „pobegle“, Adela je položila na uzdignuta koljena koja je dodatno pokrila i poplunom i dekom. Bježeće sitnice gospođa Adela nije nikada nazivala zaboravljenim stvarima. Odstranila je iz mehanizma postojeći papir i pomno stala pisati novu oporuku. Već poučena dugotrajnim iskustvom o pisanju i drapanju oporuka, na nekoliko je mjesta stavila aktualan datum, a kad je bila gotova i s pisanjem i prepisivanjem, kad je konačno zaključila da je „to–to“, pomno je presavila papir s tekstom nove oporuke i brižljivo ga složila u kovertu na kojoj je napisala OPORUKA, a da bude još uvjerljivije dopisala je i podcrtala IZRAZ POSLJEDNJE VOLJE MENE, ADELE PREMEC. Zaspala je nemirnim, ali vedrim snom.

Ujutro, na sam svoj rođendan, već oko osam sati, ušla je u kupaonicu i vrlo oprezno, koristeći brojne držače koje je iz predostrožnosti odavno montirala u tuš kabinu, otuširala se, pažljivo istupila iz niske kadice, pa se, pazeći na krhki kuk, vrlo snažno za svoje godine, isfrotirala oštrim ručnikom. Zatim se počešljala, otišla u sobu i  i obukla odjeću koju je ionako mislila obući na sam svoj osamdeseti jubilej. Vratila se u kupaonicu, pa nanijela malo rumenila i ruža na usne. Nije joj se svidjelo kako izgleda, pa se obrisala papirnatom maramicom, ali lagani ostaci crvenila su ostali i to joj je djelovalo dobro. Zatim je u kuhinji pokušala nešto pojesti, ali nije bila gladna i sjetila se da bi joj dobro došlo samo malo, malo konjaka. Krenula je u dnevni boravak, a onda se fakinski nasmiješila samoj sebi i, sjetivši se da je konjak ostao na stoliću kraj kreveta, otišla u spavaću sobu. Natočila si je onoliko koliko je ocijenila da je pristojno, pa sjela pred televizor. Spustila je čašu, upalila TV. Zamislila se, vidjela da ima još koju minutu do obraćanja Stožera i gospodina ministra, vratila se u spavaću i donijela bocu. Iz bifea je izvadila još jednu čašu i provjerila njenu čistoću. I u nju je natočila. Kad se pojavio ministar, polako je podigla svoju čašu, kucnula se s onom drugom, nazdravila, poslušala ga, promrmljala „kakav muškarac, kakav muškarac“. Nakon završene konferencije isključila je TV, napustila sobu, u hodniku obukla kaput, prebacila torbu preko ramena i izašla iz stana.

Na stubištu nije srela nikoga. Na ulici nikoga, tek na udaljenosti od nekoliko metara ugledala je čovjeka koji je vodio psa. Čovjek je išao u njenom smjeru i gospođa Adela se izmaknula da mu ne bude ni blizu. Uskoro je, s noge na nogu, svojom Bauerovom došla do Martićeve, skrenula odmah smjerom  prema Kvatriću, pa vidjela da grad i nije tako pust kao što bi Stožer želio. Nije mogla biti brža, ali svejedno je, relativno brzo za svoje godine, stigla do placa.

Samo kratko se zaustavila pred samim ulazom u Tržnicu Kvatrić, ondje gdje su kiosk i sat, i gdje su u gustom redu s jedne strane čekali za kruh, a s druge, mliječne proizvode. Vidjelo se da se na placu nikakav preporučeni razmak među ljudima ne poštuje.

Gospođa Adela Premec cijeloga života je dobro procjenjivala žrtve: prva žrtva na koju se, na prvi dan proljeća 2020. godine bacila slavljenica, bio je muškarac srednjih godina. Čovjek je imao prepune ruke vreća i vrećica i nije stigao čak ni ustuknuti kad ga je Adela zasula poljupcima.

- Samo, jednu, samo malu, malu pusicu! Meni je rođendan! – vikala je koketno, u kratkim predasima. Za njim je žrtva malih, ali malih pusica bila žena koja je pokušala bezuspješno uzmaknuti i obraniti barem zelenkastu zaštitnu masku. Ljudi su se zapravo ukipili; prepune vreće namirnica i kolica za koja su se bojali, nisu im dale da se pomaknu; a strepili su za njih točno onoliko koliko su se uplašili sumanute žene koja je, vidjevši opću prepast zatečenih žrtava, nekima spretno smaknula zaštitne maske.

- Pusica, meni je rođendan, meni je osamdeset godina, pusica, pusica, samo mala pusica!

Vikala je Adela, ali su vikali i drugi. Bilo je vriske, bilo je i psovki.

- Zovite policiju! - jaki muški glas je sve nadglasao.

Vrijeme kriza i opasnih vremena vrijeme je žudnje za svakom vrstom uniforme.

Glas je bio nadjačan kricima koji se nisu stišavali; netko je ispustio dragocjenu  torbu, netko je zapomagao, a iz opće smetenosti, gužve i živčanog bijega u kojem je bilo i izgaženih nogu, izdvajalo se Adelino: - Pusicu, samo pusicu, meni je rođendan, pusicu, samo pusicu!

Konačno, pojavila se i policijska ophodnja.

Poslije su svi pričali da je to bio šok nad šokovima, da je žena potpuno poblesavila, da je policija jako, jako kasnila. Opći zaključak je bio da je baba poludjela, te da ćemo, na kraju krajeva svi poludjeti.

Policija je odvojila gospođu Adelu od uplašenih građana. Premda se od nje osjećao alkoholni zapah, začudo, suvislo je odgovarala na pitanja. Kad su je pitali da li zna u kakvu opasnost dovodi sebe i druge, policajcu se učinilo da ga je starica zlo pogledala i nekako previše jasno i razborito odgovorila:

- Kak ne bi znala, gospon policajac, i jako se ispričavam. Ali, ja to i želim. Želim se sad razboliti i sad ići u bolnicu. Sad kad još ima mesta u pravoj bolnici, kad je sve čisto, uredno, kad ima doktora i sestara i slobodnih, kak se ono zove, kak se zove, da… respiratora. Sad, sad se treba dočepati bolnice, sad imam šanse da me izlječiju. Za petnajst dana me niko ne bu ni štel pogledati, a kamoli da bu me smestili u pravu bolnicu. Mene bi deli u šator, šator, ili još gore, u onu Arenu. Muške i ženske zajedno, zahoda nema, doktora nema, ne… sad hoću u bolnicu!

To je izrekla i zlobno se nasmiješila; stariji policajac se nije snašao, mlađi još manje. Osamdesetogodišnja Adela završila je svoj zločesti pohod na sam rođendan, tako što je zaskočila i izljubila oba policajca, koji su se pogledima, a ne riječima dogovorili da to što se dogodilo nikada i nikomu neće reći.

 

Nisu znali kamo da je sprovedu: da je vode u postaju opasno je, možda je već zakačila virus, a i od babe se teško obraniti. Da je vode u bolnicu, na pretrage, besmisleno je, još ništa se nije razvilo, to su znali.

Učinili su najpametnije: prepratili su je do stana u Bauerovoj, zatim se javili njezinoj nećakinji koja je došla prekrivena maskom, što zbog virusa i preporuka o zaštiti, što zbog srama koji joj je palio cijelo lice.

Nećakinja se zahvalila policajcima, po sto puta se ispričala za tetino ponašanje, a i zbog toga što tako stara žena zaudara na alkohol. A kad su ostale same samo joj je kroz masku rekla:

- Teta, bila si i ostala sebična, kak te ni sram?

 Adela je već sjedila i mirno je gledala:

- Čuj zlato, ja se moram brinuti za sebe. Vi ste mladi, vama niš ne bu, a da ja pod zadnje dane ležim u nekakvom izlogu, da me fakini gledaju kroz staklo od nekakve Arene? Ne, to od mene ne buš dočekala. Odi ti mirno za svojim poslom, a ja se nadam da sam se zarazila. Zadnji mi je čas da se dočepam prave bolnice, da se izliječim i da još koju godinu proživim u zdravlju i veselju. Si čula?

Nećakinja je otišla bijesna do suza, a gospođa Adela je otišla u sobu po još malo konjaka. Zatim se ipak odlučila odmoriti.

Prije no što je zaspala s osmijehom na licu, poljubila je omotnicu s oporukom, namjestila se u udoban položaj fetusa, položila omotnicu pod obraz i sneno promrmljala.  

- Jako, jako fini gospon i feš muškarac. Pravi džentlmen.

 

Iscrpljena podvigom nije se budila do jutra, pa tako, u svom pijanom snu nije ni znala da je samo dan nakon njenoga osamdesetog rođendana, 22. ožujka 2020. u 6 sati i 24 minute, grad Zagreb pogodio snažan potres koji je snagom od 5,4 po Richteru rušio, srušio i oštetio sve što je mogao, pa tako i Arkade na groblju Mirogoj; nije znala da je u studeno jutro potres potjerao na ulice i u parkove Zagrepčane, da je tisuću njenih susjeda, s posve potisnutim strahom od Korona virusa, stajalo na tramvajskim tračnicama Zvonimirove u nadi da do njih neće doletjeti ni cigle, ni crepovi s uzbibanih krovova; nije znala da je potres žestoko ljuljao sve kuće i kućice, a posebno kvart u kojem je, snom mladenke, s oporukom pokraj nasmiješenog lica spavala gospođa Adela. Sanjala je da se, baš kao mladenka, ljulja i njiše u zagrljaju vrlo, vrlo feš muškarca. I ministra i džentlmena…

 

U Zagrebu, 24.3.2020.

Nada Gašić

samo-mala-mala-pusica-7392-10004.jpg

Gospođa Adela Premec nije otkazala proslavu svoga osamdesetoga rođendana; umjesto nje, učinili su to nećaci i nećakinje, međusobno podijelivši uobičajenu frazu: svako zlo za neko dobro. Zlo je bio COVID 19, a dobro to što će izbjeći rođendan nevoljene tete Adele, zločeste i prefrigane starice koja je, premda nevoljena, uspješno održavala veze s ne tako bliskom rodbinom
Gospođa Adela Premec nije otkazala proslavu svoga osamdesetoga rođendana; umjesto nje, učinili su to nećaci i nećakinje, međusobno podijelivši uobičajenu frazu: svako zlo za neko dobro. Zlo je bio COVID 19, a dobro to što će izbjeći rođendan nevoljene tete Adele, zločeste i prefrigane starice koja je, premda nevoljena, uspješno održavala veze s ne tako bliskom rodbinom
Foto: 
EPA/FEHIM DEMIR