Sanjarevo obožavanje zla

Jedna od najciničnijih, ali i zacijelo apokaliptično realnih izreka o sudbini političkoga života na postjugoslavenskim prostorima, može se sažeti u naslovu poznatog slovenskoga filma u režiji Žike Pavlovića i prema scenariju Vitomila Zupana «Doviđenja u sljedećem ratu«. Prohujalo vrijeme od krvavoga raspada SFRJ kao u noćnoj mori pritišće suvremenike na suočenje s istinom o biti rata, koji se poslije «pustinjske oluje« označavao primjerom postmodernoga rata autentičnih slika. Može se prosvjedovati protiv navodnog medijskoga relativizma u praćenju ratnih događaja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu. Iz položaja «žrtve« jezivo je bilo promatrati kako proslavljeni CNN-ov ratni izvjestitelj iz Bagdada Peter Arnett čavrlja s Radovanom Karadžićem na Palama. Ali upravo su takvi snimci pridonijeli stvaranju «slike« o karakteru posljednjeg balkanskoga rata na ishodu XX. stoljeća. Ratna propaganda Miloševićeve politike i njegovih marionetskih tvorevina (Srpske Republike Krajine i Republike Srpske) do savršenstva je funkcionirala na načelu paranoje i teorije urote. Svaki se masovni zločin prikazivao kao nešto što se nije dogodilo. Ili kao nešto za što odgovornost snosi objektivna žrtva. Nacistički se model začaravanja javnosti u svojem ideološki čistom obliku nije raspao Hitlerovim samoubojstvom. Kao što  krajem postjugoslavenskih ratova (1995. u Daytonu i 1999. zračnom intervencijom NATO-a protiv Srbije i na Kosovu) nije uslijedila sveopća politička i moralna katarza. Zar bi inače još uvijek veliki dio naroda u Srbiji osporavao odgovornost Miloševića, Karadžića i Mladića za genocid u Srebrenici, a u Hrvatskoj se odbijalo prihvatiti krivnju za počinjene zločine nad Srbima za vrijeme ratnih operacija?

Dvanaest godina nakon početka rata ne samo što nisu radikalno uklonjeni uzroci i posljedice rata, za što sukrivnju snosi i oportunistička politika Zapada, nego uskrsavaju iste političke snage koje su ratom postale legitimni subjekti. U tom svjetlu suđenje Slobodanu Miloševiću za ratne zločine protiv čovječnosti u Haagu postaje samo izvanjski medijski događaj jedne nedovršene «povijesti beščašća«. Proces se kao slika u magičnome zrcalu ogleda u masovnoj svijesti Zapada i Balkana. Te kartografske figure suprotnosti «civilizacije« i «barbarstva« nisu iščezle ni u medijskoj prikazivosti suđenja Miloševiću, a niti u kolektivnim predrasudama tumačenja realnosti ratnih događaja. Gotovo nesvjesno se ovjekovječuje prastara fatalistička fantazma da je povratak mita u povijest na Balkanu znak vječnog vraćanja kruga zločina. Nije bitno što je uzrok sukoba na balkanskim prostorima. Bitno je da se on pronalazi u sferama nečeg mračnoga i dubinskog. To upućuje na kulturu kao temelj oblikovanja agresivnoga nacionalizma. TV-proces Miloševiću dijeli sudbinu medijske logike razmjene okrutnosti, sućuti, patetike i dosade. Tako, naime, uopće funkcionira logika spektakla. Nakon početne znatiželje, osuđenik postaje ili banalna «žrtva« u samoprikazu poput Eichmanna u Jeruzalemu ili ravnodušni, proračunati patološki lažac koji ponavlja dobro poznate fraze o nelegitimnosti suda, uroti Zapada, NATO-a, Vatikana protiv Srbije i srpskoga naroda kao posljednjeg zaštitnika ideje suverenosti naroda u Europi. Strategija obrane Miloševića pred «nelegitimnim sudom« ne može biti drukčija od već viđene strategije obrane nacističkih vođa u Nürnbergu poslije kraja drugoga svjetskoga rata.

Kao što je Göring optuživao Amerikance za Hirošimu i Dresden, a konclogore nijekao kao prozirnu židovsku laž i izmišljotinu, tako i Milošević negira ideju «Velike Srbije«, proglašavajući Zapad i Ameriku krivcem za rat u bivšoj Jugoslaviji. Ono što je u  cijelom TV-suđenju paradigmatsko jest Miloševićeva kritika medijske slike rata iz perspektive Zapada. Takva vrsta ciničnoga revizionizma povijesti posve je logičan odgovor optuženika na logiku realnosti. Što jest «realno« ili činjenično može se u svakom trenutku relativizirati. Kad je njemački povjesničar Ernst Nolte nacističku politiku konclogora opravdavao sovjetskim Gulagom, to je na višoj razini apstrakcije bilo samo proširenje postavke o kolektivnoj odgovornosti svih i svakoga za zločine. Da, možda postoji mogućnost da se Vukovar dogodio kao što pokazuju neke slike razaranja. Ali tko je za to kriv? Odgovor: HDZ i ustaše. Ne, zločin u Srebrenici nije masovan jer za to nema slikovnoga dokaza. A Ratko Mladić kao častan general ne bi dopustio odmazdu nad muslimanskim agresorima. Svaki odgovor pretpostavlja tu nadrealnu projekciju «realnosti«. Svaki produkokaz slikom iz arhiva TV-zapisa različitih izvora postavlja se u pitanje time što se sumnja u «autentičnost« slike. Na posljetku se Milošević u tom spoznajno-teoretskome sukobu o biti «realnosti« ratnih događaja odnosi spram pitanja vjerodostojnosti dokumenata poput fantazmagoričnog Groucha Marxa: ne vjeruj svojim očima, nego mojim riječima!

Poput sablasti se s Miloševićevim TV-suđenjem iznova oglasio Peter Handke izvještajem iz Haaga za «Süddeutsche Zeitung«.[1] Prije sedam godina objavio je skandalozni putopis Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili Pravda za Srbiju, čime je izazvao gnjevne i gotovo jednodušno kritičke komentare cijele europske intelektualne elite. O njegovim političkim postavkama protiv Slovenije, Hrvata, nijekanja Bošnjaka kao nacije, ignorancije uzroka ratnih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije, veličanja neke izgubljene «autentične« kulture Srbije protiv dekadentnoga Zapada, ciničnog odbijanja čak mogućnosti srpskoga genocida u Srebrenici, tada su pisali Drago Jančar, Dževad Karahasan, Victor Meier, Sonja Biserko, Neven Šimac, Gustav Seibt, Slobodan Šnajder, Thomas Schmied, Bora Ćosić, Josef Haslinger. Handkeov književno uspjeli putopis, ako ga se želi razmotriti tek «estetički», preveden je zajedno s europskim polemičkim dossierom o njegovoj Pravdi za Srbiju u Europskom glasniku, 2/1997. Sadašnji izvještaj iz Haaga ne donosi ništa novo. Kao što ni Milošević ne govori nešto što odavno nismo znali. Problem je jedino u tomu što se iznova još radikalnije optužuje sama «realnost« kao proizvod fikcije medijski imperijalnoga Zapada. Iako Handke nikad eksplicitno nije spominjao Miloševića kao svojega «idola« u borbi protiv svih i svakoga na Zapadu, pa to ne čini odveć napadno ni sada, nema nikakve dvojbe da je on začaran i zadivljen satrapovskom politikom Vožda kao što su mnogi veliki pisci prethodnoga stoljeća obožavali tirane i diktatore. Ta međusobna ljubav nije ovdje predmet rasprave. U pitanju su jedino «realnost« i «činjenice«, a ne simpathy for the Devil. Handke je već nakon lavine kritika Pravde za Srbiju upozoravao da u samome putopisu izrijekom stoji kako pisac želi opravdati nepravedno optuženi srpski narod kao takav za zločine u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, a ne predsjednika Srbije/Jugoslavije, premda u objektivnoj situaciji slovensko-hrvatske secesionističke politike i pokretanja spirale zločina s njihove strane na nagovor Zapada Miloševiću nije preostalo ništa drugo nego svim sredstvima obraniti – Jugoslaviju.

 U podužem eseju/reportaži iz Haaga Handke simpatizira osuđenike sa srpske strane i prezire Međunarodni sud za ratne zločine. O osudi NATO-a, Amerike i Europe izlišno je i govoriti. Već nakon zračne intervencije NATO-a 1999. Handke je proglasio njemačke lijeve intelektualce, među njima Habermasa i Enzensbergera, za izdajnike zato što su podržali napade na Srbiju kao nužno sredstvo spasa kosovarskih izbjeglica.

Autor Pravde za Srbiju proces Miloševiću opisuje kao medijski spektakl sa sumnjivim svjedocima. Optuženici su za njega «nevini u ludnici«. Legitimnost je suda upitna, a odgovornost Miloševića za ratne zločine u Hrvatskoj stavlja se pod znakove sumnje. Za njega su na Balkanu oduvijek bili okrivljeni efemerni akteri, seoski i regionalni kapoi i njihovi sljedbenici, a ne velike ribe. Handke implicitno skida odgovornost s Miloševića kao regionalnog/seoskoga «kapoa« i drži da proces treba organizirati upravo onima koje sam Milošević prokazuje: NATO-u, SAD-u, Europi, Zapadu. Je li glasoviti pisac Kaspara Hausera, Die Lehre de Sainte-Victorie, Die Wiederhohlung, Mein Jahr in der Niemandsbucht, Bildverlust, čovjek bez kojeg Wim Wenders zacijelo ne bi nikad stvorio predivan film Nebo nad Berlinom, granični slučaj nekovrsnoga kulturalnog paranoika kojemu je Miloševićeva Srbija u «realnosti« postala paradigmom za kritiku zapadne «neautentičnosti«?  Ili jednostavno ima li u tom Handkeovu ludilu ikakva sustava? Postavka kako je piščevo književno djelo jedno, a politički stavovi naglašeno apolitičkoga tipa drugo, ovdje teško da se može održati. Ponajprije stoga što Handke za razliku od mnogih drugih angažiranih pisaca, koji bježe od političkih iskaza u književnim formama kao vrag od tamjana, namjerno politizira svoje putopise. Pravda za Srbiju nije bila u njegovu stvaralaštvu neka posebna prekretnica. Već je imaginarnim putopisom o Sloveniji, svojoj «hodoljubnoj zemlji« podrijetla, u osvit rata navijestio mržnju spram njezina nastojanja da se konstituira kao samostalna država-nacija. Licemjerje je Handkeove književno-političke strategije u tomu što on sam gazi vlastita načela, koja je postavio još 1967. godine u znamenitom govoru o značenju književnosti, njezinim mogućnostima i granicama naslovljenim sanjarski Ja sam stanovnik kule od bjelokosti.  Ne nalazimo li u tom govoru stav da književnost ne smije unapređivati nikakve političke ideologije, jer one spadaju u one «naizgled konačne slike svijeta« koje književnost treba razbiti.

Handkeovo književno djelo do posljednjeg romana Bildverlust  opsesivno je kulturpesimističko traganje za «autentičnim«, iskonskim tragovima duhovnosti suprotne moralno izopačenome Zapadu. Zato Handke nije nikakav ideolog modernoga balkanskoga fašizma, kako su ga prozvali filozofi Finkielkraut i Glucksmann, premda se njegova misija na neobjašnjivo iracionalni način može tumačiti i kao svojevrsni fotografski negativ slučaja Alaina Finkilekrauta u zagovoru Hrvatske kao «maloga naroda« u kontekstu postnacionalne izgradnje Europe. Handkeov je slučaj jednostavno primjer začaranosti ideologijskim tlapnjama o krizi Zapada u suvremenosti. Okret spram «Srbije na Istoku« kao stražara autentične vjekovne kulture poštenja i slave protiv moralnoga bankrotstva Zapada samo je obnovljena mitska pripovijest o barbarstvu unutar civilizacije Zapada. Njegov prezir spram smiješnih «malih državica« na Balkanu i nostalgija za Jugoslavijom postaje skandalozna onog trenutka kad se ne želi suočiti s istinom da je Srbija iza krinke Jugoslavije provela «realni« zločin nad svim drugim narodima iz jugoslavenskoga okružja. Tlapnja još traje i neće prestati. Medijski spektakl TV-suđenja Miloševiću za Handkea je bio pravi trenutak uskrsnuća kao mjerodavne «političke sablasti«. Sanjarevo obožavanje zla ne vidi realne uzroke opstojnosti zla u utjelovljenome subjektu zločinačke politike koja nije poražena potpisom daytonskih sporazuma. Problem je sanjara što se njegovo buđenje i suočenje s «realnošću« ne doživljava kao oslobađajući šok istine, nego kao još jedan razlog za užitak života u laži. Novi Handkeov izvještaj sa suđenja Miloševiću u Haagu pokazuje tek da iza njegova političkog obožavanja zla i «pravde za Srbiju« nema ničeg paranoidnog i mističnoga. Riječ je tek o sustavnome predlošku mržnje spram vrlog «novog svjetskoga poretka«. Handke je jedinstveni slučaj, uz Harolda Pintera, vrhunskoga pisca koji prezire logiku činjenica, a vjerodostojne slike rata na prostorima bivše Jugoslavije cinično proglašava medijskom manipulacijom moralno propaloga Zapada. Ali dok je još Groucho Marx mogao zadiviti izokrenutom logikom vjerodostojnosti riječi nad slikom, Handke kao Miloševićev zdvojni «glasnogovornik« više nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kao što nema nekog nevinog pogleda na svijet, tako ni Handkeova hermetična književnost nije baš tako čudesno sanjarska. U njoj se može lako pronaći izvore svih piščevih političkih mahnitosti. Ali to nije, naposljetku, za samu stvar uopće bitno. Handke je jednostavno politički «šupak« prve vrste, govoreći njemu primjerenim jezikom kojom se služio u prokazivanju svih mogućih kritičara svoje sanjarske Pravde za Srbiju. Onirizam u moralno degeneriranoj politici uvijek završava kao noćna mora za Druge. Uzaludno je pozivati se na dva međusobno oprečna svijeta – onaj uzvišena teksta i onaj zlokobna života. U Handkeovu slučaju riječ je o moralno izopačenome sanjarstvu kojim je pisac izdao nesvodivu sudbinu Kaspara Hausera u izricanju istine o svijetu osuđenom na laž, obmane i prezir društvene svjetine spram proroka novoga svijeta. Kulturpesimistički kritičar «novog svjetskoga poretka» postao je, naposljetku, cinični manipulant pojmovima prosvjetiteljske Europe. Istina, sloboda i pravda u Handkeovim tekstovima zvuče isprazno. Kao što je Ezra Pound tvrdoglavom zadrtošću nijekao opstojnost fašističkih konclogora, tako i Peter Handke na drukčijoj razini diskurzivne mahnitosti ostaje posljednji intelektualac suvremenoga Zapada koji genocid u Srebrenici smatra nečim što se nije dogodilo. Simulakrum zla, kako bi rekao francuski filozof Alain Badiou, može doživjeti različite metamorfoze. Ovo je nečuveni slučaj u kojem sanjarstvo angažirane književnosti prethodi realnosti dijabolička zla. Književnost je odavno izgubila nedužnost eskapističke neodgovornosti. Dapače, ona više ne može polagati pravo na sekularnu funkciju mističnoga iskupljenja zabludjelih duša. Realnost zla je prokleto hiperrealistička proza svakidašnjice. Handke to može u svojem laboratoriju irealnosti poricati koliko hoće. Ali braniti Miloševića, nijekati Srebrenicu i mrziti Zapad istim sredstvima kojima prezire sve male države-nacije na postjugoslavenskim prostorima nije drugo negoli paradigmatski slučaj intelektualne bijede prvoga reda. Thomas Mann nije se libio sve moralno degenerirane branitelje nacizma, svoje dojučerašnje spisateljske kolege, nazvati žargonom ulice – bagrom. Teško da bi se tomu i danas moglo nešto dodati, neovisno o tomu je li riječ o Handkeu ili bilo kojem drugom piscu bez trunke etičke odgovornosti spram zbiljskih žrtava suvremene povijesti.

(2002.) 

Esej je izvorno objavljen u Jutarnjem listu, u podlisku MAGAZIN, te uvršten u autorovu knjigu MONTAIGNEOV REZ (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004).

 

[1] Iz prvotne novinske reportaže/eseja objavio je knjigu na istu temu: Peter Handke, Rund um das Grosse Tribunal, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2003.

sanjarevo-obozavanje-zla-7292-9844.jpg

Je li glasoviti pisac Kaspara Hausera, Die Lehre de Sainte-Victorie, Die Wiederhohlung, Mein Jahr in der Niemandsbucht, Bildverlust, čovjek bez kojeg Wim Wenders zacijelo ne bi nikad stvorio predivan film Nebo nad Berlinom, granični slučaj nekovrsnoga kulturalnog paranoika kojemu je Miloševićeva Srbija u "realnosti" postala paradigmom za kritiku zapadne "neautentičnosti"?  Ili jednostavno ima li u tom Handkeovu ludilu ikakva sustava?
Je li glasoviti pisac Kaspara Hausera, Die Lehre de Sainte-Victorie, Die Wiederhohlung, Mein Jahr in der Niemandsbucht, Bildverlust, čovjek bez kojeg Wim Wenders zacijelo ne bi nikad stvorio predivan film Nebo nad Berlinom, granični slučaj nekovrsnoga kulturalnog paranoika kojemu je Miloševićeva Srbija u "realnosti" postala paradigmom za kritiku zapadne "neautentičnosti"? Ili jednostavno ima li u tom Handkeovu ludilu ikakva sustava?