Slavonski sindrom u Dalmaciji: prazni se istok i jug

slavonski-sindrom-u-dalmaciji-prazni-se-istok-i-jug-6591.jpg

Pola stoljeća industrijalizacije, razvoja visokog obrazovanja, neposredne proizvodnje i poljoprivrede na jednom je kraju Hrvatske prošlo proces pretvorbe iz nečega u ništa, a na drugom iz nečega u nešto što je za većinu isto kao i ništa
Pola stoljeća industrijalizacije, razvoja visokog obrazovanja, neposredne proizvodnje i poljoprivrede na jednom je kraju Hrvatske prošlo proces pretvorbe iz nečega u ništa, a na drugom iz nečega u nešto što je za većinu isto kao i ništa
Foto: 
Zadarski.hr

Mali je problem što sva tržišta imaju rok trajanja i što će jednoga dana, za dvije ili devet godina, od manjka kvalificiranih uslužnih djelatnika, biti primjetniji – i u Dalmaciji, ne samo  u Slavoniji - nedostatak stanovnika. Zafalit će, međutim, i onih kojima treba noćenje s doručkom i autentični dalmatinski komad pizze kupljen tamo gdje su se jednom mogle popraviti cipele ili sat. Tada ćemo, konačno, vidjeti Mediteran kakav je bio nekada, uglavnom nakon epidemija kuge          

Da Miljenko Validžić, vlasnik splitskih restorana „Perivoj“ i „Dvor“ nije tržišni fundamentalist, priča o njegovim problemima uoči početka turističke sezone bila bi uobičajeno srceparajuća. Jedna od onih u kojima hrvatski poslodavac lije suze, dok hrvatski kroničar pravi zabilješke za storiju o lošem tržištu rada, antiinvesticijskoj klimi, pohlepi vlasnika rada koji, za razliku od vlasnika kapitala, ne misle da je svaka plaća – dobra plaća. No, Miljenko Validžić je, da ponovimo, tržišni fundamentalist, rijetka, skoro hvale vrijedna pojava u hrvatskom socijalizmu za privilegirane i brutalnom, predatorskom kapitalizmu za izrabljivane.

"Ako hoćete kvalitetno raditi, onda ne možete imati tako velika dva objekta. U sezoni smo znali imati po 50 zaposlenih. Onda njih troje ujutro ne dođe na posao. Gori sve, a fali troje ljudi. Očito sam i malo ostario. Odlučio sam da bude tako, posvetit ću se 'Dvoru'. Ne znamo što ćemo s 'Perivojem'. Možda ga vratimo vlasnicima prostora. Tu ćemo izgubiti ulaganje, ali što ćemo. Ne možeš svaki put dobiti", rekao je Validžić obrazlažući odluku da „Perivoj“, nakon zbilja velikih ulaganja, zatvori zato što ne može naći dovoljan broj dobrih radnika, istovremeno spremnih na njegove uvjete koji, barem u hrvatskom okviru, i nisu standardno loši.

Validžićeva odluka, utemeljena u realnosti domaćeg tržišta radne snage i odnosa ponude i potražnje na onom europskom, sjajan je šlagvort jednom nedavnom istraživanju prema kojem su dvije regije najviše pogođene iseljavanje - Slavonija i Dalmacija, krajevi koji na prvi i drugi pogled imaju malo toga zajedničkog.

To da se Slavonija prazni, niti je nova, niti kakva vijest: ono što nisu srušile granate, rasturila je tranzicija, dok su preostalo upropastili znameniti hrvatski biznismeni i Glavaševa odmetnuta hunta. Alternativa propalom nije nađena, samo što sve se činilo manje dramatičnim dok Slavonci nisu dobili priliku da umjesto za 5.000 kuna u Dubrovniku i preko sezone, rade isti posao za par tisuća eura, pa tako cijelu godinu u, recimo, Austriji.

Za sve ove godina u kojima se s vremena na vrijeme kukalo kako Slavonija izumire, o Dalmaciji se govorilo jezikom brojki i statističkim podacima. Porast broja noćenja zbrajan je s vanpansionskom potrošnjom, ulaganja u turističke kapacitete s brojem kruzera, prosječna posjeta nekog od novopokrenutih međunarodnih festivala s količinom zaplijenjenog ecstasya... I sve tako do nekoliko milijardi eura prihoda od turizma zbog kojih je, kao, izblijedilo sjećanje na Dalmacijavino i TEF, Poliplast i Jugoplastiku, Bagat i TLM, na plamene zore i trliše umjesto lancuna u perilicama, na marende i bevande umjesto bruncha i koktela.

Slavonska pustoš i dalmatinska ljetna raskoš, međutim, u konačnici imaju isti efekt: uplakane matere na kolodvorima i njihovu djecu i unuke u autobusima na kojima pišu krajnja odredišta: Beč, Munchen, Hamburg, odnosno redove za letove ka Dublinu i Londonu, Stockholmu i Kopenhagenu. Pola stoljeća industrijalizacije, razvoja visokog obrazovanja, neposredne proizvodnje i poljoprivrede na jednom je kraju Hrvatske prošlo proces pretvorbe iz nečega u ništa, a na drugom iz nečega u nešto što je za većinu isto kao i ništa, ukoliko povremeno nije i malo gore.

Svima onima, a takvih nije malo i takvi tek dolaze, što su u životnom planu imali završetak fakulteta u, recimo, Splitu, kupnju stana u Šibeniku ili zapošljavanje u Zadru na nekom  poslu u kojem tacna nije osnovno sredstvo rada, a stranačka iskaznica referenca, Dalmacija je mjesto gdje uz puno sreće mogu ostvariti jedno, ono prvo, a i to ukoliko su iz Splita ili su dobili smještaj u studentskom domu.

Napuhane cijene preostalih nekretnina koje još nisu došle na red za plavu tablu sa tri plave zvjezdice, visoka renta stanova koje ionako treba napuštati najdalje do prvog lipnja i čekati da se isprazne krajem rujna, manjak potrebe za nizom zvanja, od proizvodnih do onih koja nemaju veze s popravcima klima uređaja ili glumljenjem rimskih vojnika na straži ispred koktel bara, a sve tamo gdje je odlazak po Vegetu u periodu od prvog kupanja do zadnjeg sunčanja, dugotrajniji od akcija „Bljesak“ i „Oluja“, nakon promjene načina života podrazumijevaju i promjenu strukture stanovništva: obitelj knjižničara i profesorice latinskog, sa sinom koji bi baš bio strojarski inženjer i kćerkom studenticom flaute, stanom kupljenim na kredit kao jedinom nekretninom i plaćama na donjem rubu hrvatskog prosjeka, iz Slavonije ne mora otići u paketu – ali će, izvjesno, izgubiti polovicu članova -  dok u Dalmaciji može po cijeli dan gledati gužvu ljeti, a zimi uživati u umilnim zvukovima kompresora, pikamera i drugih alata za pretvaranje domova u smještajne kapacitete. I sve tako dok nešto ili ne naslijede ili ne kupe četiri karte u jednom smjeru, za neku zemlju u kojoj ima mjesta i za starce i posla za inženjere i članice simfonijskih orkestara što će petkom, dok je happy hour, na maternjem jeziku naručivati pivo od konobara iz starog kraja što je sezonsku plaću u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Zadru, zamijenio za bolju i godišnju u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj...

No, tako je to na tržištu rada i života na kojem, kako bi rekao Validžić, „nekad opstaneš, nekad ne“. Mali je, međutim, problem što sva tržišta imaju rok trajanja i što će jednoga dana, za dvije ili devet godina, od nedostatka kvalificiranih uslužnih djelatnika biti primjetniji – i u Dalmaciji, ne samo  u Slavoniji - nedostatak stanovnika. Zafalit će, međutim, i onih kojima treba noćenje s doručkom i autentični dalmatinski komad pizze kupljen tamo gdje su se jednom mogle popraviti cipele ili sat.

Tada ćemo, konačno, vidjeti Mediteran kakav je bio nekada, uglavnom nakon epidemija kuge.