Sljemenski dernek dosad nas je već koštao tri Bjelolasice

Prema procjenama iz 2005. godine, temeljenim na opsežnoj studiji modernizacije Bjelolasice, oko 110 milijuna kuna trebala je stajati  gradnja goleme dvorane, četiriju bazena, hotela, dijagnostičkog, wellness i rehabilitacijskog centra te modernog skijališta.

Istina, Tomislav Paškvalin, tadašnji direktor Bjelolasice, ovih nam je dana naveo svotu od oko 140 milijuna kuna, uz opasku da se ne sjeća svega baš precizno. Kada bi se, međutim, troškovi gradnje i znatno povećali te odmaknuli od spomenutih 110 milijuna kuna, ne bi se prešao gornji limit od 150 milijuna.

(Obični) građani za taj bi novac dobili prvorazredan sportsko-rekreacijski centar, vjerojatno uvijek dobro popunjen, kao što je dobro radio dok je, je li, radio. Dok nije izgorio. Bilo je tu i Ličana, i Gorana, i Primoraca, i Dalmatinaca, i Zagoraca, i Purgera i Istrana... Bilo je mnogo tada još uglavnom dobrodržeće srednje klase – jer smještaj nije bio pretjerano skup – koja se tu fino zabavljala i uživala u čarima prirode.

(Neobični) Vip-građani te su 2005. godine već uživali u onome u čemu se pristojnim ljudima smještenim u paviljonima Bjelolasice okretao želudac. A tada su još bili srednja klasa. Danas su mnogi od njih nekoliko stepenica niže u hranidbenom lancu mile nam domovine.

Hrvatska je iznjedrila nešto što je dotad bilo nepoznato logici i razumnom svijetu. Izmislili smo skijašku utrku na stazi ispod 1000 metara nadmorske visine (Austrijanci, na primjer, godinama ne dopuštaju gradnju skijališta ispod 2000 metara), podijelili najveće nagrade u cijelom skijaškom kupu, osim supermondenog Kitzbühela, a dok su skijaši i skijašice u austrijskim i inim inozemnim mjestima nerijetko spavali po planinarskim domovima, ovdje su lijegali u udobnost Westina, u raskoš od pet zvjezdica.

Sportaši su bili oduševljeni, kako i ne bi, ali im ne zamjeramo. U Austriji im daju zaseku, a naši jastoga, pa zašto ga ne bi pojeli? Malograđanština nas tjera da se pravimo boljima nego što jesmo, i što si to možemo priuštiti. U Londonu, Berlinu, pogotovo Švicarskoj i Nizozemskoj, čak će i novinarima na turističkom sajmu naplatiti čašu vode. Mi ćemo se svima rasprostrijeti do krajnjih granica ukusa, po čemu smo slični samo susjedima Srbima.

Od obične sljemenske utrke napravljen je cirkus. Zaustavljao bi se promet, organizirali koncerti, pozivale se i islužene pop-zvijezde... Posebno iritantan bio je tzv. Vip-šator, gdje se prežderavalo delicijama i ispijalo vinske butelje, a koji je pod svoj krov primao elitu zbog koje smo danas uglavnom na koljenima. Ukratko, užas koji je ove godine otkazan zbog, čudi li ikoga, previsokih temperatura, odnosno – nedostatka snijega.

No vratimo se malo Bjelolasici, koja će potkraj veljače 2014. najvjerojatnije u stečaj jer joj kupce pronalaze stručnjaci Ministarstva turizma, toliko sposobni da ne bi uspjeli pronaći otok na razvedenoj jadranskoj obali. Preostalih 35 radnika, od nekadašnjih 170, strepi od  odlaska na burzu.

Bjelolasica je, dakle, trebala stajati od 110 do 150 milijuna kuna, dok se za grozomorno zagrebačko preseravanje dosad potrošilo 400 milijuna kuna. 400 milijuna kuna! A vjerojatno i mnogo više.

- Za 40 posto novca koji je utrošen na uređenje Sljemena Bjelolasica je mogla postati vrhunski sportsko-poslovni centar, respektabilan i po najoštrijim svjetskim standardima. Za oko 110 milijuna kuna, koliko bi prema procjenama stajala gradnja dvorane od 2600 kvadrata, četiri bazena, hotela s 30 soba, dijagnostičkog, wellness i rehabilitacijskog centra te modernog skijališta s mogućnošću umjetnog zasnježivanja, Bjelolasica je mogla postati izravan konkurent slovenskim, pa čak i boljim austrijskim i talijanskim skijalištima, govorila nam je te 2005. Jasna Bratulić, tada vrlo agilna direktorica Direkcije za tržišne komunikacije Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica.

Iako je vlada Ivice Račana 30. srpnja 2003. prihvatila plan razvoja Bjelolasice, kasnija, ona Ive Sanadera poništila ga je tvrdeći da za njega nema novca u proračunu.

Plan je inače bio da se za polovicu potrebnog novca pobrine vodstvo Hrvatskoga olimpijskog centra, a za drugu polovicu država. Kreditni bi se anuiteti plaćali iz tekućeg poslovanja. Vodstvo Bjelolasice je u međuvremenu, putem javnog natječaja, pronašlo banku koja će ih kreditirati, no zakazao je državni proračun.

Prema tadašnjim stavkama Elektroprojektnog zavoda, cjelokupno uređenje skijališta stajalo bi 21 milijun kuna, a Projektni ured Forum procijenio je da bi nova dvorana i kompleks bazena stajao oko 83 milijuna.

- Da se u Bjelolasicu uložilo 110 milijuna kuna, Hrvatska bi imala prvorazredan centar gdje bi bile pokrivene sve tržišne skupine.

Sportaši, prije svega, ne bi trebali ići u inozemstvo na pripreme jer bi sve našli doma. Poslovni bi ljudi imali nekoliko dvorana, a u svemu bi, naravno, mogli uživati i 'obični' turisti, govorila nam je tada Jasna Bratulić.

Popis lijepih želja uključivao je, uz ostalo, jedno plivalište namijenjeno  pripremama i treninzima sportaša, dok bi drugo bilo za školarce i rekreativce. Pokraj posebnog bazena za djecu bio bi prostor za lječilišnu i hidroterapiju. U posebnom sklopu planirani su vodopadi, slapovi, podvodne klupe i vodeni mlazovi. U istom je kompleksu trebala biti i   sportska dvorana, tolike veličine da bi se u njoj istodobno mogla trenirati tri sporta. Galerija dvorane bila je predviđena za fitnes. Uza sve to, i nekoliko svlačionica te praonica. U dvorani za sprint, u podrumu kompleksa, napravile bi se četiri sprinterske staze od 60 metara, kuglana s četiri staze za kuglanje i dvije za bollwing te garaža.  

Kao zasebna cjelina – i dalje bez probijanja proračuna od 110 milijuna kuna – ugurao bi se i novi hotelčić s pedesetak kreveta, s wellness-centrom, trim-kabinetom, beauty-centrom, dijagnostičkim i rehabilitacijskim centrom i dvoranama za fitnes... Beauty-centar nudio bi usluge frizera, pedikera, kozmetičkih tretmana te posebno savjetovalište s prodajom zdrave hrane, dok bi dijagnostički i rehabilitacijski imali dio za sportsku dijagnostiku te rehabilitaciju i fizikalnu terapiju.

Što reći, raja bi uživala.

Od 2005. do danas održano je devet Snježnih kraljica. Svaka je stajala najmanje 23 milijuna kuna. Izuzmemo li sam sljemenski tulum, skijalište u prosjeku kvalitetno radi samo nekoliko dana u godini.

Za pripremu sljemenske utrke potroši se od 12 do 20 milijuna litara vode obogaćene aditivima koji remete nježni eksustav Medvednice. Zagrepčani prostorni metar vode plaćaju 14,1 kunu. Netko, posredno, mora platiti i Kraljicu. Posljednjih sedam godina Sljeme nema ni svoju žičaru po kojoj je bilo prepoznatljivo.

Dok skijališta Like i Gorskoga kotara propadaju, Zagreb ima svoju 'tekmu' i Vip-šator zbog kojeg bismo se trebali sramiti pred svijetom. Kada se već ne srame oni unutra.

 

Povezani tekstovi: http://www.forum.tm/vijesti/jos-dva-mjeseca-za-spas-bjelolasice-poligon…