Spavaš li mirno Obuljen Koržinek Nino?

I što sad, kada Hribara više nema(ju) na tapeti?

Tko je sve profitirao odlaskom dosadašnjeg ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC)?

Tko će biti Hribar poslije Hribara?

Koga će sve s HAVC-a Hribar povući na burzu rada?

Radi li se, u slučaju izrazito nepovoljnog mišljenja Državne revizije o poslovanju HAVC-a u 2015. godini zbog čega je novoizabrani Upravni odbor HAVC-a Hrvoju Hribaru dao pet džentlmenskih minuta za konačan uzmak, o genijalnom knjigovodstvenom iživljavanju  pod političkim pritiskom radikalne desnice?

Ili uopće ne, jer je Državni ured za reviziju slučajem HAVC demonstrirao apsolutnu superiornost u odnosu na rad nezavisnih revizorskih kuća, čijih nekoliko ranijih nalaza o sitnim nepravilnostima u radu te institucije nije upućivalo na kriminalne radnje i posljedičnu intervenciju DORH-a?

Kako će nam antistresni proceduralni tretman,  koji u povodu najgorih revizijskih rezultata u povijesti bilo koje kulturne institucije u Hrvatskoj, ovih dana non-stop  emitiraju iz Ministarstva kulture, pomoći u interpretaciji neprikosnovenosti  argumenata Državne revizije?

Ima li Državni ured za reviziju veće ovlasti u procjeni nacionalne kulture, nego matična institucija u nacionalnoj kulturi?

I kako sada politički stoji aktualna ministrica kulture, stručnjakinja za kulturnu a ne realpolitiku, Nina Obuljen Koržinek?

Zbog čega se njezin politički utjecaj neizostavno određuje prema trenutnom statusu političke/medijske popularnosti njezina prethodnika, navodno neistomišljenika u mnogim pitanjima u polju kulture, Zlatka Hasanbegovića?

I zašto se, konačno, služimo glupavom metodom niza retoričkih pitanja: jer nemamo ništa drugo?

I nemamo, jer će «nešto drugo», u smislu drugačije stilistike u pravnoj interpretaciji u slučaju HAVC, sljedećih dana jedino možda donijeti «alternativni» pravni stručnjaci i profesionalci u teoriji argumentacije. Ako ih uopće bude, bit će to marginalni odušak «struke» i mali prilog racionalizaciji nadrealnog stanja u kojemu se nalazi domaća kultura, otkako je u njoj Karamarkova desnica preuzela riječ i kontrolu.

Protagonisti i profesionalci u kulturi su ionako bezvrijedna medijska roba u «gebelsovskoj» konstelaciji slučaja HAVC - kako ispravno tumači Hribar u izjavi medijima nakon vlastite ostavke.

Očito,  slučaj HAVC uz smjenu njegova omraženog ravnatelja Hribara,  predstavlja prvu «pravu» pobjedu radikalne desnice (ne samo) u polju domaće kulture. Prvu u domaćoj kulturnoj politici, s legitimitetom najviše državne adrese. Aktualna ministrica Obuljen Koržinek vlastiti profesionalni status temelji na načelima bezuvjetne proceduralnosti, baš kao i profesionalci Državnog ureda za reviziju.

U vrijeme desničarske i javnomedijske rasturačine HAVC-a i Hribara posljednjih godinu dana, Obuljen Koržinek je bila članica Upravnog odbora te institucije. U proceduralnom smislu, HAVC je za vrijeme njezina mandata u tom tijelu bio «čist», pa se legalnost i legitimitet njezine profesionalne biografije ne može dovesti u pitanje. Ili baš zato može, jer je Hasanbegovićeva desnica upravo pobijedila u «vjerodostojnosti» duge proceduralne borbe, obezvrijedivši svojom kartom prethodne bijedne pokušaje «nezavisnih stručnjaka».

U domeni pravničkog pripetavanja koje nam postaje ubitačno dosadno, baš kao i argumentacija čitavog slučaja koju ovih dana u medijima uporno iznosi ministrica Obuljen Koržinek, moglo bi se ovdje unedogled slagati logičke greške i aporije. Bez veze trud, kad se radi jedino o tome da je radikalna desnica uz pomoć slučaja HAVC iz marginalizirane pozicije Plenkovićeve vlade ponovno zauzela svoj privremeno zapušteni penthouse. Desnica je, uostalom, već dulje vrijeme jedini agens važnih društvenih događaja, a tako i tektonike kulturne proizvodnje.

Posve očekivano, nasuprot samoskrivljene političke naivnosti i /ili habitusa konzervativne plenkovićevske struje Nine Obuljen Koržinek,  Hasanbegović se ovih dana medijski namješta kao paun, kao figura superiorne taktike radikalne desnice, ovjerene pečatom visoke politike. Ili kraće, u izjavi na 4. programu HTV-a, na pitanje voditelja zašto Hrvoja Hribara nije smijenio kao ravnatelja HAVC-a  kao ministar kulture, Hasanbegović kaže: «Osim načela zakonitosti, vodio sam se ustrajavanjem na proceduralnim pretpostavkama. Dakle, ključan argument za smjenu trebao je biti ovaj nalaz Državne revizije koji je stigao tek sada».

Podsjetimo, slučaj HAVC-a kao institucije problematičnog domoljubnog statusa i kriminogenog klijentelizma na čelu s Hribarom uspio je kao konstrukt radikalne desnice i medija. Pretpostavka uspjeha čitave operacije se, osim radikalnog psovačkog nasilja onog dijela desnice koji to osvjedočeno radi medijski najbolje, oslanjala i na ideju proizvodnje teške magle radi najšire javnosti gusaka kojima će zbog toga biti onemogućena percepcija vezana uz dvije ključne premise.

Prva je ona po kojoj se HAVC ima percipirati kao kriminalna organizacija klijentelističkog tipa s iritantnim  cinikom Hribarom na čelu, a ne kao uspješna institucija u kulturi ili centar proizvodnje domaće filmske industrije koja 8 godina zaredom diže kvalitetu domaćeg filma i jako dobro pridonosi nacionalnom budžetu.

A druga je premisa ona po kojoj najšira javnost, poput gusaka u magli, teško može razabirati logiku HAVC-a kao jedine samostalne institucije u kulturi koja je 2008. godine osnovana kao centar neovisan od politike, po uzoru na takozvane primjere dobre prakse u europskoj filmskoj industriji. Umjesto toga nudi se prototip zločinačke organizacije koja, u sprezi s lošim kadrovima u Ministarstvu kulture ili mimo njih, pronevjeruje državni budžet za svoje filmove i «vrijeđa domoljublje».

«Nemamo, nažalost, sada vremena da objasnimo strukturu i način rada HAVC-a», rekla je voditeljica Anka BIlić Keserović u programu televizije N-1 nekidan bivšem ravnatelju Hrvoju Hribaru, kad je ovaj pokušao objasniti ključni argument neovisnosti HAVC-a od Ministarstva kulture.

Nema medijskog vremena niti za argumentaciju izbora novih članova Upravnog odbora HAVC-a koje je, po isteku njihova mandata i na temelju prijedloga filmskih udruga, nedavno izvršila ministrica. A taj je ministričin izbor – svjesno artikuliran kao «politički» pokušaj  da se omili konzervativnoj i desnijoj opciji  domaće desnice istovremeno – bio smjerokaz ovakvog havcovskog raspleta, ali i buduće kulturne strategije «konzervativnog balansa».

Članovi Upravnog odbora HAVC-a sada su: filmolog i ravnatelj Leksikografskog zavoda Bruno Kragić kao eksponent akademske zajednice i struke; pravnik iz Zagreba Ivan Starčević koji je široj javnosti nepoznat, predstavnica radnika HAVC-a Jadranka Hrga; kipar Ivan Kujundžić koji je osim po kipovima Franji Tuđmanu ili Alojziju Stepincu, široj javnosti poznat i po spomeniku Miri Barešiću, i Gabrijela Krmpotić Kos, navodna profesionalka u vođenju kulturnih institucija s mnogobrojnim prijavama za mobing i agresivno kršenje radnih prava, koja je svojevremeno skupljala stranačke političke bodove u HOS-u i u SDP-u. I dođe, na dan objave Hribarove ostavke, u studio Dnevnika HTV-a kipar Kujundžić, tip kojega javnost prvi put vidi kao stručnjaka u audiovizualnoj industriji. Iako dolazi tek nakon prve, konstitutivne sjednice Upravnog odbora HAVC-a,  Kujundžić deklarira skepsu prema prethodnim nezavisnim revizijama u korist državne, «koju će detaljno proučiti ovih dana».

Najšira javnost se prethodnih dana mogla detaljno, na 65 objavljenih stranica gustoga teksta, informirati o konkretnostima nepovoljnog nalaza Državne revizije u HAVC-u. «Ali ne treba polemizirati s revizijom», kao što kaže ministrica Obuljen Koržinek, upućujući na «daljnje analize koje se rade u Ministarstvu kulture» i pravorijek «Hrvatskoga Sabora, koji nakraju daje vjerodostojno mišljenje».

A što nam je u sredini, u srcu događaja?

Nekoliko logičkih nonsensa iz izvještaja Državne revizije iz HAVC-a, u kojima se ogleda fantastičan utjecaj desničarske retorike. I zadnji zainteresirani laik u ovome slučaju može shvatiti da se HAVC knjigovodstveno tereti za nepravilnosti koje bi u politički benignijim situacijama sigurno bile zanemarive. «Revizijom za 2015. utvrđene nepravilnosti koje se odnose na djelokrug i unutarnje ustrojstvo, planiranje i računovodstveno poslovanje, financijske izvještaje, imovinu, rashode, javnu nabavu te projekte i programe, dijelom su posljedica nedovoljno učinkovitog sustava unutarnjih kontrola, te su utjecale na izražavanje nepovoljnog mišljenja”, stoji na kraju Izvještaja.

HAVC se, ukratko, tereti za prevelik broj vanjskih suradnika (HAVC ima svega 7 zaposlenih), plaćanje računa mobitela vanjskim suradnicima, godišnju pretplatu za jedno parkirno mjesto za automobil u privatnom vlasništvu o (HAVC u vlasništvu nema službeni automobil) i izostanak odnosno kašnjenje s donošenjem Nacionalnog programa koji je zakonska obaveza u petogodišnjem razdoblju, iako je prethodni strateški dokument za čitav domaći audiovizualni sektor, donesen 2010. godine,  debelo podcijenio razvoj i propulzivnost te industrije.

Krunski argument revizije perfidno je sličan  hasanbegovićevskoj interpretaciji HAVC-a kao nelegalne i klijentelističke institucije. Po definiciji vlastite kreativne i proizvodne autonomije od svoga osnutka 2008. godine HAVC ne koristi, ne treba potpis ministara/ice za svaki film koji je prošao natječaj unutar HAVC-a.  Da ministri odlučuju o sudbini svakog domaćeg filma, HAVC ne bi bila institucija nezavisna od Ministarstva. Bez obzira na tu važnu strukturnu sitnicu, državna revizija sada tereti Hribara da je kao ravnatelj potpisivao ugovore za snimanje filmova vrjednijih od 200 000 kuna, bez suglasnosti i/ili potpisa aktualnog ministra/ice.

Iako nikome od šest prethodnih ministara/ica nije palo na pamet da tako «kreativno» tumači osnovne postulate te ustanove pa niti jedan ministar/ica nije tražio uvid u filmske ugovore HAVC-a, nakon ove revizije počinje nova era. Ako, naime, ministar/ica a ne ravnatelj/ica HAVC-a odsad potpisuje ugovore s autorima, čemu silna vijeća i tijela te ustanove, zašto figura ravnatelja? Tako je uostalom govorila i radikalna desnica, prije šest mjeseci, kad su članovi braniteljskih i parabraniteljskih udruga mahali popisima «Hribarovih ljudi koji su dobili filmove, a Hribar im je to omogućio».

Sad se, po Hasanbegoviću i njegovima, radi o tome da se totalno demolira sistem HAVC-a  u korist državne kinematografije pod visokim idejnim pokroviteljstvom radikalnog desničarskog populizma. Hasanbegović je u nastupu na javnoj televiziji rekao da je «Hribar tek vrh ledenoga brijega», misleći bez sumnje na sve Hribarove «suradnike» odnosno čitavu grupu filmskih profesionalaca koja je bila uključena u rad HAVC-ovih vijeća. Nesumnjivo je mislio i na aktualnu ministricu kao bivšu članicu UO HAVC-a, čiju će ulogu profesionalci desnice staviti pod svako pravnoproceduralno povećalo. To će sasvim sigurno biti politički opasnija igra od hrabro iznesenog mišljenja autora Izvještaja Državne revizije poslovanja HAVC-a gdje se, između ostalog, navodi da se «ne može provjeriti na koji način je savjetnik vrednovao pojedine projekte, te zašto je pojedine odobrio, a druge nije». 

spavas-li-mirno-obuljen-korzinek-nino-5059-6034.jpg

Iako nikome od prethodnih ministara/ica nije palo na pamet da traži uvid u filmske ugovore HAVC-a, nakon ove revizije počinje nova era. Ako, naime, ministar/ica a ne ravnatelj/ica HAVC-a odsad potpisuje ugovore s autorima, čemu silna vijeća i tijela te ustanove, zašto figura ravnatelja?
Iako nikome od prethodnih ministara/ica nije palo na pamet da traži uvid u filmske ugovore HAVC-a, nakon ove revizije počinje nova era. Ako, naime, ministar/ica a ne ravnatelj/ica HAVC-a odsad potpisuje ugovore s autorima, čemu silna vijeća i tijela te ustanove, zašto figura ravnatelja?
Foto: 
FaH