Splitsko stanje (ne)uma: Efikasna likvidacija nade

Kada je anti HDZ-ovsko raspoloženje jedino vezivno tkivo ideološki udaljenih partnera i partnerica onda se, dokazano više puta, može osvojiti vlast, ali se ne može vladati. Nema se vremena od bitaka koje su neizbježne i poslije kojih je uvijek, ali uvijek, pobjednik na adresi Trg žrtava fašizma broj četiri, 10.000 Zagreb. 

HDZ je i dalje, ma koliko to bilo neugodno čuti, najozbiljnija politička organizacija u Hrvatskoj, ali i jedina koja se, što je naravno paradoksalno, ne mora truditi da bude takva. Pola posla, često i više, za Andreja Plenkovića obavljaju njegovi oponenti i njihovi naknadno otkriveni protivnici korisni tek da dokažu –  parafrazirajmo drevnu mudroliju - kako neprijatelj poznatog neprijatelja najčešće nije pouzdan prijatelj. 

Ivicu Puljka, splitskog gradonačelnika i predsjednika stranke Centar – nastale u njegovoj obiteljskoj manufakturi – i Maju Đerek, sada već bivšu pročelnicu za gradsku imovinu, povezala je alergija na Hrvatsku demokratsku zajednicu, a razdvojili stvarnost i činjenica da se, nakon što su se dogovorili kako su oboje protiv HDZ-a, nisu dogovorili za što i kako jesu.

Ako je, a jeste, kadrovska politika najvažnija od svih politika, Ivici Puljku je najbolje da se vrati znanosti. Njegov odabir suradnika i suradnica je takav da bi mu se, kao premijeru, vlada raspala drugog radnog dana. Prvi bi iskoristili da se usele u urede. 

Maja Đerek, valjda, nema nekih velikih ambicija u politici, ali ni za komunalnu se nije rodila. Teško je, naime, razumjeti kako netko punoljetan i radno sposoban, zaposlen na pročelničkom mjestu, ne razumije da gradonačelnik nije odabran da provodi njen, već da je ona dovedena kako bi provodila njegov program. 

No, sve je to, od Puljkovog popravljanja štete za koju je zaslužan zbog očajnog odabira suradnika i suradnica, preko glumatanja socijalne osjetljivosti Maje Đerek – i manifestiranja neosjetljivosti na slučaju pokojne Marije Erceg - pa do medijskog rata u kojem je na jednoj strani bračni par s prijateljskom pratnjom, a na drugoj donedavna pročelnica u duetu s političkom tajnicom Centra Dalijom Orešković, sadržajno nevažno, ali sasvim dovoljno da se o korjenitim promjenama u društvu ne isplati niti maštati. 

Kako god sklapala saborsku većinu i koliko god ona bila ovisna o malo zastupničkih ruku, HDZ će se održavati na poziciji dijelom zbog toga što je značajan dio birača učinila egzistencijalno ovisnim o sebi, a dijelom i zbog oporbe u kojoj ni ljevica ni liberali ne razumiju kako se takozvana duboka država ne može razmontirati odozdo prema gore, već isključivo obrnuto. 

Da bi se dogodilo ono o čemu jednako pozitivno misle i Puljak i Đerek prvo treba poslati HDZ tamo gdje su sada SDP, Možemo i Centar, pa tek onda preko općina, gradova i županija u kojima će te tri stranke - zajedno ili odvojeno, za sada je svejedno - imati i izvršnu vlast i potporu one centralne, krenuti u demontažu mehanizma u kojem svi znaju da to što im lokalna politika nije naklonjena ne znači ništa sve dok im je državna sklona i dok ih treba za slabljenje protivnika naivno uvjerenih da se, kažimo tako, Hrvatska može popraviti iz Splita, a ne Split iz Zagreba. 

Stalni cirkus u Centru i nemogućnost dogovora Socijaldemokratske partije i Možemo, uz dalmatinsko dokazivanje teze da nije dovoljno biti kolektivno protiv Plenkovića i njegovih, već je neophodno biti i kolektivno za nešto, savršeno koriste vladajućima koji znaju da to što im je oporba glasna nije garant i da je opasna. 

Svaki puta kada je HDZ gubio vlast, njegovi su ga predsjednici doveli – Tuđman i Sanader – do ruba poraza, a preko gurnule široke koalicije okupljene oko jedne stranke, SDP-a, dovoljno jake da joj partneri budu svjesni kako se oni možda neće morati prilagođavati socijalistima, ali ni da se, sasvim sigurno, socijalisti neće prilagođavati njima. 

Onaj stari i jaki SDP kojem, što je bio više dojam nego činjenica, za izbornu pobjedu ne treba puno, sahranio je Zoran Milanović. Možemo je još uvijek dominantno zagrebačka stranka, dok je Centar, kao što vidimo, parnim datumima u borbi s političkim protivnicima, a neparnim s vlastitim članstvom ili kadrovskim rješenjima.

Sve da je i drugačije, da SDP ili Možemo treba malo za većinu, dok ostali znaju da bez SDP-a ili Možemo sjednice Sabora mogu vidjeti jedino u direktnom TV prijenosu, upitno je bi li u tom zamišljenom partnerstvu to što su svi protiv HDZ-a značilo da se neće raspasti kada se prvi puta budu morali dogovoriti oko nečega oko čega nemaju unaprijed poznat stav. 

Napisali smo ovdje između 10.000 i dva milijuna puta kako su ideološke i svjetonazorske razlike jedini smisao višestranačja. Druge se, da se ne lažemo, ne mogu zanemariti pa i zbog njih nikada, ali nikada, politički partneri ne mogu biti Most i Možemo, SDP i Domovinski pokret, Centar i Hrvatski suverenisti. Ideološke se već mogu dijelom zatomiti u ime famoznog višeg cilja, ali pod uvjetom da on nije dolazak na vlast, već da vlast bude sredstvo za njegovo postizanje. Naravno, ne misli se na vlast koja se bavi štekatima i razlikom između kadrovskih i socijalnih stanova, već na vlast koja stoluje u glavnom gradu i radi na razgradnji sustava u kojem moć javnih službi prestaje tamo gdje počinje interes ratnih veterana, podobne administracije, odabranih da budu bogati, a predstavljenih sposobnijima od drugih; sustava kojeg je HDZ napravio tako da to što ponekad izgubi vlast ne znači i da gubi moć.

Nesreća u nesreći je što od koalicije progresivnih nema ništa, dok joj je začin to što neki od zamišljenih u velikom, anti HDZ-ovskom savezu, ne mogu drugačije nego na vlastitoj koži naučiti da, ponovimo, to što su svi protiv ne vrijedi ništa dok se na zna za što su i kako će to točno ostvariti.

Andrej Plenković možda samo misli, a možda zbilja vjeruje da je nepobjediv. Problem je što i jeste, ali to najprije može zahvaliti onima koji su, ovako konfuzni, efikasni samo u likvidaciji nade u bilo kakve promjene.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu