Studenti - jeftina radna snaga u socijalno urušenoj državi

Prema zaključku kvartalnog izvještaja pod imenom „Studentski rad i položaj studenata na tržištu rada“ koji je pripremila Mreža mladih Hrvatske, veliki broj studenata uopće ne bi mogao studirati bez studentskog rada koji je istovremeno uteg što srozava kvalitetu studija. Studiranje u Hrvatskoj daleko je od dostupnog i Hrvatska je zemlja u kojoj se obrazovanje smatra socijalno isključivim.

Istovremeno, studentski rad negativno utječe i na ostatak sustava. Studenti kao jeftina, mnogobrojna i lako zamjenjiva radna snaga, istiskuju ostale radnike s njihovih radnih mjesta (koja su zakonski regulirana i pružaju bolje uvjete rade te propisuju jasne obveze za poslodavce).

Takav trend s jedne strane spušta cijenu rada, a s druge smanjuje državne prihode budući da se na studente plaćaju minimalni doprinosi. Studentski rad tako utječe i na prihode države koji bi zasigurno bili drugačiji, pogotovo dugoročno, kad bi studenti studirali, a radnici radili, navodi se u izvještaju.

„Pravi put za rješavanje problema studentskog rada mora biti na razini smanjivanja ponude rada, a to se jedino može ostvariti ako kao država osiguramo sustav gdje se studenti uistinu mogu posvetiti studiranju jer su im ostali troškovi pokriveni. Studentski rad tada može biti mjesto ostvarivanja studentske prakse. Tek tada otvara se prostor da studentski rad preraste u nešto mnogo korisnije, kako za studente, tako i za poslodavce i društvo“, kaže se u izvještaju.

Navodi se da model studentskog zapošljavanja u Hrvatskoj trenutno ne služi svojoj svrsi, već je izvor mnogih problema te poremećaja na cjelokupnom tržištu rada.

Studenti bez zaštite

Kroz analizu oglasa tijekom rujna i listopada (160 oglasa) vidljivo je da se studentski rad traži u mnogim područjima,  većinom rad u telefonskoj prodaji i korisnička podrška, ali i poslovima poput rada  trgovini ili tajničkih poslova. Sve su to poslovi za koje na tržištu rada postoji značajan broj nezaposlenih osoba koje bi radile te poslove, te autori izvještaja smatraju da prava potreba za studentskim radom iz tog rakursa zapravo ne postoji. Upravo su takvi poslovi posebno problematični za studente. Ne samo da se često traži 40 sati tjednog rada već postoje situacije u kojima poslodavci traže studente s iskustvom od minimalno godinu dana rada u tom području.

Neki poslodavci direktno traže apsolvente jer žele uzeti studenta na puno radno vrijeme. Dok neki poslovi možda imaju smisla kao praktični rad u struci, drugi su jednostavno iskorištavanje studentskog rada u svrhu smanjivanja troškova za poslodavca poput: rada u kladionici, rada u trgovini, na benzinskoj postaji i drugi poslovi uglavnom iz uslužnih djelatnosti. Uz takve poslove često u oglasu stoji da se od studenta/ice traži obvezivanje na rad na duži period, najčešće minimalno godinu dana što jasno pokazuje da to nije nikakav privremeni posao već klasično radno mjesto uz dugoročni angažman.  

Studentski rad ne podliježe Zakonu o radu, pa studenti ne mogu ostvariti sva prava koja ima zaposlenik koji je u radnom odnosu te samim time imaju i nižu razinu prava. U tako neuređenom sustavu, poslodavci imaju puno više mehanizama kontrole procesa od studenata te su nerijetki primjeri eksploatacije studenata i njihovog rada.

S obzirom da ne postoji sindikalni oblik udruživanja studenata ni neki drugi oblik sustavne zaštite, studenti su primorani razmjenjivati informacije na drugačije načine, kao što su društvene mreže, primjerice putem grupe na Facebooku grupe „Tražim/nudim studentski posao“ koja broji više od 100 tisuća članova.

Osim ponuda poslova to je mjesto gdje studenti razmjenjuju sve korisne informacije o stvarima vezanim uz studentski rad. Pitanja koja se pojavljuju upućuju na to da brojne informacije koje su važne studentima nisu dovoljno dobro objašnjene na drugim mjestima, prije svega na stranicama Studentskog centra. Prvenstveno se to odnosi na prava studenata tj. radnika, pravila oko oporezivanja ili gubitka prava studentskog rada. Studenti se zbog tih okolnosti nerijetko nalaze u neravnopravnom položaju u odnosu na poslodavce. Ta grupa služi i za upozoravanje na loše poslodavce, ali i za pomoć studentima u situaciji kada nisu plaćeni ili su na drugi način prevareni. Iako je to situacija kada bi Studentski centar trebao reagirati, učestale su kritike da je taj proces iznimno spor te studenti u pravilu izvuku deblji kraj. Problem je i u samim ugovorima između studenta i poslodavca – naime, poslodavac potpisuje na kraju rada obračun satnice i plaće, ali sve do tog trenutka student nema nikakvo jamstvo da će biti isplaćen onako kako je poslodavac nudio u oglasu.

Prema podacima koji su izneseni u prezentaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja pod nazivom Izrada nacrta zakona o zapošljavanju i radu učenika i studenata u 2016. godini od 122.972 redovita studenta preko ugovora o djelu redovitog studenta radilo je 84.517 studenata; ukupno su zaradili 1,1 milijun kuna, odnosno prosječno 13.547 kuna po studentu godišnje. To znači da je 68,7 posto studenata u 2016. radilo, odnosno ih je izvadilo barem jedan studentski ugovor preko nekog od studentskih centara.

Ako pretpostavimo da je prosječna satnica oko 20 kuna, u godini dana student odradi 677 sati.  Prosječni studenti koji radi za vrijeme školovanja odradi 17 tjedana u punom radnom opterećenju od 40 sati tjedno. To znači da taj prosječni student godišnje više od 4 mjeseca provede u punom radnom opterećenju. „Možemo samo spekulirati koliko te brojke utječu na kvalitetu studiranja i ishode studiranja pogotovo ako uzmemo u obzir indicije da je Hrvatskoj stopa dropouta u visokom obrazovanju znatno više od prosjeka Europske unije“, kaže se u izvještaju.

Obrazovanje samo za bogate

Zašto toliko studenata radi u tolikom opsegu? Glavni razlog su troškovi studiranja i nemogućnost mladih osoba da pokriju te troškove bez studentskog rada.

Hrvatska je pri dnu ljestvice po stopi osoba koje studiraju i čiji roditelji imaju niže stupnjeve obrazovanja. U većini europskih zemalja postoje nejednakosti u pristupu visokom obrazovanju s obzirom na socioekonomsku pozadinu Ipak, iz analize socijalne uključivosti sustava visokog obrazovanja na temelju podataka prikupljenih istraživanjem EUROSTUDENT, proizlazi kako je Hrvatska među zemljama znatne podzastupljenosti studenata čiji roditelji imaju niske razine obrazovanja te visoke nadzastupljenosti studenata čiji su roditelji završili visoke razine obrazovanja. Hrvatski se sustav visokog obrazovanja stoga smatra „socijalno isključivim“, a teret troškova studiranja uglavnom pada na roditelje jer financiraju 88 posto troškova, što znači da je studiranje onima iz obitelji lošijeg socio-ekonomskim statusa znatno otežano te su često prisiljeni raditi uz studij.

Ovi podaci, kaže se u izvještaju, jasno pokazuju da u Hrvatskoj studiranje nikako nije besplatno. Studentski domovi, kao verzija subvencioniraniranog smještaja, imaju kapacitet da udome svega osam posto ukupnog broja studenata, a 37 posto svoje financijske poteškoće ocjenjuje ozbiljnima pa nije teško zaključiti da trenutni kapaciteti ne odgovaraju realnim potrebama studenata.

Glavni kriterij za dobivanje mjesta u studentskom domu je kriterij izvrsnosti, što samo dodatno doprinosi socijalnoj isključenosti studenata slabijeg socioekonomskog statusa (budući da oni uz studiranje moraju raditi pa to često utječe na njihov uspjeh na fakultetu).  Godišnje se dodijeli svega oko 5.400  državnih stipendija pa je jasno i da studenti nemaju puno alternativa osim studentskog rada kako bi uopće mogli studirati. Problematično je i što se ovisno o uspjehu studiranja (o skupljenim ECTS bodovima) povećavaju troškovi studiranja, tako da često nastaje začarani krug gdje zbog opterećenosti radom, rastu troškovi studiranja što povećava opterećenost radom, što povećava troškove studiranja i tako unedogled.

Mreža mladih Hrvatske nudi i rješenje. Ono se u prvom koraku sastoji u povećanju novca te poboljšavanju sustava stipendiranja i smještaja s naglaskom na socioekonomski status, a ne izvrsnost jer se stipendije koje se dodjeljuju za izvrsnost često završavaju u rukama onih koji su socio-ekonomski u najpovoljnijem položaju. Uz to ide i izgradnja novih smještajnih kapaciteta.

Poželjno je i ograničiti studentski rad kako bi se smanjilo radno opterećenje studenata za vrijeme trajanja nastave. Naravno, iznimke bi se onda mogle raditi za poslodavce koji mogu dokazati da se radi o studentskoj praksi te ih na taj način poticati da razvijaju modele studentske prakse. U periodu dok nema nastave, trebalo bi razmišljati u smjeru da se studentima omogući rad preko ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove koji je uređen Zakonom o radu. Mnogo studenata koji za vrijeme sezone rade i dok nema predavanja rade u punom radnom opterećenju zbog nedostatka zakonske regulative trenutno nemaju nikakav mehanizam zaštite. S obzirom na visoku potražnju poslodavaca za radnicima u tom sektoru, ovakva promjena ne bi ni utjecala na mogudnost studenata da obavljaju sezonske poslove, a omogućila bi im da u većoj mjeri ostvaruju svoja radnička prava.

 U isto vrijeme potrebno je ulagati više sredstava u bolju regulaciju studentskog rada što uključuje i propisivanje minimalnih kriterija zaštite i prava te kontrole istih. Postoji i veliki prostor za poboljšanje sustava informiranja studenata o njihovim pravima te opdenito podizanje razine transparentnosti sustava.

Razvijanja sustava studentske prakse za vrijeme obrazovanja je imperativ, kako u smislu podizanja kvalitete studiranja tako i u smislu olakšavanja tranzicije mladih iz obrazovanja na tržište rada.

Studentski rad postao je dio međuovisnog sustava koji je teško mijenjati bez da se dio studenata nađe u lošijoj financijskoj situaciji. „Pravi put za rješavanje problema studentskog rada mora biti na razini smanjivanja ponude rada, a to se jedino može ostvariti ako kao država osigura sustav gdje se studenti uistinu mogu posvetiti studiranju jer su im ostali troškovi pokriveni. Studentski rad tada može biti mjesto ostvarivanja studentske prakse. Tek tada otvara se prostor da studentski rad preraste u nešto mnogo korisnije, kako za studente, tako i za poslodavce i društvo“, navodi se u izvještaju.

 

studenti-jeftina-radna-snaga-u-socijalno-urusenoj-drzavi-6220-7951.jpg

Godišnje se dodijeli svega oko 5.400  državnih stipendija pa je jasno i da studenti nemaju puno alternativa osim studentskog rada kako bi uopće mogli studirati
Godišnje se dodijeli svega oko 5.400 državnih stipendija pa je jasno i da studenti nemaju puno alternativa osim studentskog rada kako bi uopće mogli studirati
Foto: 
FaH