Sustav financiranja i kadroviranja idealan je za pacifizaciju umjetnosti

"Treba spomenuti Ivana plemenitog Zajca, oca najdomoljubnije hrvatske opere. To ime nosi i hrvatsko narodno kazalište, kazalište koje, nažalost, više nije ni hrvatsko ni narodno, koje je postalo prostor kulturne okupacije u kojemu se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod. I to ćemo promijeniti nakon osmog studenoga", rekao je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko na predizbornom skupu u Rijeci, održanom negdje u finišu predizborne kampanje.

Tih je dana, gostujući na jednoj lokalnoj televiziji, nesuđeni prvi ministar kazao: "Treba prestati financirati i takozvane nevladine udruge, koje često rade protiv Hrvatske i iritiraju nas."

Obje su izjave, kako se to obično kaže, izazvale niz reakcija, negativnih i kritičkih spram Karamarka, iako je on, valja pošteno priznati, samo opisao kako sustav financiranja i kontrole institucija i kulturne politike funkcionira u suštini.

Lajanje na mjesec

Formalno, sve je drugačije: kazališni se intendanti biraju na javnim natječajima, udruge dobivaju potporu na skoro jednak način, od jednih i drugih se traže programi, planovi, strategije, ovo, ono... Baš kao što se i od, recimo, filmskih producenata zahtijeva da uz scenarij, ugovore i plan rada, prilože još niz raznih dokumenata, sve kako bi HAVC kao neovisna agencija donijela što bolju procjenu tko zaslužuje javni novac za snimanje. Teorija je, međutim, daleko od prakse, u jednakoj mjeri u kojoj je, recimo tako, praksa bliska podobnosti svake vrste.

Istina, nekad se, kao u Rijeci, eto dogodi da lokalna vlast, osnivač spomenutog teatra, ima dovoljno pameti da kazalište povjeri jednom od najzanimljivijih i najangažiranijih hrvatskih redatelja. Dogodi se, točnije dogodilo se, međutim, da jednom jedna, sada već bivša gradska vlast, nacionalno kazalište povjeri polovnom zabavljaču širih narodnih masa na događajima na kojima se vrhuncem stvaralaštva smatra pečenje vola na otvorenom prostoru. U prijevodu, dok je obnašao gradonačelničku funkciju u Splitu, Željko Kerum je za intendanta tamošnjeg HNK montirao Duška Mucala, a ovaj se na funkciji održavao zahvaljujući crnoj rupi u lošem zakonu. Njegovo je imenovanje, naime, trebalo potvrditi Ministarstvo kulture, pa kako nije, e tako je mučeni Mucalo od prvog do zadnjeg dana angažmana bio vršitelj dužnosti.

Jedino, dakle, u čemu je Karamarko omašio prijeteći smjenom Oliveru Frljiću jest to što nije znao kako osnivač HNK Ivana plemenitog Zajca nije Vlada, nego Grad, pa tako HDZ može, sve dok Vojko Obersnel ne odluči drugačije, lajati na mjesec i trpjeti redatelja kojeg ne mogu očima vidjeti, a jedino što se može promijeniti jest da on, Oliver Frljić, u drugom mandatu, bude famozni v.d. A sve sukladno važećim pravnim propisima...

Krojenje sustava

U hrvatskim gradovima koji imaju, kako se to kaže jezikom zakona, kazališta ili kazališne družine, većinu članova teatarskih vijeća imenuje osnivač, odnosno lokalni parlamenti. Zatim ista ta kazališna vijeća nakon, kao, procjene programa kandidata za intendante, šalju prijedlog najboljeg, naravno, gradskom vijeću.

E, kada gradska vlast imenuje novog ravnatelja, a Ministarstvo kulture potvrdi njihov prijedlog, što je najčešće tek zadovoljavanje forme – osim u krajnje karikaturalnim slučajevima poput spomenutoga s Mucalom u Splitu – novi intendant ili intendantica odgovara kazališnom vijeću koje, naravno, zastupa interese osnivača, odnosno gradske vlasti. Riječ je, zapravo, o savršenom krugu: vlast bira one koji filtriraju kandidate sve do onoga koji istoj toj vlasti odgovara, a jedini mehanizam kontrole imaju, opet, predstavnici iste vlasti. I sve to može biti super u teoriji: građani glasaju za one koji ne misle kako je jedini Bulić - Mate, a Vidić – Nemanja; odabrani iskoriste sustav kako bi kazališta povjerili onima kojima ne treba objašnjavati kako isto to kazalište služi da se u njemu igraju, a ne da po njemu novu odjeću pokazuju Glembajevi; samo što je, uglavnom, u praksi obrnuto. Zato je i Oliver Frljić incident, nikako pravilo, koji se dogodio isključivo zahvaljujući prosvjećenosti riječkih vlasti, a ne zahvaljujući sustavu krojenom tako da za njemu slične ima što manje prostora.

Ovisni o novcu

U izvaninstitucionalnoj kulturi situacija nije ista, nego je gora. Ne postoji, naime, nikakav, makar prividni mehanizam zaštite kvalitete, neovisnosti ili poetike od utjecaja vlasti koja, jednostavno, može što hoće osuditi na smrt bez suvišnih zašto i jednom odlukom; onom o nefinanciranju udruga koje se bave nečim što, kako bi rekao Karamarko, iritira. Sve pod izgovorom da su neki drugi projekti procijenjeni kao bolji, važniji, ovakvi i onakvi, odnosno pozivanjem na mjere štednje u kojima se uvijek najviše štedi tamo gdje ima najmanje političke štete.

Ništa bolje nije ni s financiranjem filmova preko Hrvatskog audio vizualnog centra kao krovne kinematografske ustanove u državi. Formalno, opet samo formalno, HAVC kanalizira javni novac, dok ga suštinski okreće u krugu koji, istina, nije definiran politički, nego prije svega interesno. U tom je procesu moguće, zapravo je uobičajeno, da redatelj koji jedne godine ocjenjuje pristigle projekte, da preporuku za financiranje filmova koje producira ista kuća kao i njegov, nešto ranije premijerno prikazan. Točnije, da većinu novca usmjeri na istu adresu na kojoj će opet potpisati ugovor s producentom. I? I, normalno, ništa.

O čemu god govorili u hrvatskoj kulturi, uvijek – dobro, ne uvijek, postoji i poneka, jako rijetka iznimka – govorimo i o ovisnosti o javnom novcu, čiji kontrolori mogu, kada god požele, funkcionirati kao, nazovimo ih, nadurednici ili gospodari prividno slobodnog prostora kreacije, kao neovisnog od svih drugih utjecaja. Sustav financiranja i kadroviranja kakav imamo danas – jučer nije bilo bolje, niti će sutra, nema potrebe nadati se – savršen je za pacifizaciju umjetnosti, njezinu neangažiranost i posljedično pretvaranje u zabavu za mase i izvor prihoda za prilagodljive. Za, zapravo, činovnike na privremenom radu u kulturi. I sasvim je svejedno je li tu riječ o nakladnicima, redateljima, producentima... Važno je da nema ni riječi ni slova ni kadrova što iritiraju one kod kojih su proračunska sredstva.

Baš kao što to reče Tomislav Karamarko...  

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

sustav-financiranja-i-kadroviranja-idealan-je-za-pacifizaciju-umjetnosti-4016-4491.jpg

Oliver Frljić je incident, nikako pravilo, koji se dogodio isključivo zahvaljujući prosvjećenosti riječkih vlasti, a ne zahvaljujući sustavu krojenom tako da za njemu slične ima što manje prostora
Oliver Frljić je incident, nikako pravilo, koji se dogodio isključivo zahvaljujući prosvjećenosti riječkih vlasti, a ne zahvaljujući sustavu krojenom tako da za njemu slične ima što manje prostora
Foto: 
FaH