Svećenici su zaštićena vrsta, a Crkva država u državi

Saborsku zastupnicu SDP-a Karolinu Leaković upućeni promatrači svrstat će u lijevu stranačku frakciju, a poznata je i po tome što se nije libila kritika na račun stranačkog vodstva kada je smatrala da se ne vuku potezi u korist stranke, ali ponajprije socijaldemokracije i ljevice. U političkom radu fokusirana je na medije, kulturu, ali i prava žena, a u razgovoru za Forum.tm analiziramo aktualnu globalnu zdravstvenu krizu i njezine refleksije na domaće političke i društvene procese.

Mediji se nisu uspjeli oporaviti još od recesije 2008. godine, a sada su ponovo u ovoj globalnoj pandemiji među prvima na udaru. Njemačka je novinarstvo uvrstila među strateški važne poslove u ovoj krizi, čime se Hrvatska ne može pohvaliti. Što naše vlasti nisu učinile, a trebale su kada je riječ o zaštiti i pomoći novinarstvu i novinarima u ovoj krizi?

U Hrvatskoj za pomoć novinarima dosad nije učinjeno ništa. Privatni poslodavci u medijima mogu se, pod uvjetima koji vrijede za bilo koje poslodavce, prijaviti za četiri tisuće kuna, koje potom mogu, ali i ne moraju isplatiti radnicima. I to je sve. Posebnoga fonda za potporu slobodnim novinarima, honorarcima, vanjskim suradnicima – toga, barem zasad, nema. Podsjetit ću da Ministarstvo kulture godinama oteže s natječajem i raspodjelom 30 milijuna kuna neprofitnim medijima, osiguranih u Europskom socijalnom fondu još 2015., a odluka o raspodjeli, usput vrlo dubiozna, objavljena je tek neki dan. Te novce neprofitni još nisu vidjeli, a trebali su, i to prije nekoliko godina. Je li riječ o nesposobnosti i nezainteresiranosti kulturne administracije ili o namjeri ministrice kulture da uništi neprofitni medijski sektor? Ne zaboravimo da su se ministrica i premijer nedavno u tajnosti sastali s glavnim urednicima odabranih medija. Jesu li možda njima obećali potporu budu li pozitivno izvještavali o "mom prijatelju Viliju" ili ne dovodili u pitanje odluke Stožera civilne zaštite?

Interventne mjere koje su predložili Sindikat novinara i HND na pravom su tragu i slične mjerama koje su već na snazi u članicama EU-a. One imaju i kratkoročnu i dugoročnu dimenziju, i upozoravaju na probleme s kojima se novinarstvo i novinari suočavaju još od krize 2008. godine. O posljedicama ekonomske i financijske krize otprije 12 godina ima vrijednih analiza koje ukazuju na gubitak radnih mjesta u redakcijama, otkaze novinarima, raširen prekarni rad u medijima, slabo sindikalno organiziranje i eroziju profesionalnih standarda.

Resorna ministrica puna je obećanja medijima otkako je stupila na dužnost, ali djela ne prate riječi. Dojam je da je, što se tiče odnosa prema medijima, Obuljen Koržinek samo nastavila gdje je Hasanbegović stao.

Hasanbegović je aktivno uništavao kritičke medije i time se hvalio, dok Obuljen Koržinek svoj rat vodi barem prividno pasivnije, uspješno ostavljajući dojam da joj ništa ne uspijeva. Doduše, kada pogledate Zakon o elektroničkim medijima, koji je nedavno bio u javnoj raspravi, i bolje bi bilo da ne radi baš ništa. Ista je stvar sa Zakonom o umjetničkom stvaralaštvu, kao i prijedlogom Zakona o autorskom i drugim srodnim pravima, koji nominalno predlaže Državni zavod za intelektualno vlasništvo, ali u čijoj izradi po prirodi stvari prste ima i Ministarstvo kulture. Nadam se da će nas od tog zakonodavnog optimizma pred kraj mandata spasiti izbori. Ni u ovoj krizi, kao ni u protekle četiri godine, Ministarstvo nije pokazalo namjeru sustavno se i kompetentno baviti nijednim područjem za koje je zaduženo. Najinovativniji i najkonkretniji prijedlozi dolazili su od Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara, ali su u startu odbijani. Prave, otvorene i javne rasprave o tome kako urediti medijsko polje u Hrvatskoj nema. To se, očito je, rješava sastancima premijera i vlasnika medija. U tome će deblji kraj, bojim se, izvući i novinari i javnost.

Novinari ponovno dolaze u nezavidnu financijsku situaciju, u nekima se plaće režu i do 30 posto. Mogu li mediji opstati i oporaviti se bez pomoći države?

Privatni mediji već sada primaju državnu potporu za svoje radnike pa je sasvim sigurno da bi otpuštanja u medijima - kojih itekako ima - bez toga bilo i više. U medijima je, kao i u kulturi općenito, poseban problem vanjskih suradnika, ugovora o djelu ili autorskih ugovora. Brojni su mediji, o čemu su anketu proveli SNH i HND, izgubili angažman, otkazana im je suradnja i ostali su bez ikakvih prihoda odmah na početku krize, i prije mjera koje, ponavljam, nisu dizajnirane posebno za medije i kulturu. Plaće zaposlenih smanjene su. Pa čak i javna radiotelevizija, iako stabilnih izvora prihoda, otkazuje vanjskim suradnicima. No, i neovisno o krizi u kojoj smo sada, i onoj koja je pred nama, sustav javnih potpora za kvalitetno novinarstvo mora prestati biti tabu. U javnosti se prečesto, pa i namjerno, potpora novinarstvu iz javnih izvora poistovjećuje s političkim pritiskom, tako i u slučaju HRT-a. Javna televizija tako se smatra državnom, točnije stranačkom, čemu pridonosi i Zakon o HRT-u. No, treba li zbog toga što vladajuća stranka uzurpira javnu radioteleviziju mijenjati zakone i praksu, ili treba ugasiti javnu radioteleviziju? Ili je, pak, doista pretvoriti u državnu, financiranjem iz proračuna? Jer, ima i takvih suludih prijedloga! Zagovornike teze kako nam medijska politika ne treba, kako se država nema što petljati u medije i kako su jedini slobodni mediji oni koji se dokazuju na tržištu i tako i financiraju, treba podsjetiti na pritiske oglašivača, odnosno, vlasnika medija koji također zastupaju nečije interese, ne nužno interes javnosti. Medijima trebaju upravljati novinari, bilo u zadružnom modelu, bilo u nekom drugom obliku udruživanja, a sredstva za financiranje novinarstva mogu se, primjerice, namaknuti oporezivanjem tehnoloških giganata, o čemu se Ministarstvo kulture ne oglašava.

Novinari su često žrtve prijetnji i uvreda. Kako tome stati na kraj?

Osiguravanjem uvjeta za djelovanje novinara i medija - prije svega ekonomskih, odnosno materijalnih. Jer, posebno kad vam prijete i kad vas vrijeđaju, što je nažalost postala profesijska svakodnevica, velika je razlika radite li kao freelance novinarka za portal koji jedva opstaje uzalud čekajući novac iz ESF-a, ili ste stalno zaposlena u mediju koji može platiti kvalitetnu pravnu zaštitu. Propisi uvijek mogu biti jasniji, ali danas se čini da je u procesuiranju prijetnji i napada na novinare najspornija praksa Državnog odvjetništva. Kao što su mnogi novinari naučili, slučajevi se često odbace i prije nego što dođu na sud, a kazne, ako se i dosude, nisu baš strože od "običnih" prijetnji, iako bi, prema Kaznenom zakonu, trebale biti. Vidjeli smo nedavni napad na novinarku Živanu Šušak Živković ispred crkve na Sirobuji. Prisjetimo se i napada na novinarku Andreu Topić, koja je izvještavala o imovini bivšeg ministra Kujundžića - da spomenem samo ove recentne. Prema našem kaznenom zakonodavstvu, napad ili prijetnje novinarima tretiraju se kao napad na službenu osobu i gone po službenoj dužnosti. Takvi bi se slučajevi trebali ubrzano procesuirati, a kazne biti takve da nikome više ne padne napamet novinarima onemogućavati raditi njihov posao. Poseban je problem tisuća tužbi protiv novinara i medija, po čemu je Hrvatska na zlu glasu. Toj sramotnoj praksi tužbi za povredu časti mora se stati na kraj - jednako zakonima, kao i odgovornim sudovanjem. Novinarske organizacije i svi koji su prosvjedovali prošle godine su zaista napravili velik uspjeh prisilivši Vladu da u prosincu napokon izbaci čuveno "sramoćenje" iz KZ-a. Međutim, sudačko odlučivanje o javnom interesu, na kojem su se i temeljile masovne tužbe, ostalo je, tako da će tek vrijeme pokazati hoće li pravosudna ofenziva protiv novinarstva zaista oslabiti.

Među ozbiljnim žrtvama pandemije koronavirusa je i kultura, koja također nije u fokusu vlasti. Što za kulturnjake država može i treba učiniti?

Prateći rad Ministarstva kulture, medijske istupe ministrice, ali i reakcije nezavisne scene i strukovnih organizacija te inicijativa poput one “Za KRUH”, dojam je da su nadležni u fazi analiza, procjena, prikupljanja podataka. Sve je to presporo, nedovoljno i preopćenito. S druge strane, radnice i radnici u kulturi organizirali su se - formalno i neformalno, jer se čekati na Ministarstvo ne isplati. Pa ono u dva mjeseca nije donijelo nikakve mjere. Ni u prvom ni u drugom paketu mjera, onih specifičnih i usmjerenih sektoru kulture nema! Dojam je da ministrica brine više o zgradama oštećenima potresom, nego o kulturnim radnicima. Ministarstvo je odavno moralo sa svim institucijama i ustanovama - od HAVC-a, Hrvatske radiotelevizije, HINE, Agencije za elektroničke medije, nacionalnih kazališnih kuća, svih strukovnih organizacija, muzeja, galerija, knjižnica - razraditi krizne mjere koje u ovim nesigurnim vremenima osiguravaju barem minimalnu egzistenciju, a samim time i mogućnost bavljenja kulturom i umjetnošću. Upravo su se kulturni sadržaji pokazali tako bitnima u izolaciji. Dobro je što su javna kazališta svoje predstave ponudila besplatno na različitim platformama, no s druge strane - kako će neovisna scena ponuditi svoje programe besplatno? Tko će to financirati? Možda Krizni kulturni fond. Osim već snimljenih filmova, odigranih predstava, naslikanih slika i napisanih knjiga koje su nam sada u velikoj mjeri dostupne bez naknade, još se stigne financirati korona-stvaralaštvo. Da, piše se, snima se, ali sve volonterski. Tko će, ako ne država, financirati kulturu u doba krize?

Je li se moralo praktički odustati od Rijeke Europske prijestolnice kulture ili je bilo modaliteta za provođenje te manifestacije?

Trebalo ga je nastaviti, u izmijenjenom obliku. I nikakvi administrativno-činovnički argumenti o tome da su sredstva striktno namjenska i da se tu ne može ništa ili tome slično, ovaj stav neće promijeniti. Rasprava o EPK Rijeka 2020, koju sam pratila prije nekoliko dana, pretvorila se u kronologiju pada i opravdavanje odluka o otkazima. Bez obzira na to što je istu sudbinu doživio i sestrinski grad Galway, čini mi se da je riječ o nedostatku i osobne i institucionalne hrabrosti da se iza projekta stane - ma ne iza projekta, iza ideje kulture, solidarnosti i stvaralačke snage kao vrijednosti. Ta radikalna odluka nije samorazumljiva, o čemu svjedoči i više stotina potpisa podrške prosvjednom pismu radnika i suradnika. Mjere popuštaju, a ljudi se otpuštaju! Projekt koji bi, uza sva svoja otprije poznata institucionalna i ina ograničenja, sasvim sigurno stvorio novu vrijednost i za Rijeku i njezine stanovnike i šire, sada postaje jedna od prvih mega-žrtava potrebe da se ispune birokratske excel-tablice. Nije mi jasna ni izjava gradonačelnika, koji na tribini o kolapsu EPK pita kulturne radnike da mu daju 'jasan' prijedlog kako da osigura sredstva. Mislila sam da je on tu zadužen da osigura sredstva, ili želi 'malo biti moćan, a malo bespomoćan, ovisno o situaciji', ako smijem parafrazirati svadljive riječi koje su u slučaju tog moga stranačkog kolege, nažalost, odavno postale svakodnevica. Ako su u pravu oni koji tvrde da je Obuljen Koržinek jedva dočekala da EPK propadne, onda bi se Riječani, na čelu s Obersnelom, trebali potruditi da joj ne daju razloga za zadovoljstvo, a ne slijegati ramenima. Ako ministrica kulture ne zna, neće ili ne može pronaći sredstva za rad u kulturi, onda bi joj barem gradonačelnik EPK trebao pokazati kako se to radi. Shvaćam njegove kalkulacije u cilju da izvuče što više novca iz prema Rijeci škrtog državnog proračuna, ali kakav je smisao stranačkog natjecanja?

U domeni vašeg interesa je i obiteljsko nasilje, zlostavljanje žena i djece. U ovoj krizi oni su posebno ugroženi, a mehanizmi zaštite ne funkcioniraju najbolje. Je li resorno ministarstvo adekvatno odgovorilo na taj problem?

Ni izbliza. Do izbijanja krize u splitskom domu u Vukovarskoj, ministricu Bedeković nije bilo ni čuti, niti vidjeti. Doduše, ni nakon toga. Bez obzira na načelno, politički korektno, opredjeljenje svih aktera u hrvatskoj politici ka sprječavanju rodno zasnovanog nasilja i njegovoj osudi, posve je jasno da u praksi to nije tako. Vidjelo se to i u slučaju ratifikacije Istanbulske konvencije, za koju sam sigurna da je HDZ ne bi ratificirao da gospođa Pejčinović Burić nije konkurirala za glavnu tajnicu Vijeća Europe, a da Hrvatska nije baš preuzimala predsjedanje Odborom ministara te organizacije. Znamo koliko premijer drži do svojeg međunarodnog ugleda. U svakom slučaju, oskudna su sredstva za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja i neovisno o koronakrizi, sve županije nemaju još ni sigurne kuće, a nevladinim ženskim organizacijama režu se sredstva i iz državnog i iz lokalnih proračuna, umjesto da se ta sredstva sada povećavaju te da se žrtvama nasilja pruža i veća financijska, psihološka i pravosudna podrška. Sustav koji ni ranije zapravo nije funkcionirao, sada se posve raspao. I dok aktivistkinje za prava žena upozoravaju i alarmiraju javnost, država okreće glavu i pravi se da problem ne postoji. A on se usložnio, i eskalirat će zbog siromaštva, nezaposlenosti i očaja koji će tek nastupiti. Tada najviše stradavaju žene i djeca - bez prihoda i bez zaštite.

Očekujete li da će uslijed ove krize prekarijat postati najbrojnija društvena klasa?

Očekujem da će prva na udaru biti prava iz rada, odnosno radnog odnosa. To se zapravo već dogodilo. Radnici koji nisu udruženi u sindikate ili zaštićeni kolektivnim ugovorima, izloženi su i otprije krize samovolji poslodavaca i sada prisiljeni potpisivati nepovoljne anekse ugovora o radu žele li uopće zadržati posao. Prekarnim radnicima, onima koji rade u nesigurnim uvjetima i bez ikakvih prava iz radnog odnosa, samo su u prvom mjesecu koronakrize, javlja Međunarodna organizacija rada, prihodi u prosjeku pali za oko 60 posto. Pitam se kako je to moguće, kad su upravo oni prvi na crti obrane - dostavljači hrane i drugih potrepština, čistačice, njegovateljice, radnice u trgovinama pa i dio nezdravstvenih radnika u zdravstvenome sustavu. Iscrpljeni do krajnjih granica, izloženi zarazi, a opet besramno potplaćeni i surovo eksploatirani. To su “siromašni zaposleni” (working-poor) koji od plaće odnosno naknade ne mogu preživjeti. Na sudbini prekarnih radnika i onih koji su se ispod praga siromaštva pokušavali izvući radom u sferi sive ekonomije se najbolje vidi koliko su potpore Vlade, osim što su premale, usmjerene vlasnicima, a ne radnicima. Umjesto toga, Vlada je trebala ići na direktne uplate potpora stanovništvu. Čini mi se da je jedino suvislo rješenje u ovoj krizi neki oblik univerzalnog temeljnog dohotka. Jer, najveći teret krize ne snose poslodavci - pa to ni teoretski nije moguće! Pozivi na solidarnost, odnosno raspodjelu tereta, koji dominiraju medijskim i javnim prostorom, obmana su. Kako bolnička čistačica ili dostavljač na biciklu mogu i zašto bi snosili teret krize isto kao i vlasnik firme za uvoz medicinske opreme koji je od Vlade bez natječaja dobio milijunski posao? To nije solidarnost nego izrabljivanje. Olako predavanje teško stečenih radnička prava nisu solidarnost, odgovornost i ljubav prema Hrvatskoj. 

Jeste li suglasni s prigovorima koji nerijetko idu i iz vaše stranke da Vlada svojim mjerama štiti kapital, banke, ali ne i radnike, barem ne u mjeri dovoljnoj za elementarno dostojanstven život?

Takvi stavovi predstavljaju rijetke povode da s vlastitom strankom budem dokraja suglasna! Vlada je učinila premalo, poteze povlači prekasno, a oni su nerijetko parcijalni i ne odgovaraju stvarnim potrebama ljudi. Banke su, recimo, prošle i prolaze neokrznute. Njima se preporučuje, od njih se očekuje, ali Plenković i HDZ nemaju interesa predložiti zakone koji bi bankama nešto naredili, od njih nešto tražili ili im u konačnici nešto i uzeli. Kad je riječ o državnoj potpori za očuvanje radnih mjesta, Vlada HDZ-a priznaje da nema namjeru kontrolirati što primatelji potpora s njima rade, naime, daju li svojim radnicima puni iznos od četiri tisuće kuna ili dio zadržavaju za sebe - što se događa. Kažu: to je novac poslodavaca i mi ne namjeravamo provjeravati kako ga troše. A dijelilo se šakom i kapom, kako se vidi iz neki dan objavljenih podataka. Sindikalno organizirani radnici, i još više onih koji nisu i ne smiju biti sindikalno organizirani, zaposlenih kod privatnih poslodavaca, uvijek prolaze loše ako se ne udruže i ne organiziraju. Mislim da je ključ u tome, a ne u čekanju da netko iz političke kaste prepozna njihove probleme.

Kako biste ocijenili rad Stožera? Sve su glasnije kritike o nezakonitosti njihovih odluka, preuzimanju ovlasti koje im ne pripadaju i paratijelu koje je iznad parlamenta.

Prva dva, tri tjedna, bio si državni neprijatelj ako si se usudio bilo što prigovoriti radu Stožera pa nije baš bilo disonantnih tonova. No, njihova zvijezda kopni, a kompromitacija je započela dozvolom za procesiju na Hvaru. Nastavila se zataškavanjem odgovornosti za proboj virusa u splitski dom za starije i nemoćne, dok je kulminaciju doživjela dozvolom vjerskih okupljanja već od početka svibnja. Sad je i najdobronamjernijima jasno da ovo što se radi više nema veze s epidemiologijom, nego je riječ o arbitrarnom odlučivanju i pogodovanju interesnim skupinama. Vrijeme je da se ovakva vladavina Stožera okonča.

Kreće li se Stožer u okvirima demokracije? Nerijetko se čuju zamjerke o uvođenju policijske države na mala vrata, limitirajući nam i aktivnosti i kretanje?

Samo osnivanje Stožera i ovlasti koje su mu dane određena je suspenzija demokracije i ljudskih prava. Nevoljko, ali na to smo pristali zarad višeg cilja. Suspektne odluke koje, međutim, postaju pravilo, a ne iznimka, dovode u pitanje visoku razinu povjerenja koje to tijelo uživa. Ako mogu vjerska okupljanja, zašto ne mogu kino-predstave, koncerti ili barem neka kazališna događanja? Aplikacija Andrija, koja je tako pompozno predstavljena u Vladi i nije tako bezazlena i neinvazivna, a e-propusnice su sustav pun nelogičnosti. Zašto se može u školu i u vrtiće, ali ne i u restorane ili na rekreaciju? I tek površno upućenima jasno je da je zakon o praćenju svih mobitela teški udar na privatnost i izgovor za prikupljanje i kasniju komercijalizaciju osobnih podataka. Propusta je mnogo i više se ne mogu pokrivati “strukom”.

Dojam je da Stožer, koji je Vladino tijelo, prilično vodi računa da se ne zamjeri crkvenim vlastima?

Odluka o vjerskim okupljanjima, koja su dopuštena već od 2. svibnja, govori tome u prilog. Reakcije vlasti na “slučaj Sirobuja” također. Izgleda da su svećenici zaštićena vrsta, a crkva država u državi. Razumljivo za HDZ, pa oltari su uvijek bili efikasniji od saborske govornice.

Jesu li recentne odluke Stožera priprema za izbore za koje mnogi vjeruju da će se sazvati već početkom ljeta, dok su još pozitivni efekti zdravstvene krize, a ne pokazuju se ozbiljne ekonomske posljedice koje će neminovno uslijediti?

Izbori su pred vratima, čini se da će se održati već u srpnju. Kako stvari stoje, to odgovara HDZ-u, ali ne nužno i zastupnicima koji s njime tvore parlamentarnu većinu, jer ne mogu biti sigurni da će osvojiti sljedeći mandat. Osiromašivanje, beznađe i dugotrajna recesija - da, sve nas to čeka za nekoliko mjeseci. Može li ljevica ili lijevi centar nastupiti u nekoj vrsti postizborne, ako ne već i predizborne koalicije, ostaje za vidjeti i na odgovornima je u parlamentarnim, ali i izvanparlamentarnim strankama. Moraju se zatomiti osobni interesi i preferencije, kako na nacionalnoj razini, tako i u Zagrebu, i stvarati savezništva koja mogu donijeti promjenu i u idejama i u broju osvojenih glasova. Nije jednostavno, ali kada, ako ne sada? Ostaje potom, naravno, vječno pitanje: koliko će ljudi izaći na izbore i kako uopće organizirati barem i privid političke rasprave i sučeljavanja mišljenja?

Što vi mislite, kada bi se trebali održati izbori?

Stvar je već otišla predaleko, jer se danima govori samo o datumu izbora. Dajte onda što prije!

U tijeku krize HDZ ponovno u anketama izbija na prvo mjesto i potiskuje SDP koji je nekoliko mjeseci držao primat na krilima pobjede Zorana Milanovića. Je li se vaša stranka dobro snašla u ovoj situaciji i može li parirati činjenici da većinski dio javnosti, kako pokazuju anketni trendovi, ima povjerenje u Vladino upravljanje krizom?

Nije neobično ni neočekivano da zadovoljavajuća epidemiološka slika i stručnjaci koje je HDZ isturio predstavljaju kombinaciju za poželjeti. Kao što sam, međutim, već rekla, Stožer je donio i niz upitnih odluka te će se njihov rad moći valorizirati tek s određenim odmakom. SDP djeluje i parlamentarno, ali pokušava održavati i kontakte sa svojim članovima i s biračima, što je lakše reći nego učiniti u ovim okolnostima. Bez obzira na brojne zakonske prijedloge, rješenja, upozorenja, primjedbe i sugestije, čini mi se da to sve nekako prolazi ispod radara, teško i sporadično dopire do ljudi. Dio prijedloga Vlada HDZ-a pretočila je u svoje odluke, no, jedan od najvažnijih - moratorij na kredite građana - ne usudi se. Možda je i ovo prilika da na to podsjetim. Međutim, moji muški kolege, pa vjerojatno i ja sama, prečesto ostavljamo dojam da bismo se samo željeli svađati s HDZ-om, a ljudi to primijete i uopće im to nije u redu. Mislim da se SDP ne treba fokusirati samo na saborska natezanja s HDZ-om, koja se ionako teško probijaju kroz filter Plenkovićevih medija. Parlament nije jedina arena političkog djelovanja i mislim da ponekad možemo pokazati više političke kompetencije tako da zaista organiziramo mrežu pomoći ljudima kojima treba donijeti lijek ili nešto iz dućana, nego da pametujemo o ovom ili onom zakonskom prijedlogu. Ako išta, tekuća kriza pokazuje koliko su neophodne sistemske promjene, a ne sitna podešavanja i puka zamjena vladajućih muškaraca. Zato se SDP ne treba fokusirati samo na to kako da smijeni HDZ s vlasti, nego kako da osmisli potpuno novi model rada i razvoja za Hrvatsku, utemeljen na jednakosti, proizvodnji i očuvanju okoliša. Budemo li u tome uspješni, HDZ-a se uskoro više nitko neće ni sjećati.

Kakvom vidite međunarodnu situaciju? Postoji li solidarnost i zajedništvo na koje svi pozivaju ili svatko gleda kako ugrabiti nešto za sebe? Je li ljevica u Europi i svijetu dorasla trenutku?

Protivnici EU zadovoljno trljaju ruke, jer se pokazalo da se slabo može računati na pomoć bogatijih i organiziranijih. Uzalud isprike von der Leyen Talijanima, kad je logika opstanka naložila da se proizvodi prvo za domaće potrebe, tek onda izvozi u druge zemlje. Opet smo naučili bolnu lekciju da periferija ne može računati na pomoć centra. To se, naravno, pretače na političku scenu tako da na toj periferiji jačaju nacionalističke snage, a opet gube zagovornici Europe bez granica. Ohrabruju vijesti o padu popularnosti ekstremne desnice u nekolicini zemalja EU-centra. To međutim, nikako ne znači da ljevica raste. Ne mogu govoriti o tome je li ljevica dorasla, kad ona zapravo nije u prilici pokazati kako se na drugačiji način može upravljati zdravstvenom krizom, a onda i njezinim ekonomskim posljedicama. Činjenica je da države s dobro financiranim javnim zdravstvom i tradicijom zajedničke skrbi o socijalnim uslugama, obrazovanju pa i medijima, u krizi bolje prolaze. Na to ljevica treba upozoravati, podsjećati i u na kraju krajeva činiti maksimalno na pretakanju ideja u prijedloge - na ponovnom i glasnom inzistiranju na obrani i unapređenju radnih prava, sudjelovanju radnika u odlučivanju na radnom mjestu, o izdašnijem financiranju javnog zdravstva, obrazovanja, prijevoza, energije, poljoprivredne proizvodnje neopterećene pesticidima. Primjeri poput danskog ili norveškog, gdje su s jedne strane vlada, a s druge organizirano radništvo, reagirali na početku krize u korist radnika, a ne vlasnika kapitala, mogu u tom smislu biti inspirativni.Ili, pak, onaj španjolski, koja je nacionalizirala privatne zdravstvene ustanove. Ako ikada, sada treba razmišljati izvan okvira. Kad je država već i Ivi Todorić i Ivanu Čermaku dala potporu za očuvanje radnih mjesta, možda je mogla tražiti i vlasnički udio u njihovim poduzećima? Na kraju, potres u Zagrebu doista je prilika za drugačije promišljanje urbanog razvoja, stambene politike i prostora kao zajedničkog dobra. Obnova Zagreba ne smije se prepustiti špekulantima, prodavačima magle i cigle, koji će centar gentrificirati i komercijalizirati, gdje će cijene nekretnina odletjeti u nebo. Kombinacija korone i potresa, ma kako apokaliptično izgledala, i ma kako beznadno se sada osjećali, možda doista jest prilika generacije.

svecenici-su-zasticena-vrsta-crkva-drzava-u-drzavi-7434-10056.jpg

"Kako bolnička čistačica ili dostavljač na biciklu mogu i zašto bi snosili teret krize isto kao i vlasnik firme za uvoz medicinske opreme koji je od Vlade bez natječaja dobio milijunski posao? To nije solidarnost nego izrabljivanje. Olako predavanje teško stečenih radnička prava nisu solidarnost, odgovornost i ljubav prema Hrvatskoj", kaže zastupnica SDP-a Karolina Leaković
"Kako bolnička čistačica ili dostavljač na biciklu mogu i zašto bi snosili teret krize isto kao i vlasnik firme za uvoz medicinske opreme koji je od Vlade bez natječaja dobio milijunski posao? To nije solidarnost nego izrabljivanje. Olako predavanje teško stečenih radnička prava nisu solidarnost, odgovornost i ljubav prema Hrvatskoj", kaže zastupnica SDP-a Karolina Leaković

svecenici-su-zasticena-vrsta-crkva-drzava-u-drzavi-7434-10057.jpg

"Vlada je učinila premalo, poteze povlači prekasno, a oni su nerijetko parcijalni i ne odgovaraju stvarnim potrebama ljudi. Banke su, recimo, prošle i prolaze neokrznute. Njima se preporučuje, od njih se očekuje, ali Plenković i HDZ nemaju interesa predložiti zakone koji bi bankama nešto naredili, od njih nešto tražili ili im u konačnici nešto i uzeli"
"Vlada je učinila premalo, poteze povlači prekasno, a oni su nerijetko parcijalni i ne odgovaraju stvarnim potrebama ljudi. Banke su, recimo, prošle i prolaze neokrznute. Njima se preporučuje, od njih se očekuje, ali Plenković i HDZ nemaju interesa predložiti zakone koji bi bankama nešto naredili, od njih nešto tražili ili im u konačnici nešto i uzeli"

svecenici-su-zasticena-vrsta-crkva-drzava-u-drzavi-7434-10058.jpg

"Ministarstvo kulture godinama oteže s natječajem i raspodjelom 30 milijuna kuna neprofitnim medijima, osiguranih u Europskom socijalnom fondu još 2015., a odluka o raspodjeli, usput vrlo dubiozna, objavljena je tek neki dan. Te novce neprofitni još nisu vidjeli, a trebali su, i to prije nekoliko godina"
"Ministarstvo kulture godinama oteže s natječajem i raspodjelom 30 milijuna kuna neprofitnim medijima, osiguranih u Europskom socijalnom fondu još 2015., a odluka o raspodjeli, usput vrlo dubiozna, objavljena je tek neki dan. Te novce neprofitni još nisu vidjeli, a trebali su, i to prije nekoliko godina"

svecenici-su-zasticena-vrsta-crkva-drzava-u-drzavi-7434-10059.jpg

"Ako su u pravu oni koji tvrde da je Obuljen Koržinek jedva dočekala da EPK propadne, onda bi se Riječani, na čelu s Obersnelom, trebali potruditi da joj ne daju razloga za zadovoljstvo, a ne slijegati ramenima"
"Ako su u pravu oni koji tvrde da je Obuljen Koržinek jedva dočekala da EPK propadne, onda bi se Riječani, na čelu s Obersnelom, trebali potruditi da joj ne daju razloga za zadovoljstvo, a ne slijegati ramenima"

svecenici-su-zasticena-vrsta-crkva-drzava-u-drzavi-7434-10060.jpg

"SDP se ne treba fokusirati samo na to kako da smijeni HDZ s vlasti, nego kako da osmisli potpuno novi model rada i razvoja za Hrvatsku, utemeljen na jednakosti, proizvodnji i očuvanju okoliša. Budemo li u tome uspješni, HDZ-a se uskoro više nitko neće ni sjećati"
"SDP se ne treba fokusirati samo na to kako da smijeni HDZ s vlasti, nego kako da osmisli potpuno novi model rada i razvoja za Hrvatsku, utemeljen na jednakosti, proizvodnji i očuvanju okoliša. Budemo li u tome uspješni, HDZ-a se uskoro više nitko neće ni sjećati"
Foto: 
Tris.hr