Tanja Mravak: Mi smo neodgojeni za komunikaciju

Otkako je debitirala sa zbirkom kratkih priča "Moramo razgovarati" za koju je dobila i tada postojeću, važnu nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo, Tanja Mravak, sinjska spisateljica sa splitskom adresom ili splitska književnica rođena u Sinju – ovisno tko i odakle mjeri svijet – važi za jednu od najboljih autorica srednje generacije. No, ni priznanja ni kritike nisu je odveli u produkciju koja često služi samo za održavanje pažnje. U međuvremenu je često i sa zvjezdanim statusom nastupala na story telling-večerima, za plaću nastavila raditi s autističnom djecom i počela pisati za novine. Sada, eto, ima novu knjigu pod naslovom "Naša žena", objavljenu u nakladničkoj kući Hena.com.

U prikazu tvoje prve zbirke priča "Moramo razgovarati" kritičarka Jagna Pogačnik je napisala: "Tanja Mravak knjigu nije objavila dok nije bila sigurna da je ona jednostavno savršena!" Od te knjige do nove, "Naša žena", prošlo je sedam godina. Zašto? Zbog želje da bude jednako "jednostavno savršena", famoznog straha od druge knjige, specifičnog za autore koji su imali debi poput tvoga, nedostatka potrebe da se piše ili, kako kaže jedna junakinja iz nove zbirke: imalo se vremena, ali se nije imalo kad?

Ne znam koje je vrijeme pristojno, zadano ili poželjno da protekne između dvije knjige. Prva je meni samoj bila iznenađenje da je uopće objavljena, nisam je slala izdavačima, nego sam pobijedila na natječaju Prozak čija je nagrada bila objava knjige. Sve što se poslije događalo s knjigom dočekalo me nespremnu i dugo vremena sam, iz poštovanja i osjećaja nelagode prema piscima, odbijala sebe nazivati spisateljicom. Dakle, neko vrijeme sam mislila da više nikada ništa neću napisati. Onda sam, kako mi se taj novi, književni život počeo odvijati, osjećala da mi je dužnost pisati. Iz toga nije izišlo ništa dobro, pisala sam iste priče s drugim likovima. Tad sam odlučila malo stati, odmoriti. U međuvremenu se dogodi ovo i ono, da ne spominjem da radim zahtjevan posao u Centru za autizam, gdje sam dosta angažirana. Za oblikovanje priče treba mi dosta dokolice. Malo po malo prođe tih sedam godina, ali niti ja mislim da je to puno niti da se moglo bez mene.

Kruno Lokotar, urednik i ove, kao i tvoje prethodne knjige, na poleđini "Naše žene" je napisao: "Priče otkrivaju grčeve u likovima i pletu dinamične fabule o životu običnih ljudi u običnim situacijama..." Tvoji likovi zbilja jesu toliko uvjerljivi da se čine kao ti "obični ljudi", no jesu li i situacije u kojima se nalaze – obične?

Situacije nisu posve obične, ali ni neobične ili nemoguće. One su prve ispod crte od običnih. Taman dovoljno odmaknute da se u njima ne znamo snaći ili da nismo utrenirani. Majka dovodi kući novog partnera nakon smrt oca, žena koja sama kupuje kuću, baka na pragu senilnosti koja od unuka misli da je njezin pokojni muž... Takve i slične situacije vrebaju da nas zaskoče.

Može li se "Naša žena" smatrati, da tako kažem, ženskom knjigom? Žene i jedna djevojčica jesu centralni likovi svake priče, ali ni jedne nema bez nekog važnog, na njihov život utjecajnog muškarca, bez obzira je li riječ o očuhu, ljubavniku, mužu, djedu ili bratu?

Meni je dosadno više  to - ženska knjiga, muška knjiga. Nemoguće je izbjeći takvu karakterizaciju knjige koju je napisala žena i zove se "Naša žena". Muški likovi bili su mi jednako važni, u nekim pričama i dominantni, a i mislim da način na koji pišem i situacije koje opisujem nisu tipično ženske, ako takvo nešto uopće postoji.

Može li se ovdje uopće biti "ničija žena". Junakinja priče pod tim naslovom upravo to želi, ali je zato i pod stalnim pritiskom okoline i izložena je ili pokušajima da postane nečija ili naivnim, a zapravo preciznim dječjim propitivanjima o svom odabiru?

Ničija žena, ovakva kakvu sam opisala, može biti samo ako joj nije primarno da bude nečija. Ona pritom može ostati i ostaje ženstvena, čak i zaljubljiva, ne odbacuje mogućnost muškarca u svom životu, ali vodi posve ispunjen život i bez njega. Mislim da su takve žene, ako se kakav odgovarajući partner pojavi, iznimno dobre nečije žene. Ovisnost i potreba za drugim, očekivanje od nekoga da vas ispuni i usreći, ne vode u dobru vezu. Ničije žene izložene su neprekidnom mobbingu okoline koji ide od sažaljenja do osude kao da je njihova intima javno dobro. I muškarci su, ali, čini mi se, manje.

Zanimljivo je kako jedan muškarac, za razliku od njegove supruge, razumije tu potrebu da se ne bude nečija. Je li on nastao za potrebe priče ili misliš da bi takav netko mogao postojati u tradicionalnoj zajednici, bez obzira na njegove motive, koji se iz teksta daju naslutiti?

Ovaj fiktivan lik, koji to razumije, nastao je na temelju stvarnog, kratkog ulomka razgovora između muža i žene. Ona je govorila o toj slobodnoj ženi kako je najprije jadna, potom sebična, a na kraju sigurno nekako oštećena. Muž je rekao da ne vidi da joj išta fali i neka živi kako je volja. U ovoj priči muškarac koji razumije, susjed ničije žene, ima samo potrebu za nekim drugačijim razgovorom. On ne zanemaruje, ne vara niti ostavlja svoju ženu zbog toga. Možda je i to situacija na rubu običnog, ovisi što je kome obično.

U nekom ranijem intervjuu si kazala kako se groziš rečenice "Moramo razgovarati", a baš nju izgovara jedna, da tako kažem, obična žena. Što je tebi strašno u tom moranju razgovaranja?

Razgovor doživljavam kao dobrovoljan čin iznošenja misli, stavova i emocija. U mnogim odnosima, iz niza razloga prešućuje se, laže ili manipulira razgovorom. A govor je od svih oblika komunikacije za to najprikladniji. Kad dođe do neke prijelomne točke u odnosima, dođe i do moranja razgovaranja. Često je to dramatičnog tona, a mene taj pristup, iščupan iz histrionskog poremećaja, nervira. Malo nas se na ovim prostorima dobro emocionalno i komunikacijski odgojilo pa često ne dođe ni do tog moranja razgovaranja, ljudi cijeli život prežive u šiframa.

Osim po likovima, tvoje su priče prepoznatljive po dijalozima u kojima ljudi, da tako kažem, govore kao ljudi, obični ljudi čiji jezik određuju zavičaj, zanimanje, obrazovanje i situacija u kojoj su se zatekli. Kod tebe tetka iz Vlaške neće pričati kao profesorica klasične njemačke filozofije. Dobri pisci dijaloga poznaju se i po tome što te dijaloge lako pišu, što se s replikama ne muče i što im se neće dogoditi da mesaru u usta stave Heideggera. Je li kriva procjena da te dijaloge piše lako onako kako se oni lako čitaju?

Većinu dojma o ljudima stječemo slušajući ih. Neću reći nikakvu mudrost kad kažem da slušajući nepoznate ljude, možemo zaključiti iz kakvog socijalnog miljea dolaze. Mene još zanima i što o sebi kažu kad misle da o sebi ne govore. Budući da lako pamtim i tipične izraze u takvim situacijama, stav, ritam govora i važnost koju mu govornici pridaju, nije mi teško napisati dijalog. Prije toga, naravno, moram temeljno izgraditi lik i situaciju u kojoj se nalazi, pozicionirati ga emocionalno prema sebi i drugom i onda dijalog ide sam od sebe. Mislim da je stvar u doživljavanju lika iznutra. I da, hvala na ovim lijepim riječima.

Većina, ako ne i sve priče iz zbirke "Naša žena" imaju potencijal za filmsku ili kazališnu adaptaciju. Razmišljaš li o njima na taj način, zanima li te da to radiš ili bi se zadovoljila pristojnom cijenom za otkup prava i počasnim mjestom na premijeri?

Snimio se kratkometražni film u BiH po priči "Pivac" iz moje prethodne zbirke, dali su mi mig da kupujem haljinu za premijeru. To mi je fora, zabavlja me. No, okušala bih se u pisanju scenarija, to je još jedno područje o kojem ne znam ništa i riskirala bih osjećaj nekompetentnosti i manjka samopouzdanja da ga svladam. Ali, Bože moj, ako ne ide, zadovoljila bih se i pristojnom cijenom za otkup prava.

Govoreći nedavno o splitskoj kulturnoj sceni, pisac, novinar i filmski kritičar Jurica Pavičić je, nabrajajući one koji je čine relevantnom, naveo i tebe. Ti u Splitu živiš, iz Sinja si, a čini se kako i u pričama i u story telling-nastupima forsiraš jezik koji su u gradovima na moru smatra grubim, vlaškim, pogodnim najprije za niske komedije. Zašto?

‎To je kao da ja tebi kažem da forsiraš bosanski, koji se također smatra jezikom komedije nižeg ranga. Ja ne mogu forsirati nešto što mi je materinji dijalekt, sve druge dijalekte bih forsirala i ispalo bi to nakaradno. Uostalom, ni u mojim pričama, ni u usmenom pripovijedanju humor se nikada, nikada, nikada ne temelji na načinu kako netko nešto izgovori. Štoviše, gadi mi se takav humor, na istoj je razini kao i humor sa seksualnim aluzijama i mrsko mi je uz to uopće govoriti riječ humor. Ako se netko smije zato što ja i moji likovi govorimo sinjskim naglaskom i dijalektom, a ne čuje što govore i na čemu počivaju dosjetke, ja ga molim da me, govoreći jezikom društvenih mreža, izbriše s popisa prijatelja. Pripovijedala sam i pisala i standardom, jednako uvjerljivo.

Iz Sinja su, pored tebe, dizajner Ante Filipović Grčić, konceptualni umjetnik Siniša Labrović, novinar Goran Borković, režiser Ivica Buljan, dizajner Boris Ljubičić, grupa MORT... da ne nabrajam dalje, predugo bi trajalo. No, Sinj je najmanje prepoznatljiv po kulturi koju Sinjani stvaraju i sve više važi za naseljeno mjesto oko prostora za Alku. Jesam li u krivu?

Važio je Sinj oduvijek, a ne sve više, kao mjesto oko Alkarskog trkališta, a nama je to puno jasnije nego ikome sa strane. Moj je prijatelj ovo ljeto kad smo se žalili kako malo drugih sadržaja imamo - a u zadnje vrijeme ih čak i imamo, pogotovo u usporedbi s nekim manjim mjestima u, recimo, Istri - u šali rekao: "Vidio bi ja njih da se imaju povazdan bavit Alkom". Percepciju Sinja kao takvog svi ovi koje si nabrojao polako mijenjaju, ali to je zasad tek u uskim krugovima. Iako je Alka, ako uspijemo nekim čudom ili amnezijom zanemariti njezinu ispolitiziranost, vrlo atraktivan događaj, jednoobraznost nije dobra ni za kakvu društvenu zajednicu, selo, grad, državu. Još bih tvom popisu dodala i Draganu Modrić, kustosicu galerije Sikirica, mladu ženu iz Sinja koja sa svojom ekipom postavlja izvanredne izložbe. Trenutno se može pogledati izložba "Što je nama naša Dalmatinka dala", sjajan dokument vremena kada je ta tvornica potpuno promijenila život Sinja. Malo je ovo za veliki pomak u percepciji moga kraja, ali evo, pokušala sam.

Jedan od najznačajnijih Sinjana prošlog stoljeća svakako je Miko Tripalo, antifašist, partizan, socijalist... no to kao da se u vremenu revizionizma pokušava prešutjeti. Slažeš li se s tom procjenom?

Iako ne pratim puno lokalnu politiku - Sinj je meni rodna kuća, nastojim zadržati taj meki oblačić - dugo u tim krugovima nisam ni afirmativno niti ikako čula za Miku Tripala. Bista, kuća i spomen-ploča su mu još netaknute. On potječe iz najgospodskije, veleposjedničke sinjske obitelji, a njih socijalizam nije mazio. Bio je na mnogim visokim funkcijama u Jugoslaviji i sviju ih se odrekao, bile su mu oduzete, ali ne vjerujem da nije znao da će se to dogoditi, u vrijeme Hrvatskog proljeća, kad se zalagao za demokratizaciju i veću samostalnost republika. Mnogima je on neshvatljiv, tako sveobuhvatan i netipičan. Njega se je, čini mi se, ostavilo na miru. Taj spoj Tripalića i socijalista veoma je začudan u Sinju. Oni su uvijek bili gospoda, netko s kim se običan puk ne miješa. Sinj ne zna što bi s njim. Prevrijedan je za odreći ga se i presocijalističan za slaviti ga. To je moj dojam, ne mora biti ispravan, nemam dovoljno podataka za kvalitetnu argumentaciju. Ali sve ovo što si nabrojao prešućuje se ili, još gore, sotonizira na cijelom našem prostoru. Kod nas se stvara potpuno šizofren dojam da je antifašizam protivnik hrvatskom narodu, vjeri ili demokraciji. Slično prolaze i borci za ljudska prava. Tko god se bori protiv mržnje i njezinih derivata, mora znati da ima opasne neprijatelje. 

Budući da ti "s malo riječi postižeš puno", možeš li u malo riječi reći kako ti doživljavaš grad koji sebe naziva ludim i smatra većim i važnijim nego što, objektivno, jest? Mislim, naravno, na Split.

Baš mi je krivo što si mi postavio ovaj izazov da to kažem s malo riječi, ja o tome imam spreman esej. No, da odgovorim izazovu, reći ću u jednoj rečenici: Da se manje smatra većim i važnijim, to bi mogao i biti.

Drame tvojih junaka i junakinja događaju se u obitelji. Postoji li obitelj koja nije disfunkcionalna? I je li opće prirodno da takva ne bude?

Rekao bi jedan naš sinjski fotograf: "Ajd' nek' digne ruku tko nije iz disfunkcionalne obitelji." Ne znam definiciju funkcionalne obitelji, ali disfunkcionalna je sigurno ona u kojoj su odnosi njezinih članova gadno narušeni. Mislim da je obitelj funkcionalna dok god u kuću ulaze bez grča u želucu. Teško je reći što je prirodno u obitelji, na okupu se tu nađu razni karakteri i psihološki profili, drugačijih prethodnih života, drugačijih očekivanja. Ako netko nije primao ljubav tokom djetinjstva, teško će je i dati, naprosto ne zna. To je na neki način prirodno, očekivano, takvo posljedično ponašanje, ali nije baš sreća za funkcioniranje obitelji. S tim se pojmom olako barata, kao s, recimo, depresijom. Disfunkcionalna obitelj naziv je za puno teže stanje u obitelji nego što ljudi imaju običaj reći za svoju kad se dogode kakve problematične situacije ili privremena neslaganja. A ponekad obitelj funkcionira i kad se roditelji razvedu.

Jedan tvoj sugrađanin s dužim boravkom u Zagrebu voli pričati o svom prijatelju koji je, iako je bio upozoren, oženio Sinjanku. Nije mu puno trebalo da osijedi, iako nije u godinama kada kosa blijedi. Razumiješ li ti o čemu se tu radi?

‎Ne znam, stvarno. Nisam imala takvih iskustava, nikad nisam oženila Sinjanku. Doduše, nisam ni posijedila.

 

tanja-mravak-mi-smo-neodgojeni-za-komunikaciju-6261-8022.jpg

"Kod nas se stvara potpuno šizofren dojam da je antifašizam protivnik hrvatskom narodu, vjeri ili demokraciji. Slično prolaze i borci za ljudska prava. Tko god se bori protiv mržnje i njezinih derivata mora znati da ima opasne neprijatelje", kaže književnica Tanja Mravak
"Kod nas se stvara potpuno šizofren dojam da je antifašizam protivnik hrvatskom narodu, vjeri ili demokraciji. Slično prolaze i borci za ljudska prava. Tko god se bori protiv mržnje i njezinih derivata mora znati da ima opasne neprijatelje", kaže književnica Tanja Mravak
Foto: 
Josip Ninković

tanja-mravak-mi-smo-neodgojeni-za-komunikaciju-6261-8023.jpg

"Kad dođe do neke prijelomne točke u odnosima, dođe i do moranja razgovaranja. Često je to dramatičnog tona, a mene taj pristup, iščupan iz histrionskog poremećaja, nervira. Malo nas se na ovim prostorima dobro emocionalno i komunikacijski odgojilo pa često ne dođe ni do tog moranja razgovaranja, ljudi cijeli život prežive u šiframa"
"Kad dođe do neke prijelomne točke u odnosima, dođe i do moranja razgovaranja. Često je to dramatičnog tona, a mene taj pristup, iščupan iz histrionskog poremećaja, nervira. Malo nas se na ovim prostorima dobro emocionalno i komunikacijski odgojilo pa često ne dođe ni do tog moranja razgovaranja, ljudi cijeli život prežive u šiframa"
Foto: 
Osobna arhiva

tanja-mravak-mi-smo-neodgojeni-za-komunikaciju-6261-8024.jpg

"Ako se netko smije zato što ja i moji likovi govorimo sinjskim naglaskom i dijalektom, a ne čuje što govore i na čemu počivaju dosjetke, ja ga molim da me, govoreći jezikom društvenih mreža, izbriše s popisa prijatelja. Pripovijedala sam  i pisala i standardom, jednako uvjerljivo"
"Ako se netko smije zato što ja i moji likovi govorimo sinjskim naglaskom i dijalektom, a ne čuje što govore i na čemu počivaju dosjetke, ja ga molim da me, govoreći jezikom društvenih mreža, izbriše s popisa prijatelja. Pripovijedala sam i pisala i standardom, jednako uvjerljivo"
Foto: 
Robert Matić