“Voda je najvažnija sirovina današnjeg doba. Pitanje je bismo li trebali privatizirati normalnu količinu vode za građane... postoje dva mišljenja o tome. Jedno je ono koje smatram ekstremnim, ono koje predstavljaju nevladine organizacije koje govore o tome da bi se voda trebala proglasiti javnim dobrom. To znači da biste kao ljudsko biće imali pravo na vodu. To je ekstremna situacija. A drugi je pogled na to da je voda prehrambeni proizvod kao i svi drugi, i da bi kao takav trebao imati svoju tržišnu vrijednost. Osobno, vjerujem da je bolje dati prehrambenim proizvodima vrijednost, tako da smo svi svjesni toga da imaju svoju cijenu, te da bi se trebale poduzeti specifične mjere za onaj dio populacije koji nema pravo na vodu…”
Kada se na internetu pretražuje pojam “pravo na vodu” ili “privatizacija vode”, vrlo brzo se naiđe na upravo ovaj citat kojega je izrekao bivši izvršni direktor Nestléa Peter Brabeck-Letmathe, još uvijek jedan od predsjedavajućih direktora kompanije.
Njegovi stavovi o vodi, izrečeni u sklopu jednog dokumentarca, svojedobno su izazvali zgražanje javnosti, a on sam postao je lice korporativnih stavova prema vodi - vodi kao izvoru profita, a ne prirodnog bogatstva na koje svi mi imamo pravo.
Pravo na pitku vodu bi, da je izravno ugroženo, vjerojatno uspjelo izvući i naše ljude iz apatije na ulice i urodilo masovnim prosvjedima. Ali diskretnije strategije, koje ne vode nužno privatizaciji vodnih izvora, ali istodobno upravljanje vode udaljavaju iz domene javnog sektora, prolaze gotovo nezamijećeno. Kao i one koje se tiču političkog upletanja u sektor.
Komplicirani sustav vodoopskrbe
U Hrvatskoj zakon kaže da je voda opće dobro, a opskrbom pitke vode mogu se baviti samo trgovačka društva u vlasništvu jedinica lokalne samouprave ili države.
Opasnosti od privatizacije, dakle zasad, nema, jer nas zakonski okvir štiti od svake mogućnosti privatizacije vodnih izvora i vodoopskrbne mreže. Shvatiti kako to funkcionira u praksi nešto je kompliciranije.
Na državnoj razini, vodne usluge reguliraju se takozvanom Strategijom o upravljanju vodenim uslugama koju donosi Sabor (zadnja datira iz 2008. godine), te Strategijom o gradnji vodnih građevina za koju se brine Vlada, kao i Planovima za upravljanja vodnim područjima koji su usklađeni s europskim direktivama (zadnji donesen 2016.) Tu su osim toga i godišnji planovi upravljanja konkretnim projektima koji se donose na godišnjoj razini, kao i planovi provedbe vodno-komunalnih direktiva. No, ako biste trebali zapamtiti samo jednog od aktera u hijerarhijskom lancu upravljanja vodama u RH, to su Hrvatske vode.
Ako ministarstvo daje opći zakonski okvir i donosi strategije, Hrvatske vode su pravna osoba za upravljanje vodama u čijoj je nadležnosti čitav dijapazon dužnosti: od izrade planskih dokumenata, uređenja voda, utvrđivanja njihovih zaliha, upravljanje zalihama, do izdavanja vodopravnih akata kao i nadzora nad provođenjem uvjeta iz tih akata.
Kada je Zelena akcija 2014. godine objavila svoju analizu upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj, posebice su istakli značajnu ulogu Hrvatskih voda, a zamjerka im je bila ta da je sustav previše birokratiziran. Naime, Hrvatske vode sve odluke donose u konzultaciji s resornim ministarstvom, a ne drugim važnim akterima kao što su vodno-komunalna poduzeća, građani i udruge građana, piše Zelena akcija u svojoj analizi.
Također, budući da gotovo svi stručnjaci iz polja rade u Hrvatskim vodama, Zelena akcija je u istoj analizi upozorila da Hrvatske vode “drže monopol na struku”, a također uživaju i najveći dio financijskih sredstava za upravljanje vodenim uslugama - osim sredstava iz državnog proračuna, tu su i sredstva od naknadi korisnicima vodenih usluga (s izuzetkom naknade za razvoj).
Političko pitanje
Takva svemoćna pozicija ne dolazi bez posljedica, pa su intervjuirani pojedinci zaposleni na različitim pozicijama u vodnom sektoru, izrazili zabrinutost da veliku ulogu pri dobivanju projekata preko Hrvatskih voda imaju veze, poznanstva, ugled, lobiranje, dok su neki podijelili sumnje u kriterije natječaja. Centralizacija moći upravljanja je, po njima, urodila time da se može kontrolirati sve, ići mimo sustava javne nabave, upravljati sa što manje mjesta.
A tek na lokalnoj razini vodoopskrba lako postane politički ulog. Jedinice lokalne samouprave dužne su osigurati djelatnost vodoopskrbe i odvodnje, a suglasnost o cijeni vodnih usluga daju gradonačelnici, tj. načelnici jedinica lokalne samouprave, te se na njihovoj razini odlučuje i o potrebama za investicijskim projektima. Direktori komunalnih poduzeća često su stranački postavljene osobe, iako se njihov rad treba svoditi na stručno a ne stranačko vođenje.
Pa su se tako, za izbornu podršku određenoj vlasti otvarali privremeni priključci na vodovodnu mrežu bespravno sagrađenim zonama, pa bi isti priključci postajali trajnima. Znala se isključiti voda susjednom naselju zbog sukoba (grado)načelnika različitih političkih opcija.
Dugo Selo i Zagreb završili su nedavno na sudu zbog cijene vode. Kada jedan vodovod prodaje vodu drugome, može zaračunati samo najosnovnije troškove koje ima - radi se, primjerice, o troškovima električne energije i prijevoza. A Dugo Selo, koje kupuje vodu od Zagreba, platilo je više od toga. Pretjerana lakomost vodovoda, politička neslaganja? Tko će ga znati.
Do sukoba među susjedima dolazi zbog raznih razloga, a razmirice oko vodoopskrbe ponekada dovedu do njegove eskalacije. Na otoku Pagu u više je navrata došlo do gašenja vode na razini Novalja (u Ličko-senjskoj županiji) i Kolana (u Zadarskoj županiji). Obje općine dobivaju vodu iz Gacke i ima je sasvim dovoljno, samo ako se njome dobro upravlja. Pa ponekad, kako bi voda došla do Kolana, treba je prigušiti u Novalji.
No za to treba, čini se, i mnogo političke volje, a među dvije općine ime sila nerazriješnjenih odnosa iz prošlosti. Pa Novaljci isključe vodu Kolanjcima, a Kolanjci provale u crpnu stanicu i puste vodu, pa na kraju bez vode ostane i - Pag...
Kao primjer političke nevoljkosti spominjao se i onaj Sućuraja na Hvaru koji dobiva vodu iz Makarske. Usred sezone Sućuraj je ostao bez vode, a u Makarskoj su rekli da dovoljno vode nemaju. Za to vrijeme, niti jedan tuš na plaži nije bio prigušen.
Na kraju je Sućuraj vodom snabdijevao vodonosac, po cijeni i više od deset puta većoj od normalne. Razlog inata? Tek različita politička pripadnost gradonačelnika Makarske i načelnika Sućuraja, priča se neslužbeno...
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta "Tko nam vodu (od)nosi?" koji financijski podupire Ministarstvo kulture, no, članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva