„Trauma ne znači nikome ništa osim onome tko je nosi“

Josip Mlakić Almina Kaplana smatra „najnadarenijim proznim piscem mlađe generacije u BiH”, a pjesnik Srđan Sekulić nekim tko je „dosledno zamenio Mirka Kovača u našoj književnosti“. Miljenko Jergović za ovog stolačkog pjesnika i prozaika kaže da je „tih i precizan pisac, jedan od onih koji su istodobno i kovačevskog i kiševskog roda, toliko tih da su ga rado i spremno prečuli i previdjeli, pa ga onda nisu ni čitali. Za Almina Kaplana to, međutim, nije ni važno. On je pisac koji neće ovisiti od interesa publike, od telala i od telalbaša, koji će, prolazeći čaršijom, oglašavati tko je ove godine naš najbolji književnik".

Iako je već bio i poznat i nagrađivan pjesnik, Almin Kaplan je sa svojim prvim romanom „Trganje“ prošao, kako se to već kaže iz nekog razloga, ispod radara takozvane javnosti i samozvanih kulturnih krugova. Drugi mu je nedavno objavio zagrebački V.B.Z. i zove se „Meho“, a premijerno predstavljanje je planirano na ovogodišnjem Sajmu knjiga i autora u Puli. O toj i ranijim knjigama, ratu, selu kao mjestu života i književnosti, ratu, trgovini traumama i poeziji, Kaplan govori u svom prvom velikom intervjuu za neki medij iz Hrvatske.

U tvom prvom romanu, „Trganje“, narator je dječak koji otkriva svijet uoči rata, a u „Mehi“ je to ratni veteran, poljoprivrednik koji se brani vlastitom nevažnošću. Između njih dva je rat. U obje knjige je itekako pristutan, ali, uvjetno rečeno, ne kao konkretan događaj, već kao katastrofa u najavi, odnosno kao dio sjećanja i potisnutih trauma. Da bi to razjasnili, moram prvo pitati što je tebi bio razlog da jednu priču povjeriš djetetu, a drugu sredovječnom muškarcu kojem je svaki izlazak iz vlastitog, malog svijeta, korak u pakao?

Nisam donosio neke posebne odluke već sam pisao i pričao priče onako kako sam u datom trenutku osjetio da one trebaju biti napisane odnosno ispričane. Sad kad gledam na ta dva romana, budem zadovoljan da su se stvari posložile baš tako: da sam prvi roman napisao iz vizure dječaka i da je to roman o dolasku rata, a drugi roman da je priča o sredovječnom veteranu i da se dešava u mirnodopsko vrijeme.

To je možda tako jer se ne usuđujem o nekim stvarima govoriti izravno. Pogotovo ne o ratu u kojem sam bio dječak i s čijim su se dječaštvom poigrali tadašnji odrasli i od mene napravili mrzovoljno i nesretno stvorenje. Mislim da s mojim ratnim iskustvima ja još nisam na čisto. Ta priča u meni još nije dovoljno probavljena da bih se s njom mogao uspješno pozabaviti. I to je (vjerovatno) tek jedan od razloga zašto je rat ostao između moja dva romana i zašto te dvije priče nisu moja ratna iskustva. Drugi razlog je taj što ja vjerujem da se književnost treba ponizno baviti „malim stvarima“ i što sam uvjerenja da baš u tim „malim stvarima“ ima mnogo više života nego u onim „velikim“.

A rat je velika i glomazna stvar i o njemu nije lako pisati. Možda to pokušam u nekoj od narednih knjiga. S tim da neću ništa planirati već ću pustiti da se stvari poslože same.

Braniš li se i ti na neki način svojim junacima? Tvoja je ratna trauma ogromna. Ne znam želiš li uopće o njoj govoriti, ali ako želiš, molim te da je opišeš ili kažeš koje je sjećanje dominantno.

Ne znam, vjerovatno je tako, vjerovatno se branim svojim junacima kao i pisanjem uopšte. Ali ne branim se ja pisanjem samo od traume... Branim se od života koji je i kao lijep (najčešće) nepodnošljiv...

A moja ratna trauma je vjerovatno mnogo veća nego što sam to ja spreman priznati sebi. Kao sedmogodišnjaka su me naprasno iščupali iz života, strpali u logor pa prognali u jedno malo mjestašce na koje je godinama svakodnevno padala kiša granata. I dan-danas, kad neko zazviždi ja pođem da se bacim na zemlju. Međutim, ta moja trauma je važna samo meni i mislim da nemam pravo s njom teretiti bilo koga – osim, naravno, ako bih je uspio pretočiti u književnost. S tim da u BiH postoji jedna averzija prema tekstovima koji tematiziraju rat, pogotovo kod književnika i književnih kritičara mlađe generacije koji vole da kažu kako je to sve već po kozna koji put napisano. Hajmo reći da ih pomalo razumijem kao ljude kojima je dosadilo slušati o nekakvom ratu s kojim oni nemaju nikakve veze. Međutim, ne razumijem ih kao poznavatelje i ljubitelje književnosti. I takvim stavom nanose štetu književnostima ovih prostora. E takvim se odnosom potisnulo tu temu u „manje popularne teme“ i onda su mnogi umjesto o ličnim ratnim iskustvima odlučili pisati o iskustvima koja u njihovim životima po intenzitetu doživljaja zauzimaju tamo neka deseta mjesta. A to se, znate, jako osjeti u tekstu. Kad pišete o nečemu što nije dovoljno visoko pozicionirano na listi tema od vitalnog značaja, onda ste neiskreni i teško da to možete prikriti u svom tekstu. Nije dovoljno da tekst teče i da je smislen, u tekstu treba da se osjeti i onaj stvaralački trenutak koji pisac treba diskretno da podijeli s čitateljem. Onaj osjećaj koji ga je preplavio u trenutku dok je pisao i pisanjem sebi razotkrivao svijet... A to će se desiti samo ako budete imali (snažnu) potrebu da se određenom temom bavite. Dakle, trauma kao trauma ne znači nikome ništa osim onome ko je nosi. Ali je ona često okidač. Moram reći da postoje i književnici koji svoju traumu ističu i kad treba i kad ne treba, često je uvećavajući, što također nije dobro. Takvi su možda i isprovocirali ove mlade kojima je pisati o ratu „istrošena tema“. Oni su čak svojim stavovima znali omalovažavati sve one koji bi da pišu a nemaju u iskustvu rat. To bi se moglo nazvati zloupotrebom traume. Kompleksan je to problem i bojim se da ću se zamrsiti nastavim li dalje... Ako se već nisam zamrsio...

„Trganje“ i „Mehu“ si objavio nakon nekoliko knjiga poezije koje su te etablirale kao sjajnog pjesnika u čijim pjesmama, kako je rekao Marko Tomaš, Hercegovina izgleda većom i prostranijom nego što zbilja jeste. Jesi li, nakon poezije, sada posvećeniji prozi ili se samo tako namjestilo?

Ja i dalje pišem i pisat ću poeziju. Pišem je skoro koliko i prozu. S tim da je ne objavljujem – imam knjigu pjesama koju sam završio prije godinu dana ali nisam našao prikladan prostor da je nekome od izdavača i ponudim. S poezijom stvari stoje drugačije nego s prozom. Izdavači od poezije bježe jer je slabo ko čita... I to je tužno i ponižavajuće. Pjesnici su često prisiljeni (da bi preživjeli) prijeći iz poezije u prozu. Nekad više vremena treba da bi se napisala pjesma nego priča ili čak roman. Količina teksta nije bitna – bitno je ono što taj tekst proizvodi kod čitatelja. Poezija je tu mnogo efektivnija i žao mi je što je ljudi malo čitaju. Meni je dragocjeno iskustvo pisanja proze: pišući prozu postao sam stroži prema svojoj poeziji i sad mi je mnogo teže odlučiti se objaviti novu pjesmu ili već knjigu pjesama.

Onoliko koliko si stihom uvećao zavičaj, e toliko ga, mislim, smanjuješ u prozi: oba tvoja romana dešavaju se na jako malom prostoru, selu pored Stoca u kojem broj kvadrata ne utiče na veličinu međuljudskih drama. Što ti je tako inspirativno u jednoj, ipak, skučenoj zajednici?

Pa život. Ti ljudi žive netaknuti teorijom. Potpuno nevini putuju kroz jedno paralelno vrijeme ka vječnosti u koju su kao u malo šta sigurni. Sela su rezervati u kojima se sve sporo ili već nikako mijenja. To su ostrva u jeziku na koja je (još uvijek) malo ljudi kročilo. A onda je to i moj svijet – tamo su me rodili, ljuljali, pričali mi priče, ja sam tamo koliko god da bih nekad najradije pobjegao. Ja taj svijet niti glorificiram niti ga osuđujem. Ne samo zato što se takvo što u književnosti ne radi već zato što bi i jedan i drugi pristup značio da sam ja taj svijet prihvatio takav kakav jeste – i tako mu oduzeo svaku šansu da bude bolji. Dakle, inspirativno mi je to što se tamo dešava život kao takav i što se sve to iz mog sela može primijeniti na širu društvenu zajednicu, na državu čitavu.

Slažeš li se ocjenom da određeni broj entera može od kartice tvog romana učiniti pjesmu? Tvoje rečenice su ekonomične, a precizne, jasne koliko i sadržajne.

Drago mi je da tako misliš jer su mi to i bile namjere. To da ta proza ima takav ritam i da na čitatelja ostavlja dojam kao da je zapravo riječ o poeziji. Mnogi su mi rekli da su pročitavši taj tekst imali osjećaj da su pročitali pjesmu. Ja sam čak „Trganje“ htio nazvati drugačije, čak sam negdje rekao da bi mu najbolje odgovarao naslov „Pjesma“ da roman pod tim naslovom već ne postoji.

Poezija se, znamo, čita malo, a prodaje gore, pa nije ni čudo da si publiku mahom našao među ljudima koji se književnošću bave na neki od mogućih načina. No, „Trganje“ je roman, dakle nešto što ipak ima i veće tiraže i koliko – toliko brojniju publiku. Meni se, ipak, čini da nije dovoljno primjećen i vrednovan. Slažeš li se s tim i ako slažeš, što je po tebi uzrok?

Koliko je „Trganje“ primijećeno ili nije primijećeno ja ne mogu govoriti. Vjerovatno si ti u pravu jer to bolje možeš vidjeti od mene. Ja sam dobio reakcije od jako puno ljudi (ili mi se samo čini) i dojma sam da je imalo smisla objaviti tu knjigu. E sad, tehničke stvari su nešto s čim se ja nisam bavio: nisam dogovarao nikakve promocije, nisam tu knjigu nutkao čitateljima već su oni sami do nje na različite načine dolazili. Onda, ja živim na selu, ja sam periferija, nama je sve teže. A i osjetim animozitet određenih voditelja kulturnih emisija i priloga prema meni i mom radu – pa i bojkot od tamo nekakvih urednika kulturnih priloga što po štampanim što po online medijima. Ali ne sekiram se, to tako ide... Računao sam na to od samog početka.

Jedna tvoj čitateljica je „Trganje“ – „Mehu“ tada još nije pročitala - uporedila sa romanima Damira Karakaša. Da li je pogriješila?

Pa ne znam, to je nešto što bih ostavio čitateljima da sami procijene. Karakaš u „Sjećanju šume“ također piše o selu s tim da su ta naša sela različita. Razlikuju se najprije po jeziku, a onda i po mnogo čemu još. S tim da je knjige dobro porediti – to je dobro i za knjigu koju porede kao i za knjigu s kojom je porede.

Kad smo kod sela, često mi postavljaju pitanje otkud baš o selu da pišem. I to me malo ljuti – ali ne zbog činjenice da živim na selu i da je normalno da o selu pišem, već zbog činjenice da je BiH pa i regija dobrim dijelom još uvijek ruralna. I mislim da je prirodno (da je jako prirodno) da pišemo baš o selu. Puno prirodnije uzmemo li još i to da je seoski mentalitet (u negativnom smislu te riječi) dominantan pa i u mnogim velikim gradovima.

„Mehu“ je objavio zagrebački V.B.Z. Vjeruješ li da će zbog velikog izdavača imati širu recepciju od „Trganja“? Također, koliko ti je, nakon što konačno pustiš tekst u život, važan kvantitet publike?

Glupo bi bilo reći da me nije briga koliko će neko čitati moje knjige, jer se onda nameće pitanje što sam ih ikako objavljivao? Međutim, realno, za mene kao pisaca još uvijek nije presudno koliko će neka moja knjiga biti čitana – jer, bez obzira na sve, ja ću i dalje pisati. Ali ne znam kako će to biti s vremenom i hoću li možda u budućnosti malo više računati na publiku i hoće li mi ona biti bitnija nego što to danas jeste. Međutim, publika je važna za samu knjigu – knjiga zahvaljujući njoj živi ili ne živi. A izdavači vas uzimaju u obzir samo ako imate čitalačku publiku odnosno ako se vaše knjige prodaju. Što je, opet, razumno.

„Mehu“ je objavio VBZ i tek bi se trebao pojaviti u knjižarama u BiH. Ne znam kako će ići s tom knjigom s tim da ona ima potencijal da bude prihvaćena od šire čitalačke publike zbog teme i načina na koji je priča ispričana. Zanima me ko će sve i kako tu knjigu pročitati. Ako je, naravno, budu čitali.

Moj osjećaj kao čitatelja je da tekst dugo brusiš, da mu se neprestano vraćaš i stalno nešto popravljaš. Je li točan?

Da, to je (kao malo šta) tačno. Ja čak mislim da to postaje moj problem. Opsesivno se bavim knjigama i nakon što ih objavim i stalno nešto popravljam. Evo, „Trganje“ u novoj (dorađenoj) verziji treba uskoro da izađe u Crnoj Gori. Nakon što je objavljena prva verzija ja sam jako puno radio na tekstu i bilo mi je stalo do teksta više nego kad sam ga prvi put pisao. Ja volim citirati Kovača i reći za sebe da sam (kad se crta podvuče) više popravljač nego pisac. Tekst koji proizvodim je kao živo blato – što mu se više otimam, to više u nj propadam. To što ja radim tiče se isključivo mene i mog teksta. Mene kao čitatelja vlastitih knjiga do kojih mi je stalo. Ali se bojim da će mi to vremenom izazvati ozbiljne probleme – jer nema kraja tekstu, knjigu je nemoguće dovršiti.

U isto vrijeme se koristiš lokalizmima, a tvoji junaci govore jezikom svog kraja koji nije književni, ali je itekako funkcionalan onima koji poznaju i njega i mentalitet. Misliš li da to nekom može biti i zbunjujuće ili ti je svejedno?

Pa nije mi svejedno, ali računam da čitatelj mora surađivati i da i sam mora sudjelovati u čitanju. Ja nisam za to da se pod svaku cijenu udovolji publici. Čak sam mišljenja da bi mnoge knjige bile puno bolje da njihovi autori nisu težili idealu „univerzalnog“ žrtvujući tako autentičnost vlastitog osjećaja svijeta i jezika. Danas kad čitam neke domaće knjige često se pitam jesu li one pisane u ovom ili u nekom drugom jeziku. A to nije dobro. S tim da nije dobro ni zanemariti čitatelja i pisati samo za one koji s vama dijele zavičaj ili već mentalitet. Danas je nemoguće bilo čemu pristupiti bez da se potrudiš i ne savladaš kontekst. Mora čitatelj biti maštovit i moći zaroniti u svijet knjige. S tim da su „Trganje“ čitali i u Zagrebu i u Beogradu i nisu imali nikakav problem. S „Mehom“ je čak i bolje. Čitaju ga i o njemu pišu ljudi koji nemaju nikakve veze sa svijetom o kojem je taj tekst. I čitaju ga s dubokim razumijevanjem.

U „Mehi“ je džemat – najmanja organizacijska jedinica muslimana – prikazan i kao osnovna kancerogena ćelija društva. Je li ta procjena dobra i ako jeste jesi li se zbog toga susreo sa nekim problemima u još jednoj balkanskoj zajednici u kojoj je vjera estradizirana, a religija politički instrumentalizirana?

Za one koji ne znaju: džemat je neka vrsta mjesne (vjerske) zajednice u kojoj ljudi participiraju godišnjom članarinom. Usluge koje dobiju za uzvrat su one pogrebne bez kojih ne možemo nestati s lica zemlje, a što je ljudima na selu jako važno uzme li se u obzir da su takve usluge skupe i da je ekonomska situacija u zemlji jako loša. Međutim, džemati u BiH su u službi određenih političkih stranka i bave se stvarima kojima se ne bi trebali baviti. Kroz džemate se vrbuje ljude da glasaju i da zaokružuju na listama određene političare. Strašno je to koliko su boga i religiju podčinili intersima ljudi okupljenih oko određenih političkih stranaka. I tužno koliko je to sve ljudima normalno.

Stradanje bošnjačkog naroda se nastavlja i traje evo decenijama nakon rata. S tim da neprijatelj Bošnjaka nije ni Dodik ni Čović već oni političari za koje oni uporno glasaju. Sistemski i institucionalno taj se narod unazađuje: težeći „tradicionalnim vrijednostima“ udaljava se od elementarnih naučnih stajališta bez kojih je nemoguće egzistirati u savremenom dobu na europskom kontinentu. Dugoročno – to je jako, jako loše.

Oni koji se svjesno ili nesvjesno zalažu za džemat kao osnovnu jedinicu društva zaboravljaju da tako ruše državu. A što je najtužnije baš ti se busaju da su probosanski orjentisani i drugima drže prodike. Ne može i ne smije džemat biti potenciran kao važna zajednica unutar jedne sekularne države na koju isto pravo polažu još dva naroda i dvije vjere. I ne smije džemat da se miješa u rad svjetovnih institucija – pogotovo ne u rad obrazovnih ustanova bilo kojeg tipa. Ne kažem da se to i dešava – već samo upozoravam da se takvo što ne smije tolerisati...

A sve to govorim zbog onih političara koji stalno ponavljaju kako se samo boga boje. I često su ekstremniji od samih predstavnika vjera. Pogotovo garnitura mladih ekstremnih desničara čiji svaki politički angažman ima polazište iz tačke da su oni pravovjerni, a što automatski sugeriše da su pripadnici drugih dviju vjera „krivovjerci“. Pa zar takvi da donesu dobro ovoj zemlji?

Da, susrećemo se s problemima i kako vrijeme bude prolazilo tih će problema biti sve više. Idemo u krivom smjeru.

Jedno vrijeme si skupljao knjige koje bi, prema tvojoj procjeni, mogle koristiti drugim piscima i onda bi im, kada se ukaže prilika, ta djela poklanjao. Radiš li to još uvijek?

Da, to stalno radim. Nakon rata, kad su po Mostaru preprodavali stanove i rasprodavali one netaknute (ovo netaknute je važno) biblioteke ja sam kupovao knjige po ulicama i gradio svoju biblioteku. Često bih znao uzeti knjigu za koju sam znao da je neću čitati – uzimao bih je iz sažaljenja, da ne propadne nešto vrijedno. Kasnije sam te knjige poklanjao ljudima za koje sam mislio da su njihovi pravi čitatelji i tako udomljavao knjige-lutalice. I danas volim pokloniti knjigu na način na koji volim upoznati dvoje ljudi za koje smatram da je dobro da se druže. Jako je važno da knjiga nađe svog čitatelja i malo je onih koji mogu čitati veliki broj različitih knjiga. Tako da svi imamo koristi kad knjiga bude na pravi način pročitana.

Slažeš li se s ocjenom da među dobrim pjesnicima ima puno više jednako dobrih prozaika, nego što među dobrim proznim piscima ima kvalitetnih pjesnika?

To je dobro i opasno pitanje i ne znam kako bih odgovorio. Pa recimo da tu ima dosta istine. Nevjerovatno je koliko među piscima ima onih koji jednostavno nemaju sluha za poeziju niti su sposobni da prepoznaju dobru pjesmu. Nažalost, takvih je mnogo i među pjesnicima. Današnja poezija je raznolika a najbučniji su pjesnici koji se traljavo odnose prema jeziku i koji uopšte nisu svjesni pjesme koju pišu. Takvih je, nažalost, najviše. Takvi su, što je jako zabrinjavajuće, preplavili i medijski prostor i od njihove galame često ni ne čujemo prave i istinske pjesnike, one što su potpuno uronjeni u jezik i koji poeziju žive. Prednost se daje populistima koji umiju pisati dosjetke i ponekad biti smiješni. Ili onima koji umiju kapitalizirati tuđu tragediju i praviti se da ridaju nad tuđom nesrećom dok ih ustvari u grudima guši edematozni njihov ego. I na oči im nagoni krupne suze.

Što čitaš kada ne pišeš i jesi li, kako kaže jedan od likova iz „Mehe“, i ti „pročito garažu knjiga“?

Čitam i kad pišem i kad ne pišem. Ali ja čitam kao što se sluša muzika. Tekstovi koji su mi važni uvijek su na dohvat ruke i za njima posežem svakodnevno. Ne da mi oni nešto novo kažu već da s njima kao i s muzikom probudim usnule osjećaje koje mi je ta knjiga donijela na prvo čitanje. I da oživim. Nisam od čitalaca koji žure prema kraju da vide šta će se desiti - mene zanima ono što se dešava... Pročitao sam nedavno dva nova romana od Josipa Mlakića – dvije čudesne knjige: „Skica u ledu“ i „Evanđelje po Barabi“. Zatim sam prije koji dan pročitao „Predsmrtni dnevnik“ Igora Mandića. Mandićev pogled na život i na smrt me umiruju baš kao i Cioranovi tekstovi. Volim ta dva čovjeka i kad sam loše volje oni mi pomognu da se osjećam bolje. Pročitao sam ovih dana od Gobrowicza „Pornografiju“, a sada čitam „Kozmos“. Čitam ponovo „Priče sa Kolime“ Varlama Šalamova kao i pripovijetke Aleksandra Tišme. Onda čitam čudesni roman Gerbrand Bakkera naslova „Gore je tiho“ – i imam osjećaj da sam tu prozu već čitao, a nisam. Ali između svega čitam jako puno poezije. Imam nekoliko novih starih antologija pa po njima biskam zaboravljene pjesnike. Tamo često nailazim na male i zaboravljene pisce koji su se svojim pojedinim stihovima vinuli do neba. A danas ih nema. Nit ih ko spominje nit ih se ko sjeća. To je poučno.

Stolac i njegova okolica su traumatično, ratom uništeno i podijeljeno mjesto. Kako ti funkcioniraš u tom svijetu kojeg je teško i objasniti, a vjerujem i preživjeti?

Ne znam šta da ti kažem. Iskreno, mijenjam se, neke stvari koje su me nervirale prije nekoliko godina više me ne nerviraju. Mnogi, koji sa strane dođu u mjesta kakvo je Stolac, vrlo površno na sve to gledaju i onda o tome površno i sude. Život je iznad svega i to je utješno. Bez obzira u koliko smo lošim odnosima moj komšija i ja, mi smo jedan na drugog osuđeni i ne možemo jedan drugog ignorisati. Kad smo u nevolji, jedan drugom ćemo pomoći bez obzira na sve. S tim da su ti mali i podijeljeni gradovi idealni za nacionalizme. Oni se tamo manifestuju u onim izbornim godinama. A sve mimo toga se odvija – kako je to lijepo zapazio Semezdin Mehmedinović – bez delikatnosti u govoru o razlikama koje se prihvata kao nešto samo po sebi prirodno i normalno.

Koja je Bosna i Hercegovina prirodnija: ona predratna, opisivana kao tigrova koža, ili ova današnja u kojoj ljudi žive jedni pored drugih?

Teško je na to odgovoriti. Ispada da je prirodnija ova današnja s tim da je bolja bila ona predratna. Devedesetih je izgledalo da je sklonost nasilju jednih prema drugim – bila tek sputana. A nasilje je prirodna pojava. Da je još koju deceniju potrajala ona država možda bi nas se i uspjelo natjerati da živimo jedni s drugima bez obzira na različitosti. Da zatomimo te divljačke porive da drugog i drugačijeg teroriziramo jer nije kao mi. O Jugoslaviji danas pričaju uglavnom oni koji nemaju osjećaja za vrijeme i koji ga elementarno ne razumiju. I sam sam upadao u zamke i bivao ili previše kritičan ili previše blag prema vremenima koja sam zapamtio tek malo i površno. Nama fali ozbiljnih historičara koje pokreće naučna znatiželja i koji neće biti podložni pritiscima vladajućih nacionalističkih politika. Koji neće biti ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati – već tek historičari. Danas prošlost interpretiraju kojekakvi šarlatani i onda se u tom haosu teško snaći i odrediti prema vremenima koja su prošla. A onda i ne možemo da se distanciramo od naših predaka (to nam je svima boljka) – a ti ljudi s nama imaju mnogo manje zajedničkog nego naši savremenici od kojih nas dijeli vjera ili već nacija. U Hrvatskoj su, vidim, jako popularni komunisti kao neprijatelji – što mi je jako smiješno. Ovdje to nije tako – ovdje su neprijatelji Bošnjacima Hrvati i Srbi, Srbima Bošnjaci i Hrvati itd... Ova današnja BiH je takva kakva jeste i trenutno je važno upozoravati da se mora slušati volja naroda koji je čine. I da s dominacijom u paketu dolazi, prije svega, veća odgovornost pred zakonima, a ne veće pravo na ovu zemlju koja podjednako pripada svim narodima koji u njoj žive.

Spadaš u, kako je Josip Mlakić napisao, najbolje pisce mlađe generacije u BiH. Koga bi ti tu još uvrstio?

To je više pitanje za Josipa. U BiH je jako mnogo odličnih mladih pisaca i ne bih se usudio nabrajati ih – jer ću (sigurno) nekoga zaboraviti pa će mi kasnije biti krivo. Ali evo, Mostar je jako važan u kontekstu regionalne književne scene, s mnogo važnih imena. Ovdje ću spomenuti tek dvije knjige, tačnije dva rukopisa koja upravo čitam. Prvi je još nedovršeni rukopis poezije Igora Borozana iz Stoca. Oduševljen sam poezijom tog autora i jedva čekam da bude dovršena. Onda čitam sjajnu zbirku pjesama Berislava Juriča koja treba uskoro da izađe u Mostaru.

Vraćaš li se nakon dva romana poeziji ili ćeš pustiti da tvoje knjige, bez obzira na formu, izlaze onako kako se to tebi čini najboljim u određenom trenutku?

Poeziju ne prestajem pisati niti je prestajem čitati. S tim da sad radim na rukopisu priča koji treba na proljeće da izađe u Buybooku. Ja uglavnom čitam ili pišem. Ili se osjećam loše zbog toga šta sve još nisam pročitao. Pregledao ili čuo...

trauma-ne-znaci-nikome-nista-osim-onome-tko-je-nosi-7301-9852.jpg

„Mislim da s mojim ratnim iskustvima ja još nisam na čisto. Ta priča u meni još nije dovoljno probavljena da bih se s njom mogao uspješno pozabaviti. I to je vjerovatno tek jedan od razloga zašto je rat ostao između moja dva romana i zašto te dvije priče nisu moja ratna iskustva“, kaže Almin Kaplan, „najnadareniji mladi prozni pisac u BiH“, kako je rekao Josip Mlakić
„Mislim da s mojim ratnim iskustvima ja još nisam na čisto. Ta priča u meni još nije dovoljno probavljena da bih se s njom mogao uspješno pozabaviti. I to je vjerovatno tek jedan od razloga zašto je rat ostao između moja dva romana i zašto te dvije priče nisu moja ratna iskustva“, kaže Almin Kaplan, „najnadareniji mladi prozni pisac u BiH“, kako je rekao Josip Mlakić
Foto: 
S. Borozan

trauma-ne-znaci-nikome-nista-osim-onome-tko-je-nosi-7301-9853.jpg

„Ja živim na selu, ja sam periferija, nama je sve teže. A i osjetim animozitet određenih voditelja kulturnih emisija i priloga prema meni i mom radu – pa i bojkot od tamo nekakvih urednika kulturnih priloga što po štampanim što po online medijima. Ali ne sekiram se, to tako ide...“
„Ja živim na selu, ja sam periferija, nama je sve teže. A i osjetim animozitet određenih voditelja kulturnih emisija i priloga prema meni i mom radu – pa i bojkot od tamo nekakvih urednika kulturnih priloga što po štampanim što po online medijima. Ali ne sekiram se, to tako ide...“
Foto: 
S. Borozan