Treba li Ilčića ignorirati?

Ima tako nekih političkih marginalaca koji neprestano isplivavaju. Poput govana, vazda su na površini.

Među njima je sasvim sigurno Ladislav Ilčić, predsjednik stranke Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku. Hrast je stranka nastala iz ultrakonzervativnih građanskih pokreta koja se pokušala profilirati kao politički nositelj nazadnih ideja da bi preko unutarpartijskih optuživanja, pa i fizičkog razračunavanja, završila tamo otkud je i krenula. U glibu ionako blatom uprljane hrvatske politike.

Međutim, ovaj se violinist sa stalnim poslom u Simfonijskom orkestru HRT-a i fušerskim angažmanom u mariachi-satavu „El combo“, uvijek nekako snađe da bude tamo gdje mu nije mjesto. Vodio je tako pokrete kojima je smetala ideja liberalnoga građanskog i zdravstvenog odgoja u školama, pa se prikačio i na udrugu U ime obitelji Željke Markić koja je organizirala referendum o definiranju braka, da bi se ponesen tim uspjesima osjetio relevantnim političkim faktorom i snažnije aktivirao u Hrastu.

Premda definiran kao „pokret koji okuplja političke stranke, građanske udruge i pojedince tradicionalno, konzervativno, nacionalno i demokršćanski usmjerene“, pokazalo se da građani nisu prepoznali ideje koje su hrastovci zastupali, pa su iz izbora u izbore sve više tonuli. Birači su u odabiru niza sličnih desnih stranaka u pravilu birali one druge, pa ni u okviru ionako uskog biračkog tijela nisu dobro prolazili.

Ilčiću ni u rodnom Varaždinu (gdje mu je otac bio ravnatelj Doma zdravlja, pa valjda od tu vuče endokrinološka saznanja) nije cvjetalo cvijeće. Sabora se nekako dokopao 2015. godine, kad je Tomislav Karamarko složio široku „domoljubnu koaliciju“ HDZ-a i desnih stranaka, među kojima se našao i Hrast, ali i već zaboravljeni HSP - Ante Starčevića, koji je dao i onog – sjećate ga se – potpredsjednika Hrvatskog sabora Ivana Tepeša, predvodnika crnokošuljaškog marša na Vijeće za elektroničke medije i njegovu tadašnju predsjednicu Mirjanu Rakić. Čak i uz takvu logističku podršku uspio je, kao četvrti na koalicijskoj listi, doseći niti tri tisuće glasova, što ga je svrstalo na osmo mjesto po preferencijalnim glasovima na „domoljubnoj“ listi.

Ipak, Ilčiću se to učinilo dovoljno da krene dalje, pa se osokoljen kandidirao i za varaždinskoga gradonačelnika. Možda se sjećate one insinuacije da je jedan od njegovih protukandidata homoseksualac, odnosno – kako je to rekao – da kandidat HDZ-a ne živi vodeći se kršćanskim načelima koje njegova stranka načelno zastupa? E, na tim izborima prošle godine politika koju zastupa dovela ga je do respektabilnog 571 glasa (2,9 posto), što je Ilčića, kao Hrastova kandidata, svrstalo na predzadnje mjesto. Iza njega je ostao tek kandidat Živog zida s 429 glasova. Ni stranka mu nije puno bolje prošla. Odnosno jest. Dobila je 630 glasa. Ni u Varaždinskoj županiji nije bilo bolje. S 2542 glasa (3,6 posto) ostali su daleko od Skupštine.

Kako su došli, tako bi i otišli zajedno s Karamarkom, da Hrast nije iz mrtvih podigao Andrej Plenković. Predsjednik HDZ-a i kasniji premijer odlučio je deklarativno očistiti HDZ od svih tih HSP-AS-ova i hrastova, ali je ipak na svojoj, HDZ-ovoj listi, u devetoj izbornoj jedinici na – za prolazak sigurno sedmo mjesto - postavio Šibenčanina i člana Hrasta Hrvoja Zekanovića. Ovaj je dobio mizernih 2015 preferencijalnih glasova (1,96 posto), što ga je svrstalo na pretposljednje mjesto na HDZ-ovoj listi, ali to mu je bilo manje važno, jer je već samom pozicijom osigurao da Hrast preko njega postane parlamentarna stranka.

Svi su ti politički „uspjesi“, dakle, više bili izraz političke trgovine nego stvarne težine Hrasta. Samom Ilčiću dodatno je na težini dao bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, koji umnogome dijeli njegova stajališta, imenujući ga za posebnog savjetnika za ljudska prava i to u trenutku kada ovaj „ljudskopravaški“ govori o potrebi zaustavljanja prolaska izbjeglica kroz Hrvatsku i razlici između „njihove“ i „naše“ djece.

S te je pozicije vrlo brzo otišao kako bi „mogao slobodno govoriti istinu, ono što misli i želi te da kreće u stvaranje nove hrvatske desnice, moderne, obrazovane i kulturne, koja se zalaže za kršćanske vrijednosti“. Premda se opravdavao da se želi kandidirati na izborima u Varaždinu, kuloari su brujali da više nije poželjan na tome mjestu, a i sam je Stier nedugo potom otišao s ministarske pozicije.

Zanimljivo je, međutim, Stierovo tumačenje zašto je prihvatio Ilčićevu ostavku: „Ilčić me obavijestio da se želi kandidirati za gradonačelnika Varaždina, što je razumljivo za čelnika jedne političke stranke. Ali ta kandidatura nije kompatibilna s obavljanjem posla savjetnika potpredsjednika Vlade“.

Nije od toga prošlo dugo, Ilčića je dočekalo novo posebno savjetničko mjesto. Ovaj put kod ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Premda na novoj funkciji, nastavio je s dosadašnjim angažmanom čije finale vidimo ovih dana u odnosu prema ženama i utjecaju hormona na njihovo ponašanje, o čemu je pisao Forum.

Ministrica Obuljen, za razliku od Stiera, koji je jasno dijelio politički i savjetnički Ilčićev angažman, u tome ne vidi problem. „U Ministarstvu se bavi drugim pitanjima, suradnje sa sindikatima i statusom umjetnika“, rekla je Nina Obuljen Koržinek, inače nešto mlađa Ilčićeva kolegica s Muzičke akademije, na pitanje novinara kako komentira sudjelovanje i izjave Ladislava Ilčića na nedavnoj studentskoj tribini o Istanbulskoj konvenciji kada je, u kontekstu „rodne ideologije“, govorio o biološkim razlikama žena i muškaraca te ustvrdio da je promjena spola zapravo nemoguća. Slično je reagirao i Plenković, perući ruke od Ilčićevih stavova, ali ne pokazujući, kao ni ministrica kulture, ni najmanju namjeru da ga skine sa savjetničke funkcije, baš kao ni Hrastova državnog tajnika u Ministarstvu obrazovanja.

Ilčić je, valjda je svima jasno, politički marginalac, baš kao i stranka koju vodi. I kao takvoga ga, s obzirom na stavove koje zastupa, treba ignorirati. Ilčića, dakle, kao predsjednika Hrasta.

Ali, dok god obnaša državne funkcije, njegovi seksistički i homofobni stavovi nipošto nisu samo njegov problem. Oni su odavno i naša muka, koju zbog održavanja na vlasti omogućava Plenković i njegov HDZ.

Opravdanje za Ilčića – da je u slučaju sramotnog istupa nastupio kao predsjednik Hrasta, a ne savjetnik u HDZ-ovoj vladi – koje su nam ovih dana ponudili Plenković i Obuljen Koržinek, uvredljivo je za zdrav razum. I može se čitati samo kao podrška onima koji Hrvatsku žele pretvoriti u Poljsku i Mađarsku. U čemu su – valja im odati priznanje – jednim dijelom i uspjeli.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu