Tu je nekad bila birtija

tu-je-nekad-bila-birtija-7425.jpg

Dok pokorni građani i iste takve građanke čekaju odluku o privremenom puštanju na malo slobode, investigativni tim Forum.tm-a uspio je doći u posjed prijedloga vezanih za način rada kafića i restorana u procesu tranzicije između preživljavanja u laboratoriju podijeljenom na županije i doba u kojem bi se lijek za Covid-19 trebao dobivati na recept
Dok pokorni građani i iste takve građanke čekaju odluku o privremenom puštanju na malo slobode, investigativni tim Forum.tm-a uspio je doći u posjed prijedloga vezanih za način rada kafića i restorana u procesu tranzicije između preživljavanja u laboratoriju podijeljenom na županije i doba u kojem bi se lijek za Covid-19 trebao dobivati na recept
Foto: 
foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Krajem travnja 2035. godine nadzorne kamere koje prate ponašanje građana i otkrivaju one što su se usudili prošetati bez maske i rukavica, zabilježile su na zagrebačkoj Novoj cesti, kod broja 88, razgovor umornog četrdesetpetogodišnjaka i njegovog dvanaestogodišnjeg sina koji je za nagradu, jer je pogledao tri reprize „Škole na trećem“, dobio kratku šetnju po kvartu. Otac je zastao pored dvorišta obraslog rastinjem kroz koje se nazirala oronula jednokatnica i dječaku rekao da je tu nekada bila – birtija

Sve manji broj oboljelih i sve veća šteta kao posljedica mjera zaštite od Covida-19, najava su povratka nečemu što bi trebalo biti život. Točnije, biti kao život i svakako ne onakav kakav smo vodili dok Kinez nije naručio šišmiša i šopsku salatu.

Očigledno još dugo nećemo putovati u inozemstvo niti će nama tko doći, družit ćemo se i s najboljim prijateljima kao da smo se maloprije upoznali, derbije začelja HNL-a nećemo gledati s tribina, nastavit ćemo stariti u redovima pred dućanima, ali ćemo, možda, uskoro imati priliku vidjeti konobara uživo ili, barem, kako kafići izgledaju kada su im vrata otključana.

Do kraja ovog tjedna trebala bi biti predstavljena takozvana izlazna strategija iz odvratne sadašnjosti u blisku budućnost, dakle mjere koje će osigurati održavanje „pozitivne epidemiološke situacije“, a nas neće zadržati u zatvoru polutovorenog tipa.

Dok pokorni građani i iste takve građanke čekaju odluku o privremenom puštanju na malo slobode, investigativni tim Forum.tm-a uspio je doći u posjed prijedloga vezanih za način rada kafića i restorana u procesu tranzicije između preživljavanja u laboratoriju podijeljenom na županije i doba u kojem bi se lijek za Covid-19 trebao dobivati na recept.

Također, saznali smo koji su prijedlozi već odbijeni, a o kojima još uvijek živo raspravljaju članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite, jedine, stvarne, svemoćne, nedodirljive stručne vlasti u navodnoj parlamentarnoj demokraciji.

Prijedlog prvi: otvorite sve kafane

Prema ovom prijedlogu, svi kafići i restorani u Hrvatskoj bi morali osigurati razmak između stolova od dva metra u enterijeru i od metar i pol na štekatima, terasama i u baštama – što, inače, nije isto, niti blizu – dok bi za jednim stolom unutar ugostiteljskog objekta smjelo sjediti dvoje, a napolju najviše četvoro gostiju. Konobari bi radili kao prije, dakle došli, pozdravili, zabilježili narudžbu i otišli po traženo. Plaćanje bi se odvijalo kao u davnim vremenima: gost bi zatražio zbrajanje, konobar izveo matematičku operaciju i primio novac uz veliku nadu da će čuti njemu najdraže riječi: „U redu je“. Procjene govore da bi na ovaj način uslužne djelatnosti zaživjele najbrže, da bi ostvarile prihod i općenito bi birtije raznih vrsta služile svojoj svrsi. One, kako je na osnovu osobnog, respektabilnog iskustva govorio pokojni i nedovoljno cijenjeni sarajevski pisac Dario Džamonja, jesu prvenstveno mjesta za pijenje i propadanje, ali su, također, i bitni socijalni punktovi u kojima se prijateljstva učvršćuju ili prekidaju, započinju ljubavne i brzoseksualne veze, trača, hvali, kuka, planira, razmjenjuju ideje, komentiraju zbivanja i, općenito, ponaša prirodno, baš onako ljudski.

Prijedlog je jednoglasno odbijen bez suvišnih zašto.

Prijedlog drugi: iskopajte sebi jame, nek' se vaša duša smiri

Prema ovom prijedlogu, u zatvorenim dijelovima ugostiteljskih objekata mogli bi boraviti samo gosti u specijaliziranoj opremi, dakle sa vizirima na licu, rukavicama na, normalno, rukama, u zaštitnim kombinezonima i to po jedan na deset četvornih metara prostora. Konobara ne bi bilo, već bi se koristili aparati za pivo i kavu i svi bi pili iz svojih čaša i šalica donesenih od doma. Oni što im se iz nekog, samo njima znanog razloga sjedi na zraku, boravili bi u novopostavljenim kutijama od pleksiglasa u koje bi se ulazilo iz podzemnih kanala koje bi iskopali gosti kojima nije lijeno družiti se s lopatom prije nego popiju piće – ono zatečeno i servirano prije otvaranja. Tko ima sreće našao bi nešto što voli, a tko nema, e jebi ga, onda ništa. Također, svi bi gosti morali ponijeti vlastiti, kemijski toalet, kako se već zove ona kućica od plastike s rupom u podu. Plaćanje je predviđeno isključivo internet bankarstvom.

Prijedlog je odbijen nakon procjene statičara da bi građani mogli kopati uobičajeno površno, pa umjesto u kafiću ili restoranu, završiti ispod zemlje, te podsjećanja povjesničara na činjenicu da se iz jama domaće proizvodnje živ ne izlazi.

Prijedlog treći: Tata, traži te konobarica, mama ne može, priča s konobarom

Prijedlog nije ni razmatran nakon brze intervencija snaga ćudoređa predvođenih Johnon Vicom Batarelom, Željkom Markić i Ladislavom Iličićem. Oni su, iako nije najjasnije na osnovu kojeg iskustva, procijenili da su je preduga izolacija dovela, prvo, do zbližavanja, pa onda do zasićenja koje može inicirati moralno neprihvatljivim ponašanjem.

Inače, bilo je planirano da ugostiteljski objekti rade slično kao do sada, bez gostiju dakle, ali uz mogućnost dostave ama baš svega, juha i macchiata, duplih pelinkovaca i tiramisua, velikih piva i cijelih, termički obrađenih domaćih životinja. Tko god želi, nazvao bi kafić i restoran po izboru, izgovorio narudžbu i bio uslužen na kućnom pragu, uz plaćanje po odabiru, bezkontaktno ili sa temeljitim kontaktom između osoblja i gostiju koji su ustvari domaćini i domaćice.

Istina, prijedlogom nisu bili oduševljeni ni u cehu ugostitelja, posebice kada su shvatili da nitko neće subvencionirati obuću za uposlenike, iako bi im ona bila osnovno sredstvo za put od šanka do zadovoljstva.

Prijedlog četvrti: Svi problemi za jedino rješenje

Kada ne rade kafići i restorani, onda problem imaju samo ugostitelji i oni koji već mjesec dana uglavnom sanjaju da im konobar kaže „izvolite“. Ako prorade, stvorit će tisuću novih: te kada, te kako i gdje nabaviti pleksiglas za pregrade, pa što ako za stol sjedne mnogobrojna obitelj koja inače živi zajedno, kakve se maske smiju imati, a kakve služe samo da smetaju, trebaju li gumene rukavice biti usklađene s bojom kecelje, smije li osoblje raditi čupavo ukoliko, ipak, birtije prorade prije frizerskih salona... O složenoj epidemiološkoj situaciji da i ne govorimo: virus je nepoznat, cjepivo neotkriveno, lijeka nema, zdravstveni sustav je pred kolapsom ima, barem, dvadeset godina, dok će platežna moć biti  studentska – jedna kava za oko šest sati sjedenja. 

U Nacionalnom stožeru civilne zaštite su zato najbliže rješenju koje na životu ostavlja samo jedan problem, onaj ugostiteljski, ali ne znaju kako da to lijepo kažu, pa ovaj prijedlog nije prihvaćen, no nije ni odbijen.

Procjene iz stvarnosti: bolje džaba ležati, nego uzalud otvarati

„Ja sam za to i da se suspendiraju minimalni tehnički uvjeti s postojećim mjerama jer se međusobno te upute kose s uvjetima. Primjera radi, kad stavim pregradu od pleksiglasa, moram naručiti novo mjerenje buke, ako stavim manji broj stolova, onda opet moram mijenjati minimalne tehničke uvjete. Sve te mjere bi mogle koštati dodatnih 20.000 do 30.000 kuna, plus mjesec dana birokracije. Jedan objekt, na primjer, 30 puta pet metara može imati 70 posto manje stolova, automatski mu pada prihod za toliko, to je smijurija, to ne može funkcionirati na taj način. Ili ćemo raditi kao prije, ili nećemo uopće. Za svaki stol pregrade su oko 1.000 eura da se naprave po svim standardima, a opet tko će sjediti u staklenom kavezu“, kazao je za Index Marin Medak, predsjednik Udruge ugostitelja.

„Kad ideš u restoran, želiš se osjećati ugodno, da si u finom ambijentu, a ne da te netko poslužuje s maskom i rukavicama jer se tako gubi šarm restorana. Ljudi će htjeti komoditet i onda će radije ostati doma jesti. Dakle, država će ti dati da radiš, ali ne u uvjetima u kojima možeš opstati. Oni koji su u najmu u privatnim prostorima nemaju šanse da opstanu na tržištu, oni su prvi na udaru. Konobe u kojima rade obitelji će opstati jer fizički rade vlasnici, koji su kuhari, a i oni mali obiteljski restorani u kojima isto rade obitelji i imaju vlastiti prostor", dodao je Mate Janković. On je inače kuhar, ali se to sada kaže chef.

Vijesti iz budućnosti: generacijski nesporazum

Krajem travnja 2035. godine nadzorne kamere koje prate ponašanje građana i otkrivaju one što su se usudili prošetati bez maske i rukavica, zabilježile su na zagrebačkoj Novoj cesti, kod broja 88, razgovor umornog četrdesetpetogodišnjaka i njegovog dvanaestogodišnjeg sina koji je za nagradu, jer je pogledao tri reprize „Škole na trećem“, dobio kratku šetnju po kvartu. Otac je zastao pored dvorišta obraslog rastinjem kroz koje se nazirala oronula jednokatnica i dječaku rekao da je tu nekada bila – birtija. Dječak nije razumio ništa. „Prije nego si se ti rodio, mi smo tu dolazili, razgovarali, pili neka pića, slušali glazbu, čitali novine, naručivali pizze u gluho doba noći, pušili...“, govorio je muškarac s nostalgijom u glasu. Dječak je znao od čega otac tako govori: tog je jutra u hladnjaku bilo osam piva. Prije izlaska je, uzimajući sok, vidio samo dva. Prilično zreo za svoje godine i, rekli su mu, natprosječno inteligentan, odlučio je promijeniti temu. „Tata, koja je tvoja omiljena povijesna ličnost?“, upitao je. „Pa...ima ih više“, odgovorio je otac. „Dobro, reci dvije“, nastavio je dječak. Otac je uzdahnuo i kazao: „Drug Tito i konobar“. „A Davor Božinović, Vili Beroš, Krunoslav Capak, Alemka Markotić?“, malog je krasila dječja upornost. „Trebali smo ostati doma“, promrmljao je otac u zaštitnu masku i kroz žbunje još jednom pogledao ostatke spomenika normalnom životu. Obrisao bi i suzu što mu se skotrljala niz obraz da nije zabranjeno dirati se po licu prije dezinfekcije ruku.