Tu smo gdje smo i treba igrati po pravilima ako se želi uspjeh

tu-smo-gdje-smo-i-treba-igrati-po-pravilima-ako-se-zeli-uspjeh-4940.jpg

Europska je unija pogriješila kada se umjesto zajedničkog primanja svih zemalja Zapadnog Balkana, u što uključujem i Hrvatsku i Sloveniju, odlučila za pojedinačan prijem jedne zemlje za drugom
Europska je unija pogriješila kada se umjesto zajedničkog primanja svih zemalja Zapadnog Balkana, u što uključujem i Hrvatsku i Sloveniju, odlučila za pojedinačan prijem jedne zemlje za drugom

Srbija bi se, da je ušla u EU prije Hrvatske, ponašala potpuno isto kao što se Hrvatska danas ponaša prema njoj. I ako sutra Bosna uđe prije Srbije - ili Srbija prije Bosne, svejedno - ona koja uđe "ucjenjivat" će onu drugu upravo s pomoću ovog instrumenta, ulaska u Uniju

Već sam nekoliko puta u javnosti rekao da svaka zemlja članica, prema sadašnjim pravilima, može – s razlogom ili čak i bez ikakva razloga – blokirati, privremeno ili trajno, ulazak svake zemlje kandidatkinje u Europsku uniju.

Takva su pravila, a u EU je – osim toga – s grčkom blokadom Makedonije uspostavljena i takva praksa. Štoviše, sve češće države članice "soliraju", umjesto da slijede "zajedničku politiku", na primjer u pitanju kvota za imigrante i slično.

Prema tome, blokada – privremenih, nadam se, a ne trajnih – bit će još. To je u prirodi sistema koji sada postoji unutar EU-a. Hrvatska je u ovom slučaju samo iskoristila mogućnosti koje joj daje taj sistem, koji je utemeljen na potpunom konsenzusu, odnosno slaganju svih zemalja članica.

U stvarnosti je, međutim, blokada slaba kad je izvodi samo jedna zemlja, a posebno ako je ta zemlja među onima koje nisu suviše moćne ili koje, kao Hrvatska, imaju možda i neke specifične animozitete prema objektu njihovih politika, u ovom slučaju prema Srbiji. Hrvatska će, ako želi biti uspješna u blokiranju pregovora, morati pronaći makar još jednog saveznika. Koliko sam informiran, ona je to pokušala i ovaj put. Ako se, osim Hrvatske, bilo koja druga zemlja članica EU-a pridruži blokadi, to bi za Srbiju bio velik problem.

U ovim pitanjima vrijedi pravilo da je znatno veća udaljenost od jedan do dva, nego od nula do jedan. Jedna zemlja koja blokira gotovo je kao nijedna, ali je sasvim druga stvar ako se suočite s većim brojem zemalja. Hrvatska to zna, jer je, kad se i sama suočila s blokadom Velike Britanije zbog slučaja "Gotovina", vodila politiku sprječavanja da se Britaniji pridruži ijedna druga zemlja članica. U tome je tada i uspjela, pa je britanska barijera uklonjena.

Također, ako u EU ne postoji volja za daljnjim proširenjem, mogla bi se pojaviti i "prešutna podrška" onoj zemlji koja blokira.

Sve, dakle, ovisi o odnosima unutar EU-a, ne toliko o samoj politici zemlje kandidatkinje. Nikad ne treba zaboraviti da konačnu odluku donose zemlje članice Unije, dakle: ni Bruxelles kao sjedište EU-a ni zemlje kandidatkinje. O svakoj od njih pojedinačno ovisi hoće li biti proširenja.

Treba, također, shvatiti da je ulazak u EU političko pitanje, a ne neko pravo ili neka tehnička procedura ispunjavanja upitnika ili zadovoljavanje kriterija. Svaka zemlja – ponavljam, svaka – mora dati suglasnost. Dakle, mora donijeti političku odluku. Stvar je još koliko-toliko predvidljiva sve dok se u to odlučivanje ne uključi narod, odnosno dok neka od zemalja članica ne inicira referendum o tom pitanju. To se može dogoditi čak i kroz narodnu inicijativu, dakle ne mora ga inicirati politički vrh te zemlje članice.

Siguran sam da bi takvi referendumi značili praktički kraj svakog proširenja EU-a jer ne vidim da postoji volja kod građana Unije za daljnjim proširenjem. To što ljudi na referendumima donose odluke koje su protivne njihovim interesima, ponekad nepravedne prema drugima, pa i neshvatljive, u ovom je slučaju prilično irelevantno.

Što se tiče same Srbije, ona se stvarno mora odlučnije pozabaviti zahtjevima i molbama koje joj stižu od zemalja članica EU-a ako želi povećati broj prijatelja i smanjiti broj protivnika u Uniji.

Recimo, sjećam se da je pitanje udžbenika za djecu koja žele polaziti škole po posebnom programu bilo postavljeno i u razgovorima predsjednika Josipovića i Tadića, dakle prije pet godina. Bio sam prisutan na tim razgovorima pa govorim iz prve ruke. Ako se to pitanje nije riješilo dosad, to pokazuje sporost i neefikasnost više vlada u Srbiji.

Pokazuje da postoji jedna linija u politici Srbije koja se može nazvati "lako ćemo". Oslanjanje na Ameriku ili nekog drugog možda može pomoći, ali samo ako se u potpunosti odradi domaća zadaća, posebno u pitanjima koja su stvarno lako rješiva i nikome ne umanjuju prava, dok nekima – i to manjinskim grupama – povećavaju prava.

Na kraju, ponavljam: uvijek sam smatrao da je Europska unija pogriješila kad se umjesto zajedničkog primanja svih zemalja Zapadnog Balkana (u što uključujem i Hrvatsku, kao što sam ranije i Sloveniju), odlučila za pojedinačni prijem jedne zemlje za drugom. Takva odluka dovela je do smanjenja interesa za rješavanje bilateralnih pitanja između zemalja kandidatkinja, a potakla je i međusobnu kompeticiju, koja nije uvijek zdrava i konstruktivna.

Da se razumijemo, Srbija bi se, da je prije Hrvatske ušla u EU, ponašala potpuno isto kao što se Hrvatska danas ponaša prema njoj. I ako sutra Bosna uđe prije Srbije – ili Srbija prije Bosne, svejedno – ona koja uđe "ucjenjivat" će onu drugu upravo s pomoću ovog instrumenta, ulaska u EU. To je pogrešno i štetno za sve.

Smatram da je jedino rješenje zajednički ulazak, i to odmah, odnosno što prije. Samo se na taj način može izbjeći da se proces ulaženja u EU iz procesa izgradnje mira i povjerenja pretvori u proces stvaranja novih frustracija i napetosti.

To, međutim, je li Europska unija pogriješila ili ne, treba biti predmet rasprave unutar same Unije, a za zemlje kandidatkinje gotovo da je irelevantno.

Tu smo gdje smo i treba igrati po pravilima koja postoje, ako se želi postići uspjeh.