Turizam kao surogat

turizam-kao-surogat-4543.jpg

Cilj današnjeg turizma je ponuditi gostima nešto što izdaleka podsjeća na modele po kojima je nastalo - dalmatinsku feštu, glazbeni festival, ekskluzivno gastro-iskustvo, gusarske bitke - i dići lovu što brže
Cilj današnjeg turizma je ponuditi gostima nešto što izdaleka podsjeća na modele po kojima je nastalo - dalmatinsku feštu, glazbeni festival, ekskluzivno gastro-iskustvo, gusarske bitke - i dići lovu što brže

Osim u cijeni i ljepoti brodova, nema razlike među gostima "Makarskog Jadrana" koji se s Korčule vraćaju pijani od sunca i kvasine u čašama za vino i onih s luksuznog jedrenja Sailing Weekom. I nemojte misliti da "toga nigdje nema". Ima, itekako, kao kad Anthonyju Bourdainu na Siciliji surogat-ribolovci u more bacaju već mrtve hobotnice da bi ih turisti mogli "loviti". Nije to stvar geografije, nego današnjeg turizma

Zaželi se čovjek Miće Dušanovića. Bar si znao: kad Mićo priča o teniskom turniru, priča o tenisu, pa mu oprostiš kad o našim igračima govori u prvom licu množine kao da je osobno gađao crte. E, kad u Dnevniku 3, koji na HTV-u uređuje Petar Vlahov, o teniskom turniru govori Uršula Tolj, onda od tenisa ostane samo naziv eventa, a "prvi nositelji" su neka zgodna cura kojoj je zanimanje, ime, prezime i politička orijentacija "plesačica u spotu Enriquea Iglesiasa", i švicarska elektro-zvijezda DJ Antoine. Sve drugo je sporedno.

Mislim, nije da je Uršuli Tolj baš lako. Suosjećamo s njom još otkad se iskreno požalila da joj više nema tko nositi kazete otkad su s Prisavlja rastjerali honorarce, a sad još i Mićo otišao u penziju pa sve njoj na leđa palo. Uključujući i očito ugodnih par dana u Bolu, za koje se zahvalnost vidi iz svake sekunde priloga. No, budući da ovo nije TV-kritika, toliko o reklamnom bloku usred Dnevnika.

Zadržimo se na rečenici koju je izgovorio švicarski DJ trudbenik, rečeni Antoine. Dakle, on je nastupio na rivi najpopularnijeg bračkog ljetovališta i bio - naravno, kako bi bilo drukčije - oduševljen. Kaže, super mu je što je mogao noću nastupiti "usred sela", pa nitko zbog njegove tutnjave nije mogao spavati. To, požalio se, u Švicarskoj i mnogim drugim zemljama nije moguće. Iliti, zabranjeno je.

U našoj zemlji, naravno, ne gledamo tako usko na potrebu puka za noćnim odmorom jer, zaboga, u pitanju je sudbina zemlje i njezine najveće gospodarske grane. Da se netko nekim slučajem pobunio, susjedi i ugostitelji proglasili bi ga konzervativnim protivnikom razvoja, a kontinentalci bi se ismijavali vječnom budalaštinom o Dalmatincima koji bi da im turisti pošalju pare i ostanu doma. Još bi netko "upućen" važno dometnuo kako takve zatucanosti  "nigdje na svijetu nema". Ili bar u onome dijelu svijeta koji je ekspert vidio, koji kilometar oko kuće.

Cijela priča o tom turniru zapravo potpada pod kategoriju. Od samoga početka - premda se natjecanje nalazi u kalendaru WTA - daleko se više energije, riječi, političke podrške i novca trošilo na sve ono što na tome turniru ne potpada pod tenis. Počevši od Iglesiasove plesačice, pa očekujem da se u Bolu sad organizira turnir veteranki na kojem će glavna zvijezda biti plesačica iz nekog davnog spota tate Iglesiasa.

Ukratko, jedan teniski turnir - a znamo koliko je tenis veliki biznis - brendiran je kao prateća manifestacija za nešto prozirnih turističkih atrakcija. Zato su i tribine uglavnom bile beznadno prazne, jer je jedan sportski događaj brendiran isključivo kao turistički i zabavni. Isto kao što se nastup švicarskog DJ-a nasred Rive, od kojega cijelo misto ne može spavati, brendira kao "bogati noćni život", što bi rekla Uršula Tolj. Zaljubljenike u tenis neće, jer je turnir neatraktivan, a ove željne zabave još manje, jer ne znam kome je - osim u kakvom noćnom klubu - toliko napeto da gleda plesačicu iz spota da bi radi nje potegao do Brača. Ukratko, sve je surogat.

Na sličan način organizatori predstavljaju i Ultra Europe, samo što je taj festival naprosto prevelik da bi potpuno upao u sličnu zamku, pa tisuće ipak hrle u Split. Na uvodnim pressicama se riječ "glazba" praktički uopće ne čuje, a nikad nitko nije napisao ili snimio neki članak odnosno prilog u kojem bi se govorilo o tome što se na Poljudu može čuti, kako se to obično radi u izvještajima s glazbenih festivala. Uvijek je daleko, daleko ispred dimenzija turizma, broja noćenja, prenapuhuju se brojke posjetitelja... Čak je i broj pijanih i drogiranih daleko važniji podatak od činjenice da je riječ o glazbenom festivalu. Još jednom, dakle, surogat. Nemjerljivo uspješniji i veći od tenisa u Bolu, ali ipak.

Sve vas to pogodi kao čekićem u vrlo dobrom dokumentarcu "Turizam!" Tonća Gaćine, koji je nakon ZagrebDoxa i još nekih festivala napokon dolutao do grada koji je (ili njegova okolica) pozornica cirkusa kojim se film bavi. Publika na splitskom Festivalu mediteranskog filma u prepunom kinu Bačvice oduševljeno se smijala egzibicijama koje na svom brodu "Makarski Jadran" izvodi mitski lik makarskog turizma Tomislav Mito Mravičić. Na tom brodu, na ruti Makarska-Korčula, surogatima Dalmacije - gomilama pečene plave ribe, raskuhane paštašute, vina sumnjivog porijekla i "domaćom pismom" - zabavljaju se češki, slovački, slovenski, talijanski, ruski, poljski, bosanski, hrvatski i svi drugi turisti spremni pristati na "autentičnu feštu na moru" koju im prodaje Mravičić. Njegov brod na moru izaziva užas bukom i potpunim izostankom makar i tragova dobrog ukusa.

Ali onda sjajnom montažnom intervencijom Gaćina ide dalje, prema Ultri i besmislenoj ekstravaganciji zvanoj Dinner in the Sky, i u jednom trenutku shvatite: pa u čemu je zapravo razlika? U glazbenoj podlozi? Na Mitinom brodu ljudi se jednako dobro i žestoko zabavljaju uz "Miljacku", kao i "ultraši" na Poljudu uz Carla Coxa. U hrani? Bogami, ovi Mitini možda i više uživaju u kiselom vinu i lokardama nego gosti koji na 50 metara iznad Splita pijuckaju pjenušac.

I jedno i drugo i treće dio je iste priče u koju se pretvorio današnji turizam. Ponudi gostima nešto što izdaleka podsjeća na modele po kojima je nastalo - dalmatinsku feštu, glazbeni festival, ekskluzivno gastro-iskustvo, gusarske bitke - i digni lovu što brže, bilo od turista ili od subvencija. Da je imao vremena, Gaćina se na isti način mogao zabaviti i notornim Sailing Weekom - krstarenjem flote jedrilica koje je paravan (opet surogat) za sedmodnevnu oblokačinu na moru i po otocima.

Osim u cijeni i ljepoti brodova, nema razlike od gostiju "Makarskog Jadrana" koji se s Korčule vraćaju pijani od sunca i kvasine u čašama za vino. Zapravo, kad bolje razmislim, ima razlike: ovi Mitini se neće penjati po krovovima otočkih katedrala kao hvarske partijanerske budale.

I nemojte misliti da "toga nigdje nema". Ima, itekako, kao kad Anthonyju Bourdainu na Siciliji surogat-ribolovci u more bacaju već mrtve hobotnice da bi ih turisti mogli "loviti". Nije to stvar geografije, nego današnjeg turizma.

S druge strane, možda ipak može i drukčije. Ovih dana je britanski Guardian objavio priču o novom festivalskom valu u Grčkoj. Ima tu zanimljivih lekcija za Hrvatsku: cijene ulaznica su prilagođene domaćim omladincima, nema partijanja u centrima gradova iza ponoći, a termini su češće u rujnu nego u srcu sezone.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu