Degeneriranjem operacionalizacije ovih kriterija predsjednici i predsjednica u zadnjih petnaest godina uvjerili su nas samo u jedno – da nam zapravo nisu potrebni Foto: FaH
U današnje vrijeme tako je in pričati o uhljebima, i još više o institucijama koje su nekim čudnim procesom evolucije društva stvorile povoljnu mikroklimu za njihovo bujanje. Kada čovjek malo pozornije prati sve moguće medijske i nazovistručne rasprave po forumima, njuzgrupama, blogovima, televizijskim emisijama i pretežno ocvalim tiskovinama nameće se, hoćeš-nećeš, samo jedan zaključak. U kategoriju uhljeba trpa se sve i sva, s konca i konopca, a najviše po osobnim ideološkim i vrijednosnim kriterijima i manje-više (ne)utemeljenim frustracijama.
Tako smo došli do onog stadija razvoja naših društvenih odnosa kada se na primjer sve djelatnike državne uprave i lokalne samouprave, bez obzira kako i koliko dobro ili loše radili svoj posao, trpa u tu kategoriju bez promišljanja da obavljanje velike većine tih poslova postoji zato da bi društvo i građani mogli normalno funkcionirati.
Naravno, iz toga bi se mogao izvući i zaključak kako onda ipak nije riječ o tome da bismo tu časnu kategoriju trudbenika trebali samo tako ukinuti, nego da bismo trebali kao uređeno društvo i odgovorni građani stvoriti uvjete da oni svoj posao odrađuju bolje, brže i efikasnije na sveopće zadovoljstvo svekolikog općinstva.
No takav zaključak nije baš nešto u modi ovih dana jer s jedne strane ruši koncept traženja dežurnoga krivca – a to je uvijek tako slatko, zar ne? – dok s druge strane prebacuje lopticu odgovornosti na teren onih koji su iznad i više u političko-hranidbenom lancu, i što je još nepopularnije, u teren onih stručnjaka, eksperata, upravljača i menadžera koji bi posao trebali osmisliti, organizirati i nadzirati da bi vuk bio sit (čitaj narod i građani bili zadovoljni uslugom koju dobivaju), a ovce na broju (što će reći, horde činovnika efikasno i smisleno upotrijebljene za sveopće dobro bez utroška i jedne kune više nego što je to potrebno).
Ne treba posebno spominjati da se uhljebe uvijek vidi tamo negdje drugdje, u tuđem dvorištu. Oni su uvijek neki "drugi", nikad mi sami ne ulazimo u tu kategoriju. To je priča vrlo slična onoj o mrskoj i raširenoj korupciji i klijentelizmu svih boja i oblika zbog koje bi prosječni Pero Perić, domoljub, po mogućnosti branitelj, veliki Hrvat i još veći vjernik, tim ili nekim drugim redoslijedom, svejedno, prepun svih vrlina koje se već od pripadnike naše vrste mogu i očekivati, posmicao po kratkom postupku sve one koji se samo usude biti korumpirani. Ali će uvijek pogodno zaboraviti da je sam među prvima kada treba dati kuvertu liječniku, podmititi poreznika ili građevinsku inspekciju, zamračiti prihod iz sive ekonomije ili tražiti uslugu i protekciju po zemljačkim, rodijačkim ili partijskim vezama i poznanstvima.
U cijeloj toj pojavi postoji samo jedna pomalo čudna nelogičnost. Neke institucije ovog društva mogu se psovati, njima se može biti nezadovoljan, ali one zapravo nikad nisu tako odrješito dobile, a vjerojatno i neće, tu časnu titulu uhljeba, a kamo li da bi netko ozbiljno razmišljao ili predlagao da ih se ukine ili temeljito razmontira, kao što se to predlaže za desetke ili stotine tisuća državnih i lokalnih službenika i namještenika.
Eto, na primjer časna funkcija predsjednika ili predsjednice Republike Hrvatske prošla je kroz barem dva evolucijska stadija u prvih četvrt stoljeća postojanja samostalne Hrvatske. Svrha postojanja ove institucije dobrim je dijelom temeljena na nastojanju da se njezinim kreiranjem i ulogom u pravno-političkom sustavu i organizaciji državne vlasti spriječi stvaranje prejakoga kancelarskog sustava putem definiranja potrebe suradnje predsjednika s vladom. To se u nekim ključnim segmentima djelovanja tih dviju institucija ostvaruje kroz institut supotpisa pojedinih ključnih državnih odluka, a legitimitet vuče iz činjenice da predsjednika biraju građani, a ne, recimo, Sabor, što bi nju ili njega učinilo još većim fikusom i uhljebom nego što su to sada.
No budući da je time funkcija predsjednika uzdignuta iznad dnevne stranačke politike, potrebno je da se ispune neki uvjeti kako bi ona doista bila i svrhovita. Prvi od njih je ritualno odstupanje iz članstva stranke koja je predsjedniku poslužila kao trampolin do obnašanja predsjedničke funkcije. Drugi je skretanje pažnje na uočene probleme, davanje prijedloga za promjenu politike, pa i kritiziranje pojedine Vlade, bez obzira na njezin stranački sastav. Treći je isto tako odmjeren odnos prema svim političkim strankama na političkom nebu. I napokon četvrti je da vršitelji dužnosti predsjednika Republike barem približno zastupaju potrebe, interese i uvjerenja, ako već ne svih građana i društvenih skupina, jer to je, naravno, nemoguće, onda barem velike većine, no sigurno ne samo i isključivo onog dijela koji je nju ili njega izabrao na dužnost.
I ako bismo sada, misaone vježbe radi, kroz ove kriterije profiltrirali dosadašnja četiri obnašatelja/ice dužnosti predsjedničke funkcije, mogli bismo doći do zanimljivih zapažanja. Naravno da je prvi predsjednik potpuno izvan kategorije i gabarita ovih kriterija jer je sustav u njegovo vrijeme bio složen na način da bi njegovo predsjednikovanje bez ikakvih problema palo na sva gore navedena četiri kriterija. A to govori puno, jako puno o tome kakvo smo društvo tada bili, kakav smo si politički sustav dopustili i kakvim smo ambicijama dali legitimitet.
Ozbiljan test ovih kriterija počinje, dakle, promjenom predsjedničkih ovlasti dolaskom Račanove vlade, odnosno ukidanjem i demontiranjem polupredsjedničkog sustava. Od Mesića, preko Josipovića do Kolinde Grabar Kitarović lako je uočiti trend, i to na žalost građana vrlo porazan trend. Najlakše je bilo ispuniti uvjet o istupanju iz svojih stranaka nakon predsjedničkih izbora i taj bi test prošli svi spomenuti, iako u slučaju sadašnje predsjednice s debelom figom u džepu. Ako promotrimo argumentirani utjecaj na rad vlade, Mesić je tu i tamo, ali daleko premalo, nešto pokušavao, Josipović je proveo pet godina svog mandata u hibernaciji vodeći se idejom - tko ne radi, taj i ne griješi, a Kolinda je mandat počela otvorenim ratom s Milanovićevom vladom i još otvorenijim instrumentaliziranjem funkcije predsjednice Republika za potrebe dolaska HDZ-a na vlast.
Logično je onda da se isto može reći i za odnos sve troje prema etabliranoj stranačkoj strukturi, pri čemu nikad do sada nije bila toliko jasna i uočljiva navijačka potpora predsjednika samo i isključivo svojoj stranci i samo jednom svjetonazoru koliko je to vidljivo u slučaju Kolinde Grabar Kitarović. (Evo, vidimo, žena je počela čak lijepiti pločice i po crkvama, ali joj je feminizam, kao jedna od ključnih pojava modernoga građanskog društva, stran koliko i "špansko selo".)
Napokon, dok je Mesić pokušavao barem stvoriti privid da zastupa potrebe većine građana i stoji im na raspolaganju, Josipović nije zastupao nikoga, čak kao što smo vidjeli ni sebe, a ponajmanje one koji su ga izabrali. To mu se obilo u glavu gubitkom nekoliko desetaka tisuća glasova onih birača koji su mu dali podršku u osvajanju prvog mandata. Podsjetimo samo, da nije tako bolno razočarao te građane i birače, danas bi vrlo vjerojatno komotno sjedio na Pantovčaku.
Kolinda Grabar Kitarović pak i ne pokušava stvoriti privid da zastupa sve građane nego samo one koji njoj i HDZ-u inkliniraju svjetonazorski; zato i lijepi te famozne pločice po crkvama, a ne, recimo, po prihvatilištima za žene žrtve obiteljskog nasilja. Ona zastupa one koji su po stranačkoj stezi glasali za nju, pa se onda nada, kako ona, tako i njezin stranački šef, da će isti glasati za HDZ i na parlamentarnim izborima.
Trend je, dakle, više nego prepoznatljiv. Od kakvog-takvog zastupanja kakvih-takvih interesa kakve-takve većine građana, preko nezastupanja ičega i vođenja brige samo o tome kako se umiliti upravo onima koji ga nisu izabrali, pa na kraju do otvorenog zastupanja interesa i uvjerenja samo jedne četvrtine ili trećine građana i samo jedne političke i svjetonazorske opcije. Ako treba sve do razine totalne gluposti i neznanja, bilo da je riječ o podilaženju neznanju ili najnižim strastima stanovništva kroz nepriznavanje onoga što to znači biti građanin u jednom društvu ili pak izostanka bilo kakvog pokušaja razumijevanja koncepta i implikacija feminizma.
Dakle, da dugu priču skratimo na minimum, degeneriranjem operacionalizacije ovih kriterija predsjednici i predsjednica u zadnjih petnaest godina uvjerili su nas samo u jedno – da nam zapravo nisu potrebni. Mi smo potrebni njima kao glasačka mašinerija koja će im omogućiti ugodnih pet godina mandata, potencijalno puta dva, društvenu prepoznatljivost i ugled čak i nakon mandata i, naravno, te tako slatke beneficije poput uredskih oaza u devastiranoj pustinji zvanoj Hrvatska i visokih mirovina do smrti. Za drugo nas ne trebaju. Pa onda ako je tome tako, postavimo si svi skupa pitanje trebamo li mi njih, trebamo li uopće funkciju predsjednika/ice Republike kao kandidata za titulu Uhljeba Broj 1? Na kraju, kancelarski sustav i aberacije vezane uz njega može se spriječiti i na druge načine. Ne moramo zato nužno imati Predsjednika ili Predsjednicu.