Ustavni sud "u ime obitelji" suspendirao i ljudska prava najranjivijih skupina

U Hrvatskoj je prije stupanja na snagu novog Obiteljskog zakona koji je Ustavni sud nedavno suspendirao, u prosjeku 3500 ljudi na godinu gubilo poslovnu sposobnost. Zbog načina na koji se to radilo prema bivšem Obiteljskom zakonu, koji je nakon suspenzije novoga – opet vraćen u primjenu, Hrvatsku je međunarodna zajednica često prozivala zbog kršenja ljudskih prava osoba lišenih poslovne sposobnosti, a to je bio i glavni razlog za niz presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske.  

Kako nam kaže Kristijan Grđan, koordinator udruge za afirmaciju osoba s duševnim smetnjama Sjaj, postupak oduzimanja poslovne sposobnosti provodili su centri za socijalnu skrb po službenoj dužnosti ili na zahtjev nekoga od članova obitelji. U pravilu se događalo da su osobe koje su potpisale oduzimanje poslovne sposobnosti ili članovi obitelji koji su to tražili, bili proglašavani skrbnikom osobe kojoj su oduzele poslovnu sposobnost, što je otvorilo vrata mnogim zlouporabama, a posebno imovinskima (na primjer, rasprodajom imovine štićenika). Premda je to u startu značilo mogući sukob interesa, Ustavni sud to očito nikad nije zabrinjavalo, a ne zabrinjava ga ni danas, jer je suspenzijom novog Obiteljskog zakona omogućena upravo takva loša praksa, koja Hrvatsku dovodi do Strasbourga, a osobe sa stvarnim ili tek izmišljenim duševnim poteškoćama ili nekim fizičkim invaliditetom – u duboku izolaciju bez ikakvih ljudskih prava.

Kažemo izmišljenim duševnim poteškoćama, jer dovoljno je prisjetiti se slučaja mlade Riječanke koja je čak pet godina provela u psihijatrijskoj ustanovi na Rabu i to samo zato što je sa 16 godina rekla da je lezbijka. Bivša ravnateljica te ustanove optužena je za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, odnosno nesavjesnog rada, ali se postavlja pitanje što bi bilo da djevojka koju su prisilno hospitalizirali i sve vrijeme trovali antipsihoticima i drugim lijekovima nije s pričom izašla u javnost. Vrlo bi joj vjerojatno bila oduzeta poslovna sposobnost, a to onda znači da bez dozvole svog skrbnika ili skrbnice nikad ne bi smjela progovoriti o užasu koji joj se dogodio, a zbog kojeg bi moguće do kraja života bila u domu za osobe s psihičkim poteškoćama. Upravo zbog te zabrane razgovora, ni mi nismo uspjeli stupiti u kontakt s nekim od tih osoba. Kako nam je rekao Grđan, oni bi rado govorili o tome kako su završili u takvom položaju, što im se događa u izolaciji u kojoj nemaju pravo odlučivati ni o jednom segmentu vlastitog života, ali se boje reakcija skrbnika.

Suspenzijom novog Obiteljskog zakona Ustavni je sud omogućio lošu praksu koja Hrvatsku dovodi do Strasbourga, a osobe sa stvarnim ili tek izmišljenim duševnim poteškoćama ili nekim fizičkim invaliditetom – u duboku izolaciju bez ikakvih ljudskih prava. Kažemo izmišljenim duševnim poteškoćama, jer dovoljno je prisjetiti se slučaja mlade Riječanke koja je čak pet godina provela u psihijatrijskoj ustanovi na Rabu i to samo zato što je sa 16 godina rekla da je lezbijka 

Grđan podsjeća da je novim Obiteljskim zakonom napravljen civilizacijski iskorak u zaštiti osoba kojima je zbog invaliditeta oduzeto ili im prijeti oduzimanje poslovne sposobnosti. Trenutačno je u toj opasnosti oko 16.000 ljudi. Bio je ukinut institut potpunog lišavanja poslovne sposobnosti te mogućnost sukoba interesa jer oni koji bi pokrenuli takav postupak (članovi obitelji i centri za socijalnu skrb) više ne bi mogli biti i skrbnici osobama kojima su oduzeli poslovnu sposobnost.

O skrbništvu su trebali odlučivati centri za posebno skrbništvo u mnogo poštenijem postupku, jer bi svakom slučaju mogli pristupiti individualno, u skladu sa stvarnim potrebama osobe kojoj je potrebna skrb, a ono što je najvažnije, ti su centri bili zaduženi za kontrolu poštivanja ljudskih prava osoba kojima je potpuno ili djelomično ukinuta poslovna sposobnost.

Odmah nakon što je Zakon donesen, kaže Grđan, stigle su mnoge pohvale kolega iz razvijenih zemalja koji se također bave tom problematikom. Očekivalo se da će Hrvatska biti uzor i drugim zemljama u okružju, u kojima inače vlada sličan ili još gori horor u pogledu ljudskih prava osoba lišenih poslovnih sposobnosti.

Suspendirani Zakon značio je velik korak naprijed i u zaštiti djece u slučaju rastave roditelja, ali i vrlo veliku uštedu roditeljima, jer su se o svim detaljima rastave mogli dogovoriti u centrima za posebno skrbništvo, bez potrebe da za razvod angažiraju odvjetnika ili da plaćaju razna vještačenja. 

O hororu rastave u Hrvatskoj po bivšim zakonima, pogotovo kad nije bio sporazuman, znaju svi koji su kroz njega prošli, a o njegovim raznim "nuspojavama" vrlo se često moglo čitati u medijima (ubojstva žena, izbacivanje žena i djece iz zajedničke kuće ili stana…). Rastava je u pravilu značila emocionalno, psihološko, ekonomsko i fizičko nasilje prema onom slabijem u sporu (najčešće prema ženama s djecom), pri čemu su i problematični roditelj i sustav najmanje vodili računa o dobrobiti djece. Nakon "obveznog mirenja" kroz koji su prolazili roditelji u rastavi i koji u pravilu ne bi uspio jer se površno inzistiralo na tome da se roditelji donekle pomire kako ipak ne bi došlo do rastave, sav teret dokazivanja na sudu (što često uključuje i razna vještačenja) kao i borba za alimentaciju i pravednu podjelu imovine pali bi na onoga tko je pokrenuo rastavu. U praksi je to značilo da je netko tko bi završio na ulici s djecom, osim brige o djeci u nemogućim uvjetima (u podstanarstvu, pritisnuti egzistencijalnim problemima), morao dokazivati i sve moguće zloporabe bivšeg partnera/ice, a sudski proces mogao je trajati godinama. Pritom se vrlo često manipuliralo djecom, od toga da im se branilo da se viđaju s drugim roditeljem (tomu je sklon velik dio roditelja, bez obzira na spol) ili da se djetetu konstantno govori protiv drugog roditelja.

Centri za posebno skrbništvo koji su počeli raditi nakon usvajanja novog Obiteljskog zakona u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu bili su na dobrom putu da uspostave novu praksu u zaštiti djece pri rastavama. U tim se centrima roditeljima pružala mogućnost da se uz stručni nadzor onih koji mogu pomoći u rješavanju spora mirnim putem, dogovore o svim mogućim detaljima rastave, od toga gdje će i u kakvim uvjetima živjeti dijete, do visine alimentacije i kontakata s drugim roditeljem. O dogovoru bi se sklapao plan o zajedničkom skrbništvu, koji se potom slao sudu na potvrdu. Nakon što bi ga sud potvrdio, plan bi postao ovršna isprava, čime se znatno skraćivalo vrijeme postupka na sudu.

Kad se roditelji nisu mogli dogovoriti, centri su bili dužni pronaći najbolje rješenje za dijete i to rješenje prenijeti sudu. Sve se vrijeme, dakle, vodilo računa o interesima djeteta (to je uključivalo i zaštitu imovine, kao i prevenciju manipuliranja djetetom), čime se prekinula praksa da na sudovima pobjeđuju oni koji imaju više novca za plaćanje odvjetnika i vještačenja, pri čemu se najmanje računa vodilo o stvarnoj dobrobiti djeteta.

Osim o djeci, ovi su centri skrbili i o zaštiti interesa osoba s invaliditetom kojima je oduzeta ili im se želi oduzeti poslovna sposobnost. Također su štedjeli novac kako centrima za socijalnu skrb, tako i osobama s invaliditetom: budući da su posebni skrbnici pravnici s položenim pravosudnim ispitom, besplatno su zastupali oštećene stranke na sudu (primaju samo fiksnu plaću), dok se prije za imovinske sporove angažiralo odvjetnike koji su spor naplaćivali po odvjetničkim tarifama (vrijednost spora mogla je biti i viša od 20.000 kuna), a taj se iznos nerijetko oduzimao i od imovine štićenika.

Centri za posebno skrbništvo štedjeli su novac kako centrima za socijalnu skrb, tako i osobama s invaliditetom: budući da su posebni skrbnici pravnici s položenim pravosudnim ispitom, besplatno su zastupali oštećene stranke na sudu, dok se prije za imovinske sporove angažiralo odvjetnike koji su spor naplaćivali po odvjetničkim tarifama (vrijednost spora mogla je biti i viša od 20.000 kuna), a taj se iznos nerijetko oduzimao i od imovine štićenika

Suspenzijom Obiteljskog zakona suspendiran je i rad tih centara. Prema riječima ravnateljice zagrebačkog centra za posebno skrbništvo Karoline Šestak, centri ne mogu nastaviti rad na svoju ruku, pa sada čekaju što će odlučiti Ministarstvo mladih i socijalne politike. Ne znaju što će biti, a u zastoju je 658 predmeta koje su počeli rješavati.

"Ustavni sud nije išao u meritum stvari, preuzeo je ulogu zakonodavne vlasti i stvorio pravni kaos", kratko je komentirala Šestak.

I doista, prema onome što je Ustavni sud objavio na svojim internetskim stranicama, a riječ je o dokumentu od 338 stranica, vidljivo je da Sud – iako je na svaki podneseni prijedlog za ocjenom ustavnosti dobio tumačenja i Ministarstva i pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić te drugih pravnih stručnjaka – nije ulazio u meritum stvari.

"Zaključeno je da Ustavni sud u ovom postupku, zbog osjetljivosti te društvene, obiteljske i individualne važnosti pravnih područja koje osporeni ObiZ/14 uređuje, ne smije na sebe preuzeti teret pravnih i faktičnih posljedica do kojih bi mogla dovesti njegova buduća odluka (s izvjesnim zakašnjelim učinkom), bude li se u njoj ocijenilo da su pojedine odredbe ObiZ-a/14 nesuglasne odnosno da je ObiZ/14 u cjelini nesuglasan s Ustavom. Pri donošenju ovog zaključka Ustavni sud uvažio je vrijeme koje će mu biti potrebno za pažljivo i sustavno ispitivanje svakog pojedinačnog prigovora i svih prigovora predlagatelja zajedno. Pri tome je uzeo u obzir i činjenicu da će u ovom ustavnosudskom postupku biti dužan ispitati i relevantnu praksu ESLJP-a, ali i relevantnu praksu ustavnih sudova drugih država Europske unije", stoji, među ostalim, u obrazloženju Ustavnog suda, a skraćenica ELJSP označava Europski sud za ljudska prava.

Premda je u najmanju ruku čudno da ustavni suci ne znaju praksu ELJSP-a, kao i  ustavnu praksu drugih država Europske unije, iz ovog je obrazloženja vidljivo i da su si ustavni suci dali neograničeno vrijeme za procjenjivanje i ocjenjivanje je li neki od članaka suspendiranog zakona neustavan te time u opticaj vratili Zakon iz 2003. godine.

Inače, prijedlog za ocjenom ustavnosti podnijelo je više odvjetnika, jedan teolog te dvije udruge: U ime obitelji i B.a.b.e. Ukupno 17 predlagatelja iz čijih se prigovora mogu iščitati i poneka upitna svjetonazorska stajališta, pa se tako dovodi u pitanje i definicija izvanbračne zajednice, trenutak nastupa vjerskog i građanskog braka, pitanje posvojenja, skrbništva… 

Predstojnica Katedre za obiteljsko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu Dubravka Hrabar kreirala je stari zakon, a usto je i pravna savjetnica Ustavnog suda. Osim toga, u sudskom je sporu s pravobraniteljicom za djecu Ivanom Milas Klarić, koja ju je tužila za 'mobbing' dok joj je na fakultetu Hrabar bila nadređena. Milas Klarić sudjelovala je, naime, u radnoj skupini za izradu novog obiteljskog zakona

Valja podsjetiti i da je udruga U ime obitelji referendumom o ustavnoj definiciji braka, već nanijela velike štete samohranim roditeljima jer se, kako je Forum.tm pisao, počelo događati da određene jedinice lokalne samouprave kao i tvrtke u državnom vlasništvu prilikom odobravanja obiteljskog popusta, majku i dijete nisu priznavali kao obitelj. Osim protiv samohranih roditelja, udruga je žestoku kampanju vodila i protiv LGBT-osoba, kao i uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja. Aktivistica i pravna savjetnica te udruge je, prema riječima Kristijana Grđana, predstojnica Katedre za obiteljsko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu Dubravka Hrabar. Ona je i kreirala zakon koji je sada ponovo vraćen u primjenu, a pravna savjetnica je i Ustavnog suda. Grđan podsjeća i da je Hrabar u sudskom sporu s pravobraniteljicom za djecu jer ju je Ivana Milas Klarić tužila zbog mobbinga u vrijeme dok joj je na fakultetu Hrabar bila nadređena. Spor je nastao, pisali su mediji, zbog toga što je tadašnja docentica Milas Klarić pristala sudjelovati u radnoj skupini za izradu novog obiteljskog zakona.  

Ne dovodeći u pitanje ovlasti Ustavnog suda za ocjenu ustavnosti Obiteljskog zakona koji je u primjeni bio tek nešto više od četiri mjeseca, postavlja se pitanje kako je Sud napravio presedan i suspendirao cijeli novi zakon, a u primjenu vratio onaj koji je krojila njihova pravna savjetnica. S obzirom na stranačke dresove ustavnih sudaca (imenuje ih Sabor na prijedlog političkih stranaka), odgovor vrlo vjerojatno nikad nećemo doznati. Ostaje tek strašna činjenica da su osim novog Obiteljskog zakona, s najviše razine suspendirana i ljudska prava najranjivijih skupina društva. 

debakl-sabora-oko-izbora-ustavnih-sudaca-zito-puno-kukolja-3400.jpg

Najveće stranke su opet pokazale da su im bitniji sitni, pojedinačni stranački interesi, od opće važne stvari, što bi Ustavni sud svakako trebao biti
Najveće stranke su opet pokazale da su im bitniji sitni, pojedinačni stranački interesi, od opće važne stvari, što bi Ustavni sud svakako trebao biti
Foto: 
Ustavni sud