Uvod u finale?

uvod-u-finale-4784.jpg

Ako je zlosretna sjednica Vijeća sigurnosti bila uvod u finale, onda će rusko rušenje američkih borbenih zrakoplova nad Sirijom biti prvi gromoglasni akord finala. O tome ne bi trebalo imati nikakvih iluzija
Ako je zlosretna sjednica Vijeća sigurnosti bila uvod u finale, onda će rusko rušenje američkih borbenih zrakoplova nad Sirijom biti prvi gromoglasni akord finala. O tome ne bi trebalo imati nikakvih iluzija
Foto: 
FaH / EPA

Obami vrijeme istječe jer od objavljivanja rezultata predsjedničkih izbora više ne može poduzimati nikakve ključne korake. Uz to, američki mentalitet izgrađen na spoznaji da su SAD super sila, a od kraja hladnoga rata i jedina super sila, ne može se pomiriti sa činjenicom da nešto što je Washington započeo završi evidentnim neuspjehom. I važno je još nešto – Rusija kao punopravni partner na međunarodnoj sceni i kao vojna sila s kojom se mora računati Americi je potpuno neprihvatljivo

Sjednica Vijeća sigurnosti, održana u noći (po srednjoevropskom vremenu) od subote na nedjelju, 8. na 9. listopada godine 2016. bila je vrlo vjerojatno pretposljednji korak u sve otvorenijoj konfrontaciji Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije. Na sjednici su predočena dva nacrta rezolucije o stanju u Siriji. I, kako je predsjedavajući ovoga mjeseca, a to je veleposlanik Rusije, Vitalij Čurkin, uvodno rekao sjednica je bila svojevrsni fenomen u povijesti Ujedinjenih naroda. Otvorena je, naime, rasprava o nacrtima dviju rezolucija, mada su svi prisutni od samoga početka znali da nijedna neće biti prihvaćena.

Francuzi su, u bliskom dogovoru s Amerikancima, predložili uvođenje zone zabrane letova nad Sirijom (koja to, međutim, ne bi bila, jer se ne bi odnosila na letove Amerikanaca i njihovih saveznika) i potpuni prekid bilo kakvh borbenih djelovanja u, ne samo strateški, nego i psihološko-politički važnom gradu Alepu, gdje su trupe legalne sirijske vlade nadomak tome da iz grada istjeraju džihadiste. Na tu je rezoliciju veto uložila Rusija koja je potom predočila nacrt svoje rezolucije kojom se predviđalo ponovno uspostavljanje prekida vatre (kakvo je bilo dogovoreno na liniji Washington – Moskva, ali ubrzo i prekinuto) i – što je još važnije – odvajanje na terenu notorno islamističke grupacije Al Nusra fronte (koja je, doduše, promijenila ime, ali ne i džihadistički karakter) od tzv. umjerene opozicije. Zahvaljujući Zapadu, ruski dokument nije dobio potreban broj glasova i nije prošao. Naravno, Amerikanci, Britanci i Francuzi nisu propustili priliku optužiti Ruse za neiskrenost u njihovim naporima za postizanje mira, ali i za neselektivno bombardiranje Alepa i ubijanje nevinih civila. Optužba je to što se uporno, sa sve jačim intenzitetom, ponavlja danima da bi kulminirala u izjavi šefa američke diplomacije Kerrya kako treba istražiti može li se Rusiju optužiti za ratne zločine.

Pri tome apsolutno je zanemarena izjava posrednika UN za Siriju, iskusnog diplomate Stafana de Misture koji je samo dan prije sjednice Vijeća sigurnosti javno pozvao onih tisuću islamističkih boraca koji su se ušančili u istočnom Alepu da “odustanu od toga da kao svoje taoce drže 270.000 stanovnika toga dijela grada” i napuste Alepo, nudeći im punu sigurnost, pa čak i svoju osobnu pratnju pri izlasku iz grada. Dakle, čovjek kojega su Ujedinjeni narodi odredili kao posrednika u naporima da se prekine petogodišnje krvoproliće u Siriji nije spomenuo ni Asada, ni Ruse, ali je rekao nešto što je svakome objektivnom promatraču jasno, a što se uporno prešućuje na Zapadu. Tisuću islamističkih boraca (džihadista) drže kao svoje taoce stanovnike istočnog dijela Alepa koji stradaju pri napadu sirijske armije (i Rusa koji su tamo na zahtjev sirijske vlade) koja nastoji grad osloboditi iz njihovih ruku. O tome se ne govori, baš kao ni o činjenici da se u zapadnom dijelu Alepa koji je pod kontrolom Asadovih snaga živi potpuno normalno. Na tu temu samo jednom se vrlo stidljivo probila kratka reportažica na njemačkoj javnoj televiziji.

U Vijeću sigurnosti nije se pokazalo, kako tvrde zapadni analitičari, da su Rusi opet jednom onemogućili prekid građanskog rata u Siriji. Ne, pokazalo se nešto drugo: da je Zapadu i dalje u prvome redu stalo do rušenja Asada i dovođenja svojih “igrača” na vlast u Siriji (makar i podijeljenoj), dok je cijela priča o borbi protiv islamističkog terorizma samo to – priča. Krvožedni džihadisti, tzv. Islamska država, razne Al Nusre i njima slični i dalje su pravi saveznici Sjedinjenih Država (koje su ih, objektivno gledano, i stvorile). I neće se prezati ni od čega da bi se njih očuvalo, a Asada srušilo. Pogotovo što Obami vrijeme istječe (od objavljivanja rezultata predsjedničkih izbora u studenome on više ne može poduzimati nikakve ključne korake, bilo na domaćoj sceni, bilo u svijetu). Uz to, američki mentalitet izgrađen na spoznaji da su SAD super sila, a od kraja hladnoga rata i jedina super sila, ne može se pomiriti sa činjenicom da nešto što je Washington započeo završi evidentnim neuspjehom. Nije važno, što su i Maroko i Tunis destabilizirani, što i tamo islamisti dižu glavu, nije važno što je Libija u rasulu, a tzv. Islamska država ima u nekadašnjoj Džamahiriji najjače uporište u sjevernoj Africi, nije važno što je Egipat daleko nestabilniji nego što je bio u Mubarakovo vrijeme (mada je Washington tamo morao “progutati” vojnu intervenciju nakon koje je počeo žestok obračun s islamistima, Muslimanskom braćom), važno je da se projekt euforično nazvan Arapskim proljećem okruni završnim uspjehom – rušenjem samostalnog i sekularnog režima u Damasku.

I važno je još nešto – iz perpektive washingtonskih stratega. Da se Rusiju vrati u poziciju drugorazredne sile, regionalne sile, kako je jednom napola podrugljivo rekao američki predsjednik. Rusija kao punopravni partner na međunarodnoj sceni i kao vojna sila s kojom se mora računati, to je Americi, osobito nakon Jeljcinovog razdoblja na čelu onoga što je ostalo od Sovjetskog Saveza, potpuno neprihvatljivo. U toj zaslijepljenosti vlastitom silom i opijenosti vlastitom ulogom u svijetu, Washington previđa, odnosno naprosto ne želi vidjeti notornu činjenicu – da, naime, Rusija pod Putinom nije ono što je bila pod Jeljcinom i da su ruske oružane snage modernizirane, u nekim segmentima daleko iznad onoga što su Amerikanci smatrali ostvarivim. Stoga je i moguće da aktivni američki general, u svečanoj odori, javno, pred TV kamerama poruči Rusima: “Potući ćemo vas, potući ćemo vas tako gadno, kao što vas nitko nikada nije potukao!” Od takve izjave nitko se na američkoj političkoj sceni ne ograđuje, niti itko od američkih evropskih saveznika izražava zbog nje barem čuđenje.

Usred takvih i sličnih prijetnji Washington očito zaboravlja (ili previđa) i to da mu je uspjelo Rusiju jednom prevariti (doslovno prevariti), kada su Rusi povjerovali obećanjima Bijele kuće i dali glas rezoluciji UN-a kojom je uvedena zona zabrane leta nad Libijom, da bi to bilo iskorišteno za bombardiranje Libije i rušenje pukovnika Gadafija. A Gadafijev je najveći grijeh, vrijedi to ponoviti, bio – o tome danas postoje i dokumenti – što je planirao uvesti pan-afrički dinar umjesto američkog dolara i što je bio smetnja interesima nadnacionalnih naftnih kompanija (tražeći “samo” da plate ono što su Libiji bile dužne, prije no što im produlji koncesije). Jednom prevarena, Rusija to ne zaboravlja. Otuda i veto na prijedlog francuske rezolucije u noći od subote na nedjelju u Vijeću sigurnosti.

I što dalje? Asadove snage, uz rusku podršku, nastavit će borbu za ovladavanje Alepom. Amerikanci i njihovi saveznici napast će ih. Generalna proba već je obavljena u napadu u kojem je ubijeno više od šezdeset sirijskih vojnika, a koji je naknadno “objašnjen” pogreškom. Rusi su upozorili da su njihovi protuzračni obrambeni sustavi u Siriji u stanju pripravnosti i da neće oklijevati upotrijebiti ih, jer bi – kako su rekli – američki napadi mogli ugroziti živote ruskih državljana u Siriji. Pa ako je zlosretna sjednica Vijeća sigurnosti bila uvod u finale, onda će rusko rušenje američkih borbenih zrakoplova nad Sirijom biti prvi gromoglasni akord finala. O tome ne bi trebalo imati nikakvih iluzija.

(Tekst prenosimo s portalnovosti.com)