Velečasni Benjamin Simon: Evanđelje se ostvaruje kada kršćani, kao u Charlottesvilleu, ustanu protiv rasizma i nadmoći jedne skupine

Velečasni dr. Benjamin Simon je profesor na prestižnom Ekumenskom institutu Svjetskog vijeća crkava u Bosseyu (Ženeva), te višegodišnji suradnik ekumensko teološke inicijative Global Ecumenical Theological Institutea. Autor je šest knjiga, te brojnih stručnih članaka, osvrta i drugih publikacija, mahom iz područja misiologije i sustavne teologije. No, dr. Simon je i gost petog Festivala alternative i ljevice Šibenik na kojem se, uz „100 godina Oktobarske revolucije“, obilježava i „500 godina reformacije Crkve“. U petak, osmog rujna, na Trgu Ivana Pavla II (Mala loža), Benjamin Simon će održati predavanje na temu „Reformacija i osobna sloboda pojedinca“. 

Ove godine Reformacija obilježava svoj petstoti rođendan. Možete li nam pojasniti što to znači za njemačko društvo ponaosob, a što za kršćanstvo?

U Njemačkoj 31. listopada važi kao dan kad je Martin Luther zakucao svoje Teze, a ove je godine spomenuti datum bio i nacionalni praznik, čime želim naglasiti kako ovaj događaj nije samo uzet u obzir unutar luteranske zajednice, već i u društvu u cjelini. Naime, reformacija se ove godine promišlja kao kulturni, društveni i religijski događaj, sa snažnim ekumenskim obilježjem, jer se sve odvija u bliskoj suradnji s drugim kršćanskim konfesijama. Također važno je napomenuti da obilježavanje petsto godina reformacije nipošto ne stavlja nikakav naglasak na raskol i osudu, već naprotiv, to je slavlje jedinstva u Kristu. To je upravo ono što su reformatori i htjeli učiniti ponovnim stavljanjem naglaska na Pismo, ušatorivši ga u središte kršćanskog života, čime je reformacija kao takva odraz Isusa Krista. Upravo poradi tog sam uvjeren kako su mnogi ljudi, pa i oni koji crkvu zaobilaze, na jedan način ovom obljetnicom izazvani ili su barem natjerani na promišljanje o njegovu značaju. No važno je i znati da je reformacija trajna vrijednost, jer ona je jedan kvalitativni, a ne povijesno zaokruženi koncept. O reformaciji bi u stvari trebali govoriti u množini, jer je ona uvijek u tijeku, te bi za te mijene ljudi trebali uvijek biti otvoreni. Uostalom, ona je sad već u opticaju preko 500 godina, a njen se značaj recimo može dobro potkrijepiti njemačkim primjerom, gdje čitav obrazovni prostor nosi snažan pečat reformacije.

Ovim dolazimo i do drugog djela pitanja. Iako greška ne bi bila počinjena ukoliko bi se reformacija ograničila isključivo na prostor Njemačke, ona je ipak pokret globalnog karaktera. Misionari su putovali i pronosili njenu ideju širom svijeta, utvrđujući vjeru i razumijevanje kroz obrazovni sustav. Pri tom se, čisto da napomenem, također vodilo računa na jednakost obaju spolova, pa je, recimo i to, reformacija dala jako velik doprinos njihovoj ravnopravnosti. Primjerice, u Malabarskoj regiji na jugu Indije, zahvaljujući angažmanu reformatora, gotovo 100 posto ljudi, dakle i djevojke i žene, može čitati i pisati što je velika iznimka u toj ogromnoj zemlji. Tu su misionari iz Basela u dobroj reformatorskoj vjeri uspostavili kvalitetan obrazovni sustav, te uveli obrazovanje za sve. Upravo zbog ovakvih stvari, mnoge crkve reformacijske tradicije diljem svijeta obilježavaju ove godine petstoti rođendan.

Jeste li se dvoumili oko prihvaćanja poziva na jedan ideološki jasno određeni festival i kako doživljavate tu činjenicu da se na istom mjestu i u isto vrijeme obilježava „100 godina Oktobarske revolucije“ i „500 godina reformacije“?

Važno je da se u jednom društvu koje nosi obilježje demokracije, svaka grupa dobije prostor slobodno se izraziti. Različita mišljenja odlika su jednog konkretnog društva i obogaćuju ga, stoga, moj je stav da nitko ne bi trebao biti prisiljen na šutnju, te stjeran u mišju rupu. Dijalog svakako treba zauzeti centralno mjesto, posebice dijalog koji nas sve dovodi u kontekst jedne s drugima i u kojem se drugi sluša s poštovanjem. U tom smislu, događaji kao što je FALIŠ, su svakako hvale vrijedne platforme.

Oktobarska revolucija i reformacija sadržajno su posve različite povijesne datosti, no ipak oboje se mogu obilježavati na jednom događaju, budući da su ih pokrenuli ljudi koji nisu bili zadovoljni tadašnjim strukturama i postojećim povijesnim okolnostima. Ljudi koji su naprosto htjeli nešto promijeniti.

Postoji teza kako su Oktobarska revolucija i sve poslije nje skončale u neuspjehu jer su odbacile Boga, a proklamirale ateizam. Kako to komentirate, te da li mislite da je globalni socijalni bunt osuđen na uspjeh samo ukoliko uključuje i religijske institucije, odnosno vjernike?

Luteransko učenje o dvama kraljevstvima pomaže mi odgovoriti na ovo pitanje. Oba kraljevstva su od Boga stvorena. Ono božansko koje karakterizira milost, vjera, ljubav, nada, te ono zemaljsko pod jurisdikcijom ljudskih bića. U tom smislu, konflikte, revolucije, ratove vidim kao dio ovog drugog, zemaljskog kraljevstva u kojem mi, ljudska bića, djelujemo kroz naša razumijevanja, ili počesto nerazumijevanja drugih ljudi, stavove koji su počesto vrlo upitnog karaktera.

Međutim, kao predstavnik jedne javne teologije (Public theology) zastupam mišljenje da je uvijek potrebno otvoriti usta tamo gdje se događa nepravda i gdje međuljudski odnosi dovode do ugnjetavanja i nasilja. Kad kršćani izađu na ulice, kao u Charlottesvilleu i ustanu protiv rasizma i protiv stava o nadmoćnosti jedne društvene skupine, tu se po mom mišljenju ostvaruje punina Evanđelja!

U prošlosti, ili točnije rečeno za vrijeme Drugog svjetskog rata, velik dio protestantske zajednice potpao je pod utjecaj ideologije Trećeg Rajha, te time načinilo neizmjernu štetu čitavoj tradiciji reformacije. Kako se protestantska zajednica u Njemačkoj nosi s ovom činjenicom, i da li ju je moguće prebroditi bez konkretnog suočavanja s prošlošću?

Za vrijeme nacionalsocijalizma Luther je zlorabljen i pretvoren u puku državotvornu figuru, u simbol njemačke domovine. Posebno mjesto tu zauzimaju njegovi izrazito problematični natpisi protiv Židova, koji su nacionalsocijalistima itekako dobro došli. Oni su to naravno iskoristili u vlastite svrhe. Takozvani „Njemački kršćani“ (Deutschen Christen) su se snažno vezali uz naciste, te je biskup 1933. godine pozivao da se glasuje na izborima za Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku. To je jedno izrazito problematično razdoblje naše povijesti.

No, također važno je napomenuti kako je u to vrijeme djelovala i takozvana „Ispovjedna Crkva“ (Bekennende Kirche) kojoj je pripadao Dietrich Bonhoefer (i moj djed). Oni su zauzeli jasan stav protivan većini unutar svoje crkve koja je fanatično podržavala nacionalsocijalizam. Posebno mjesto tu zauzima takozvana Barmenska deklaracija iz 1934., spis koji kroz šest teza daje teološko objašnjenje i zauzima jasan stav protiv teologije „Njemačkih kršćana“, koji, prema Karl Barthu, „njemačku nacionalnost“ vide kao drugo otkrivenje.

U Njemačkoj se velik naglasak stavlja na kvalitetan oporavak i liječenje strahota i zločina nacionalsocijalizma. Gotovo svake školske godine ova se epoha tematizira i iznova produbljuje i dobro je da je tako, jer jedino otvoreno raspravljajući o strahotama tih godina, može dovesti do izlječenja i pomirenja. No, vrijedi spomenuti i to da već 1945. godine, Evangelička crkva izdaje takozvanu „Stuttgartsku deklaraciju o krivnji“ u kojoj se kaju za postupke i propuste crkvenog vodstva za vrijeme nacionalsocijalizma. No, unatoč tomu o mnogim stvarima se dugo šutjelo i nerado pričalo. Ove mračne godine njemačke povijesti su jedan od uzroka zašto su današnji kršćani protestantske provenijencije u Njemačkoj tako snažno angažirani u područjima izgradnje mira, zaštite okoliša, međunarodnog razumijevanja i izgradnje Europe, kao i na temama pomirenja i pravde.

Kako objašnjavate činjenicu da su kršćanstvo, odnosno Crkva, u Latinskoj Americi neodvojivi od pokreta za socijalnu ravnopravnost, dok su u Europi bliski kršćanstvo i one politike koje su, često, radikalno socijalno neosjetljive?

Kršćansko poslanje je primarno usmjereno na ljude koji žive na društvenoj margini. Isus i njegovi učenici bili su jednostavni ljudi koji nisu posjedovali veliku imovinu, niti su imali neka posebna bogatstva. Već su bili motivirani vjerom u Boga i zajedno su htjeli nešto promijeniti. U ovom kontekstu valja posebno istaknuti Evanđelje po Luki koje se još naziva i Evanđeljem siromašnih. Isključeni, marginalizirani, odbačeni… o njima je riječ i oni su oni koje treba iznova vratiti u društvo. To je priča o društvenoj inkluziji!

U vremenima nepravde i ugnjetavanja takvi odlomci Biblije ponovno počinju zauzimati središnje mjesto. Stoga me uopće ne čudi što je sedamdesetih godina i nadalje, takozvana teologija oslobođenja u Južnoj Americi doživjela takav uspjeh. Istovremeno, slični su se pokreti pojavili i u Južnoj Africi, crnačka teologija, te u Južnoj Koreji, Minjung teologija. To su pokreti za socijalnu pravednost koji su duboko ukorijenjeni u poruku Evanđelja.

Također, mogu jako dobro sebi predočiti kako će svijest o ovim vrstama teologije jednog dana u Europi ili zapadnoj Europi opet postati aktualna i doći u središte zbivanja. Blagostanje koje se trenutno živi na štetu drugih naroda i regija svijeta ima svoj kraj. Naime, razlika između bogatih i siromašnih u zapadnoj Europi trenutno je jako naglašena, a stopa siromaštvo među djecom se povećava, prosperitet opada...

Zagovarala li protestantizam kapitalističku radnu etiku i model odnosa ili odgovornost svih aktera rada bez obzira na model društvenog i ekonomskog uređenja?

Protestantizam se u posljednjih pet stotina godina podosta razvio u različitim pravcima, premda je već u 16. stoljeću bila zamjetna razlika između luterana i kalvinista. Tako je primjerice, američki protestantizam snažno obilježen kalvinističkim učenjem koje podrazumijeva doktrinu o predestinaciji, što znači da je sve od Boga već unaprijed određeno, te uvjerenje da se Božji blagoslov očituje u materijalnim dobrima. Prema tome, u takvim se zemljama izrazito velik naglasak stavlja na radnu etiku. Zemlje pak koje su obilježene luteranskim, ili kršćansko-luteranskim nazorom, također stavljaju naglasak na radnu etiku, ali su im motivi posve drugačiji. Oni su naime motivirani bezuvjetnom Božjom ljubavlju koja prolazi od Boga, što znači da je naglasak na djelima ljubavi, ljubavi prema bližnjem, dobročinstvu. Djela su dakle plodovi vjere.

I jedno trivijalno pitanje. Poredajte po značaju sljedeće ličnosti: Konrad Adenauer, Wilhem II, Karl Marx, Martin Luther, Kemal Ataturk, Vladimir Ilič Lenjin, Margaret Thatcher, Josip Broz Tito, Angela Merkel.

Važnost je uvijek kontekstualno određena: odakle sam došao tu gdje jesam, što me pokreće, što želim postići. Upravo zbog toga jako mi je teško složiti ovaj niz. No, napravit ću sljedeće. S obzirom da je ovo godina reformacije, stavit ću Martina Luthera na prvo mjesto, a kao zagriženi Europejac, na zadnje mjesto stavit ću Margareth Thatcher. Naime, mnoge odluke koje su dovele do Brexita, donesene su još u njenoj vladi.

Preveo Branko Sekulić

velecasni-benjamin-simon-evandelje-se-ostvaruje-kada-krscani-kao-u-charlottesvilleu-ustanu-protiv.jpg

"Različita mišljenja odlika su društva i obogaćuju ga. Nitko ne bi trebao biti prisiljen na šutnju i stjeran u mišju rupu.  Zato su događaji kao što je FALIŠ hvale vrijedne platforme", kaže ovogodišnji gost Fališa s Ekumenskog instituta Svjetskog vijeća crkava u Bosseyu, Ženeva
"Različita mišljenja odlika su društva i obogaćuju ga. Nitko ne bi trebao biti prisiljen na šutnju i stjeran u mišju rupu. Zato su događaji kao što je FALIŠ hvale vrijedne platforme", kaže ovogodišnji gost Fališa s Ekumenskog instituta Svjetskog vijeća crkava u Bosseyu, Ženeva