"Za ideale ginu budale"

za-ideale-ginu-budale-7172.jpg

Manimo se Bore Čorbe, narodnih pripovijesti i sebičnih djedova zaštitnički raspoloženih prema svojim unucima. Izostanak društvenog angažmana ili barem razmišljanja o društvu u kojem živimo neomeđenom granicama, sigurno vodi do trenutka kad ni pogibija nije pitanje budala. Nego sačuvanje onoga zbog čega se volimo nazivati ljudima
Manimo se Bore Čorbe, narodnih pripovijesti i sebičnih djedova zaštitnički raspoloženih prema svojim unucima. Izostanak društvenog angažmana ili barem razmišljanja o društvu u kojem živimo neomeđenom granicama, sigurno vodi do trenutka kad ni pogibija nije pitanje budala. Nego sačuvanje onoga zbog čega se volimo nazivati ljudima

Kriteriji su se povisili. Drugim riječima, "za ideale ginu budale", danas znači nešto sasvim drugo. Danas znači: "Boli me kurac za izbore, ionako su svi političari govna." Danas znači: "Treba zabraniti sve totalitarne simbole." Danas znači: "Sve treba prepustiti slobodnom tržištu." Danas znači: "Istina je da krade, ali je izgradio novi most, vrtić i fontanu." Danas znači: "Jedino mjerilo treba biti izvrsnost." Danas znači: "Ostavimo se ustaša i partizana i gledajmo u budućnost." I sad se vraćamo na početak

Rečenica "Za ideale ginu budale", kad je izrečena, zvučala  je izrazito subverzivno i sablaznila mnoge naše starije sugrađane početkom osamdesetih godina. Istovremeno je mlađima, kojima se s trgovačkih polica, video spotova ili općenito u medijima smiješilo sve prisutnije šareno bogatstvo zapada, bilo kakvo odricanje, posebice ono koje uključuje smrt, postalo toliko strano da su ga teško mogli i zamisliti. Stasale su generacije u miru i veliki napor zahtijevalo je već i gledanje ruskog filma s vjerojatnim tragičnim završetkom.

Sam Bora Čorba, koji je rečenicu s početka teksta izrekao u svojoj pjesmi "Na zapadu ništa novo", kasnije je tvrdio da je mislio na ondašnju aktualnu svjetsku politiku. Tadašnju Irsku, Baader Meinhof, Brigade rosse...,  ali aluzija na NOB, ostala je visjeti u zraku do danas.

Nakon tolikog protoka vremena, spomenuta rečenica postala je uvriježeno mišljenje ogromne većine ljudi. Djelomice zbog tog fatalističkog prizvuka pogibije. Tko bi, uostalom, danas ginuo zbog bilo čega. Bora je lako pogodio. Bila je to narodna mudrost, koju su izricali naši preci od iskona. Mudrost koju su na razne načine zapisivali brojni pisci, prenosile narodne predaje i djedovi za kuhinjskim stolom.

Međutim, nemoguće je u potpunosti odijeliti kad njeno stvarno značenje prelazi u metaforičko i počinje značiti da ne postoji ideal boljeg društva niti odricanje vrijedno našeg truda. Bilo ono i tako minorno, kao što je tridesetak potrošenih minuta jedne neradne nedjelje i odlazak na biralište jednom u četiri godine.

Kriteriji su se povisili. Drugim riječima, "za ideale ginu budale", danas znači nešto sasvim drugo. Danas znači: "Boli me kurac za izbore, ionako su svi političari govna." Danas znači: "Treba zabraniti sve totalitarne simbole." Danas znači: "Sve treba prepustiti slobodnom tržištu." Danas znači: "Istina je da krade, ali je izgradio novi most, vrtić i fontanu." Danas znači: "Jedino mjerilo treba biti izvrsnost." Danas znači: "Ostavimo se ustaša i partizana i gledajmo u budućnost."

I sad se vraćamo na početak.

Gledajući u budućnost, vraćeni smo u prošlost. Jer nemamo pravo govoriti o razočaranosti idealima kada razmišljamo u nacionalnim okvirima. Nisu usporedivi ideali koji uključuju cijeli ljudski rod i uske ideje nacionalne države ili vjerske zajednice, jer istog trena prestaju biti ideali. Gubi se u njima ono što je idealno. Na takvom ograničenom mjestu možemo sanjati samo slobodu. Pa je ne sanjamo, jer je teško možemo zamisliti.

Zato se manimo Bore Čorbe, narodnih pripovijesti i sebičnih djedova zaštitnički raspoloženih prema svojim unucima. Izostanak društvenog angažmana ili barem razmišljanja o društvu u kojem živimo neomeđenom granicama, sigurno vodi do trenutka kad ni pogibija nije pitanje budala. Nego sačuvanje onoga zbog čega se volimo nazivati ljudima.