Ako se ne izgradi mreža, Hrvatska bi mogla završiti s penalima poput Španjolske, Grčke i Portugala
Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, u Hrvatskoj je razina priključenosti na sustave javne vodoopskrbe 80%, a na sustav javne odvodnje svega 43%. Nedovoljno dobro, kako za stanovništvo, tako i za Europsku uniju.
Usklađenje s Direktivom o kakvoći vode namijenjene za ljudsku potrošnju, na koje se Hrvatska obavezala, znači da bi se do kraja 2018. godine ljudima trebala osigurati zdravstveno ispravna voda na svim područjima s 50 i više stanovnika kako bi u konačnici došlo do spajanja 85-90% stanovništva na vodoopskrbni sustav. Usklađivanje s Direktivom o pročišćenju voda pak znači da će se do kraja 2023. godine izgraditi sustavi odvodnje i pročišćavanja. Cijena ulaganja u ovu infrastrukturu dosegla bi prema procjenama oko 34 milijarde kuna.
Također, kako bi se standardi vodoopskrbe i pročišćavanja doveli na razinu onih Europske unije, Hrvatska je krenula ka specijalizaciji pružatelja vodenih usluga, kao i okrupnjavanju u dvadeset uslužnih područja, čime bi se lakše došlo do sredstava iz EU.
Kod okrupnjavanja se predviđa poslovanje jednog poduzeća po jednom "uslužnom prostoru", čije se granice ponekada preklapaju s onim administrativnima. U Zelenoj akciji smatraju da bi okrupnjivanje moglo biti problematičan trend.
“Okrupnjavanje vodnih resursa nije nužno loša stvar jer može dovesti do efikasnijeg upravljanja vodama... no isto tako može doći i do jednostavnije privatizacije. Kada se vodne usluge izdvoje od ostalih komunalnih usluga u posebna poduzeća, kada se ta poduzeća okrupne u 20 novih, to svakako olakšava hipotetsku privatizaciju. Pa još ako se još pri tome smanji utjecaj lokalnih zajednica u odlučivanju, ukoliko se pregovara s jednim vlasnikom tvrtke, a ne s nizom različitih ljudi, otvara se put, ako već ne privatizaciji vodenih usluga, a onda lakšem koncesioniranju”, objašnjava Enes Ćerimagić iz Zelene akcije.
Praksa koja se, gdje god da je provedena u svijetu, na duge staze pokazala kobnom za kvalitetu usluge, pa čak i kvalitete vode, a prate je tajnost ugovora i povećanje cijena koje se prelama na leđima građana, nas bi zasad trebala zaobići.
Mala naseljenost, a puno turista
Ipak, unatoč tome što se otklanja mogućnost privatizacije, barem javno, ipak se teži punom povratu troškova, tj. ekonomskoj cijeni vode. Posljednjih nekoliko godina je upravo zbog ovoga rasla cijena vode, pa je za pretpostaviti da se zbog ulaganja u razvojne projekte može očekivati i njihov daljnji rast.
“Što se tiče same vodoopskrbe, cijene ne bi trebale značajno rasti zbog EU projekata”, diplomatski tvrdi Ivan Kolovrat, voditelj Sektora korištenja voda iz Hrvatskih voda. Cijene su dosada poskupljivale iz drugih razloga, kazao je. Primjerice jer ljudi troše sve manje vode. “Prije dvadeset godina vodovodi su prodavali 280 milijuna kubika, sad su pali na 230 ili 240 kubika”, objašnjava Kolovrat. Ima manje ljudi, a broj industrijskih objekata, velikih potrošača vode, se znatno smanjio za vrijeme i nakon rata.
A dok vodovod prodaje manje vode i njezina će cijena biti veća, što posljedično vodi do manjeg broja korisnika koji se žele na mrežu spojiti. Smanjenjem broja korisnika, smanjuje se potrošnja vode, što bi opet dovelo do veće cijene, i tako u (začarani) krug...
Negdje se već ljudi slabijeg ekonomskog položaja ne žele priključiti na mrežu. “Recimo, Bjelovarska županija ima priključenost od 51%, a ima mogućnost za kojih 86%, 87%. Neki se ne priključuju iz ekonomskih, neki tradicijskih razloga, jer su navikli crpiti vodu iz bunara. Ovaj trend je najkarakterističniji za Međimurje, koje ima mogućnost već dvadeset godina za stopostotnu priključenost na vodovodnu mrežu, ali ljudi se ne žele priključiti”, objašnjava Kolovrat.
Hrvatska, kao rijetko naseljena zemlja specifičnog oblika i svojstvenih joj geografskih datosti, ima i specifične probleme vezane uz opskrbu vodom, koji mogu dovesti do povećanja cijene. Naša crpilišta su raštrkana, udaljena jedna od drugoga i do 50, 60 kilometara, pa nam je potrebno izgraditi mnogo cjevovoda i vodosprema. “U Baniji recimo, u središnjem dijelu Hrvatske, gdje imate mali broj stanovnika na širokom području, dovesti vodovodne cijevi bi bilo stvarno jako skupo i malo isplativo. Njih treba riješiti na neki način, naravno, ali ne graditi ove sustave. To se može riješiti dovozom vode cisternama, lokalno, što se sada i radi. Problem bude u ljetnim mjesecima kada im ti bunari presuše. Tome bi se isto moglo doskočiti dovoženjem vode, no problem je s tom dovezenom vodom, što je oni nemaju gdje spremiti, u bunaru bi mogli izgubiti i do nekih 60 posto te vode”, objasnio je.
U drugim je dijelovima Hrvatske pak iznimno problematično - ljeto. Na moru je ponekad potrošnja vode ljeti i do deset puta veća no zimi, a po pravilima struke voda u vodovodu ne smije stajati više od 24 sata, ili 36 sati, ako je dobre kvalitete. Pa se zimi, kada se zbog prevelikog broja priključaka, a premalog broj stalnih stanovnika, ispiru cijevi...što također košta.
No, možda ponajviše smeta činjenica da se najveća neefikasnost našeg vodoopskrbnog sustava, koji ima veliku ekonomsku i ekološku cijenu, ogleda u velikim gubicima vode - 50% nam je prosjek. Taj bi se visoki postotak, prema europskim direktivama, trebao svesti na gubitak od 5-20%, što bi bilo prihvatljivo. “Problem su vodovodi koji nemaju ekonomsku cijenu i velike gubitke vode”, kaže Kolovrat. “Imate vodovode koji imaju preko 90% gubitka u mreži - vi pumpate, trošite energiju, a onda se to gubi. Nama bi bilo lakše da radimo s dvadeset ili trideset vodovoda, a sad ih je 150. Neki od njih su strašno maleni i nemaju ni za pumpu promijenit, a mi ne bismo ni smjeli financirati takvo što, jer to spada pod održavanje”, dodaje.
Za plaćanje ćemo lako
Zbog čega onda graditi velike projekte umjesto da se sanira postojeća mreže i napravi nekoliko manjih, ciljanih ulaganja koja bi smanjila velike gubitke vode i unaprijedila sustav? Odgovor je u potencijalno brzoj financijskoj dobiti. Budući da je mnogo projekata sufinancirano od strane Hrvatskih voda, ili preko europskih projekata, gradovi i općine ne snose veliku financijsku odgovornost, što često dovodi do prenapuhavanja projekcije rasta stanovnika i potrošnje vode. Gradnjom predimenzioniranih mreža, praznih kapaciteta, može se zaraditi mnogo više na lokalnoj razini, pa se takvi projekti i preferiraju, iako je korist od njih dugoročno - nikakva.
Štoviše, što se na veće infrastrukturne zahvate obavezujemo, manje su šanse da ćemo ih ispuniti, upozorava Ivan Kolovrat. “Ako ne izvedemo investicije na koje smo se obavezali EU, iz Plana provedbe, plaćat ćemo penale koji mogu biti vrlo visoki. Jer, ako vam iz EU-a daju novce za financiranje izgradnje nekog sustava, pa vi prijavite projekt za priključenje određenog broja ljudi, dobijete određenu svotu kao avans. No u roku od pet godina dolazi vam kontrola koja provjerava jesu li ciljevi projekta ostvareni. Ako se priključi manje ljudi nego je prijavljeno to također može biti veliki problem”, dodaje Kolovrat.
A problem će biti i ako se ti planirani projekti ne obave na vrijeme. Koliko kašnjenje može koštati mogli bismo možda jednom naučiti ne iz vlastitih, već tuđih pogrešaka. 2015. godine je Europska komisija tužila Španjolsku zbog toga što nije uspjela osigurati pravilno tretiranje otpadnih voda. 2015. godine, isto se dogodilo i Grčkoj. "U EU, države članice trebaju adekvatni sistem za prikupljanje i tretiranje otpadnih voda, jer netretirane vode predstavljaju rizik za ljudsko zdravlje, kopnene vode i morski okoliš", stoji u njihovom priopćenju. Grčkoj je dosuđeno da za svoje kašnjenje mora platiti svotu od 10 milijuna eura, te dodatnu svotu od 3,64 milijuna eura za svaki semestar zakašnjenja. Godine 2016. je negativnu presudu dobio i Portugal, pa mu je dosuđena i novčana kazna od 10.000 eura dnevno, koje mora uplaćivati na račun Europske komisije, sve dok u potpunosti ne izvrši zadane obaveze pročišćavanja otpadnih voda.
No, Hrvatska sa startom već kasni. Čekaju se odluke Vlade, koje će zatim morati implementirati Hrvatske vode, a na čiji će početak i brzinu izvedbe znatno utjecati i politička volja jedinica lokalne samouprave. No, projekt od 34 milijarde kuna ne realizira se od danas do sutra. A kada stigne račun za naplatu, novac za plaćanje penala bi se, očekivano, mogao nakupiti.
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta "Tko nam vodu (od)nosi?" koji financijski podupire Ministarstvo kulture, no, članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva