Za zabranu pozdrava „Za dom spremni“ svega 45% građana, a komunističko znakovlje kažnjavalo bi njih 70%

Iako se većina građana slaže sa sankcioniranjem pozivanja na nasilje i diskriminaciju nad određenim skupinama u društvu, zabranu ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ podržava svega 45 posto građana, dok bi komunističko znakovlje kažnjavalo njih 70 posto. Pokazuje to istraživanje stavova građana provedeno unutar projekta „Govor mržnje u Hrvatskoj“ kojeg su u petak na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu  predstavili  profesori Nebojša Blanuša, Enes Kulenović i Zoran Kurelić.

U sklopu projekta predstavljen je i istoimeni zbornik u kojem se nalaze radovi profesora s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Filozofskog fakulteta u Rijeci te FPZG-a. Riječ je o prvom multidisciplinarnom, znanstvenom istraživanju fenomena govora mržnje u Hrvatskoj čiji rezultati vjerno oslikavaju rascjep koji se nalazi između građana kada je riječ o svjetonazorskim pitanjima, iz čega pak  proizlaze različite interpretacije o tome što je govor mržnje.  

Name, odgovore 1000 ispitanika o tome treba li zabraniti pozdrav „Za dom spremni“ i komunističke simbole, istraživači su povezali s njihovim odgovorima na potpitanja o religiji, povijesnim ličnostima, zadovoljstvu demokracijom.  Tako, recimo, odgovori na jedno od pitanja, je li bolja demokracija ili su društvu potrebne autoritarne vođe, pokazuju da oni koji smatraju da su društvu potrebne snažne vođe uglavnom su oni ispitanici koji ne bi zabranili „Za dom spremni“ te koji podržavaju Franju Tuđmana.

„Tu su razlike i s obzirom na politički svjetonazor. Najmanje bi zabranjivali oni koji sebe identificiraju s nacionalizmom, a oni koji bi najviše zabrinjavali su liberali. Čak 70 posto smatra da bi trebalo zabraniti komunistička obilježja, što je neka vrsta obračunavanja s prošlošću“, rekao je profesor Blanuša koji inače na FPZG-u predaje kolegije o političkoj i socijalnoj psihologiji te o povijesti nacionalizma.

Rezultati pokazuju da su građani koji su skloni zabrani simbola i znakovlja izrazito nezadovoljni demokracijom, dok ispitanici koji nisu skloni zabranama uglavnom dolaze s desnog spektra. Kada je riječ o preferenciji političkih stanaka, postoji jaz između birača opozicije koji bi zabranjivali fašističke simbole, dok su oni koji ne podržavaju sankcioniranje pozdrava „Za dom spremni“ uglavnom skloniji HDZ-u. Zabranu tog pozdrava ne podržavaju ljudi skloniji religiji. S obzirom na regiju, za razliku od stanovnika Dalmacije i Slavonije koji ustaški pozdrav ne bi zabranili, ispitanici iz sjeverne Hrvatske te Istre, Primorja i Gorskog Kotara skloniji su kažnjavaju „Za dom spremih“ građana,  što istraživači tumače kao posjednicu ratnih događanja.

Govoreći o pravnom aspektu  zabrane govora mržnje, profesor Enes Kulenović dotaknuo se  američkog modela u kojem se država izuzima iz pravne regulacije, odnosno, gdje govor mržnje nailazi na osudu javnosti i gdje se kažnjava u školama, sveučilištima, medija. Takav model pretpostavlja da društvo samo regulira takve ispade, što u Hrvatskoj ipak nije slučaj.

„Postoji određena nekonzistentnost u primjeni zakona policije i sudova kada se radi o pozdravu 'Za dom spremni'. Ako nema dovoljno jasne podrške javnosti da se to sankcionira otvara se prostor u kojem oni koji se njime služe prolaze nekažnjeno“, rekao je Kulenović koji je ujedno i urednik zbornika u kojem je objavio članak o slobodi govora i govoru mržnje.

Na njega se nadovezao profesor Hrvoje Cvijanović, također jedan od autora, koji je iz publike komentirao kako su pred Hrvatskom dvije opcije – mađarski model koji ide u smjeru zabranjivanja crvene zvijezde i na etiketi piva te američki put u kojem građani sami reguliraju pitanje govora mržnje. Profesor Višeslav Raos istaknuo je da je temeljno pitanje do koje granice može ići sloboda govora, odnosno, koliko su institucije sposobne očuvati liberalno-demokratski poredak i istovremeno širiti prostor slobode.

„Što se događa s državom koja je načelno liberalno-demokratska, ali u kojoj ljudi koji bi je trebali izgrađivati ni sami ne znaju u kakvom točno sistemu žive? Kako od političke elite očekivati da bude suglasna u sankcioniranju govora mržnje kada ni sami među sobom različito interpretiraju ustavne odredbe?„ zapitao se Raos.

Predstavljanje rezultata istraživanja prva je faza istraživanja koje financira Sveučilište u Zagrebu. U zborniku se mogu se naći i tekstovi Nebojše Zelića o zakonskoj regulaciji poricanja Holokausta, Viktorije Car o govoru mržnje u medijima, Đorđa Gardaševića o ustavnopravnom okviru koji se bavi ovim pitanjem te Bojane Klepač Pogrmilović o političkoj korektnosti u Hrvatskom saboru. Profesor Zoran Kurelić istaknuo je kako se o govoru mržnje i granicama slobode izražavanja diskutira samo u liberalnim demokracijama te kako autori čiji se radovi nalaze u zborniku, iako svi nastupaju s tih pozicija, problemu nastupaju s različitih aspekta.   

„Imamo jednu vrlo koherentnu knjigu s puno različitih pristupa. Ona je napisana tako da ne morate biti ni poliglot, ni pravnik ni teoretičar medija da biste je mogli čitati. Tekstovi su takvi da ih može razumjeti svatko i knjiga je bitna jer se jedan fenomen osvjetljuje s više različitih perspektiva“ rekao je Kurelić. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu