Zajedno protiv slijepog nacionalizma i zadrtog šovinizma

zajedno-protiv-slijepog-nacionalizma-i-zadrtog-sovinizma-7208.jpg

Dugih 76 godina dijeli nas od dana kada je odavde prva veća skupina Istrana krenula u partizane, u Liku i Gorski kotar, u borbu za oslobođenje od fašizma i za pripojenje Istre matici domovini
Dugih 76 godina dijeli nas od dana kada je odavde prva veća skupina Istrana krenula u partizane, u Liku i Gorski kotar, u borbu za oslobođenje od fašizma i za pripojenje Istre matici domovini
Foto: 
Istriaterramegica.eu

Fašizam jest poražen godine 1945., ali nije i uništen. Javlja se danas ponovo, ne samo u Hrvatskoj, i nije ga teško prepoznati. Uspijeva na osnovi radikalnog, slijepog nacionalizma, šovinizma zapravo, na osnovi isticanja “sebe i svojih”, a na račun i protiv “drugoga i drugih”; naravno drugačijih; pa i onda ako se to svodi na upotrebu malo drugačijeg jezika i drugoga pisma

U organizaciji Udruge antifašističkih boraca i antifašista Poreča, Odbora za obilježavanje godišnjice Rušnjaka, Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Poreč, a pod pokroviteljstvom i uz potporu grada Poreča, u nedjelju 4. kolovoza u Rušjaku je obilježena 76. obljetnica odlaska u partizane prve veće skupine Istrana. U toku cijele Narodno-oslobodilačke borbe Rušnjak je bio sloborarsko sastajalište partizana, veza aktivista, mjesto s kojeg su vodili i doveli putevi slobode. Sudionicima proslave obratio se i bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić. Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti.

 

Izuzetno mi je zadovoljstvo što mogu danas i ovdje biti s vama. Neću duljiti, mnogo je toga već rečeno, jedva da je nešto ostalo neizgovoreno. Pa ako ipak nakon svega što smo čuli postoje još stvari koje valja osobito naglasiti i ako je dobro i primjereno da to uradim upravo ja, ne prvenstveno kao bivši predsjednik Republike, nego kao građanin, kao jedan od vas, evo što vam imam reći.

Dobro je što se okupljamo na mjestima poput Rušnjaka, mjestima koja su imala itekako važnu ulogu u razvoju Narodno-oslobodilačkog rata. Dobro je što se sjećamo. A najvažnije je da ne zaboravimo i da ne nasjedamo lažima kojima nas uporno bombardiraju iz dana u dan; na javnoj i političkoj sceni, kroz medije i publicistiku, kroz obrazovni sustav, a ne smijem tu prešutjeti ni ulogu Crkve.

Događa se to uz prešutan pristanak vlasti, ali – na žalost – nerijetko i uz njezin poticaj. Pri tome riječ je o ljudima i institucijama koje bi trebale prednjačiti u naporima za pretvaranje Hrvatske u demokratsku, civiliziranu, tolerantnu zemlju, u državu prava u kojoj će svi građani uživati jednak tretman - u pravima, ali i u dužnostima.

Želim naglasiti, mada sam to govorio do sada nebrojeno puta: riječ je o svim građanima, bez obzira na naciju, rasu, vjeru ili svjetonazor, bez obzira radi li se o pripadnicima većinskog naroda, ili pripadnicima manjina.

Mi se, dakle, okupljamo, kao što smo se okupili i danas, da se sjetimo ljudi, događaja i mjesta, neizbrisivo upisanih u našu povijest. Oni, borci protiv fašizma i za slobodu, tu su povijest stvarali, njima zahvaljujemo postojanje Hrvatske, doduše kao federalne jedinice jugoslavenske federacije, kroz punih četiri i po desetljeća. A našim braniteljima iz Domovinskog rata zahvaljujemo što je ta Hrvatska obranjena i što danas postoji kao neovisna država.

Zato mi je drago što ovdje vidim predstavnike i antifašističkih i braniteljskih udruga, što vidim ljude iz generacija koje su gradile, kao i one mlađe na kojima je zadaća da to sagrađeno sačuvaju, barem ono što je još preostalo, i da grade dalje. Nama ne treba ni lažno, ni estradno zajedništvo, ne trebaju nam oni koji se zaklinju u Hrvatsku, a rade na njezinu štetu i na svoju korist.

Treba nam stvarno zajedništvo, ovakvo kakvo vidim ovdje.

Fašizam jest poražen godine 1945., ali nije i uništen. Javlja se danas ponovo, ne samo u Hrvatskoj, i nije ga teško prepoznati. Uspijeva na osnovi radikalnog, slijepog nacionalizma, šovinizma zapravo, na osnovi isticanja “sebe i svojih”, a na račun i protiv “drugoga i drugih”; naravno drugačijih; pa i onda ako se to svodi na upotrebu malo drugačijeg jezika i drugoga pisma.

Naši neprijatelji, ni oni protiv kojih su se odlazili boriti partizani s Rušnjaka, ali ni oni koji nam prijete danas, nisu ni jezici, ni pisma. Naši su pravi, jedini neprijatelji zatucanost, neznanje, neistina i – strah. Da, strah, znam o čemu govorim. Oni, naime, koji bi nas sve htjeli mobilizirati u ratu protiv jezika, pisma, istine, drugih i drugačijih prijete. Kažu: vidjet ćete vi, kada mi dođemo na vlast.

A ja svima vama ovdje kažem: ne bojte se! I njima poručujem: nećete doći na vlast! Spriječit ćemo vas!

Ne s puškom u ruci, kao borci Narodno-oslobodilačkog rata, nego našim glasovima na izborima. Ne zaboravite: vaš je glas vaše, a ujedno i naše, najjače oružje. Svojim glasovima možemo spriječiti da nas u inozemstvu sramote oni koji bi nas dostojanstveno trebali predstavljati, možemo se oduprijeti tome da nam sudbinu kroje nesposobni i korumpirani, ili pak oni koji ne žive zajedno s nama, dijeleći i radosti i nedaće naše svakodnevice.

Dugih 76 godina dijeli nas od dana kada je odavde prva veća skupina Istrana krenula u partizane, u Liku i Gorski kotar, u borbu za oslobođenje od fašizma i za pripojenje Istre matici domovini. Sjetimo ih se, kako i zaslužuju.

Sjetimo se svih hrabrih partizana, svih i svakoga od njih, sjetimo se i njihovog legendarnog zapovjednika, maršala Tita.

Sjećanje, međutim, nije dovoljno.

Mi živimo danas i borimo se za sutra. Za bolje sutra, jer ovo što imamo danas nije dobro. Nisu se za to borili ni antifašistički borci, ni naši branitelji.

Drugu su i drugačiju Hrvatsku imali pred očima i u snovima. Ne smijemo ih iznevjeriti – ni jedne, ni druge!

Borba se nastavlja!

          Smrt fašizmu – sloboda narodu! Živjeli!