Zašto bi država liječila Todorićevu „upalu pluća“

zasto-bi-drzava-lijecila-todoricevu-upalu-pluca-5032.jpg

Agrokor ima rejting vrlo sličan Hrvatskoj, i to kod istih agencija kao i država. I ne samo to, nego je i odnos zaduženosti prema prihodima kod Agrokora i Republike Hrvatske sličan
Agrokor ima rejting vrlo sličan Hrvatskoj, i to kod istih agencija kao i država. I ne samo to, nego je i odnos zaduženosti prema prihodima kod Agrokora i Republike Hrvatske sličan
Foto: 
Forum.tm

Zabavno je gledati dojučerašnje zagovornike slobodnog tržišta i protivnike svakog upletanja u njegovo funkcioniranje kako danas pokušavaju pronaći načine da uvjere državu kako još jednom mora pomoći posrnulom carstvu Ivice Todorića, jer će, jel'te, njegov slom slomiti i nas. Pa hoće li?

Zanimljivo je, pa čak i zabavno, slušati vapaje ekonomskih analitičara neoliberalnog usmjerenja i njima bliskih novinara o Agrokoru. Dojučerašnji oštri zagovornici slobodnog tržišta i slabe države, koja tu tek treba služiti kao servis poduzetnicima, promijenili su ploču pa ovih dana pjevaju sasvim drukčiju pjesmu.

Agrokor se, naime, našao u problemima. Svi oni koji barem površno prate ekonomiju znaju da je Agrokor u gabuli već godinama, i to ozbiljnoj. Činjenica da mediji o tome šute i da na svaku lošu vijest o Todorićevu konglomeratu kolektivno guraju glavu u pijesak, ne znači da nevolje nema. Uostalom, onaj lanjski kredit Sberbanke težak više od milijardu eura, ojačan međusobnim Memorandumom o razumijevanju, i zadnjem zagovorniku poslovanja kako ga shvaća Todorić otvorio bi oči i dokazao da nešto debelo ne štima.

Ako su to već previdjeli i nisu upoznati s kuloarskim pričama da Agrokor preusmjerava novac iz svojih kompanija na račun središnjice, sasvim su sigurno čuli za "određene nesporazume" koje je Konzum u BiH imao s Coca-Colom, koja je zbog neplaćanja povukla svoje proizvode iz tog trgovačkog lanca. Nakon što je račun ipak plaćen, Coca-Cola se opet pojavila na Konzumovim policama, ali je gorak okus ostao.

I to su znali svi, osim onih koji žive u Hrvatskoj, jer osim tek nekoliko iznimki poput Index.hr-a, N1.info-a ili dokumentarnog filma o Gazdi, drugi redom izbjegavaju pisati bilo što o toj firmi. Osim kada to Agrokor želi.

I tako bi to išlo, Agrokor bi propao pa bi valjda tek onda primijetili. Kao da živimo u Staljinovu SSSR-u. Hrvatska, međutim, nije otok, niti je Agrokor zadužen kod Zagrebačke ili Privredne banke devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su kredite dobivali samo oni koji su bili podobni „Stranci“. Naravno, bez obaveze da ih i vraćaju.

Da ne duljimo, središnja Todorićeva kompanija, koja vlasnički nosi cijelo poslovno carstvo agilnog Imoćanina, u inozemstvu - gdje se i zadužuje - ima tretman junka, smeća, čitaj: "Izbjegavati svako ulaganje, a ako već ulažete, činite to uz veliki rizik koji treba biti snižen visokim kamatama ili prinosima."

Ima, da budemo jasniji, rejting vrlo sličan Hrvatskoj, i to kod istih agencija kao i država. I ne samo to, nego je i odnos zaduženosti prema prihodima kod Agrokora i Republike Hrvatske sličan.

Budući da nas godinama nastoje uvjeriti kako se država mora voditi kao firma (naravno da su to potpune budalaštine, ali ih se oni uporno drže!), nije teško izvući zaključak da Agrokor d.d., baš kao i RH d.d., jedva dišu i da su im govna došla do vrata, s tim da je Agrokor d.d. ipak u nepovoljnijem položaju jer da prinos na njihove obveznice iznosi nevjerojatnih 16 posto, što Hrvatska – ako se ne varam – nikada nije imala.

E sad, od takve države koja je sebi na vrat navalila stotine tisuća "uhljeba" i "parazita", isti oni koji je zbog toga prozivaju tražeći da se napokon makne s tržišta, žele da pronađe način kako bi se spasilo Todorićevo carstvo.

"Kad Agrokor kihne, Hrvatska dobije upalu pluća", kao mantru ponavlja svaka uvlakačka analitička ili novinarska budala kojoj se da medijski prostor. Pa krene litanija o 60 tisuća zaposlenih, vrijednim brendovima, širenju po regiji, prihodu koji je skoro pa na razini onoga koji ostvari cjelokupni hrvatski turizam, davanjima koje Agrokor svake godine uplati u proračun i još sve to skupa začinjeno brigom za zaposlene koji će, je li!, ako Todorić propadne – ostati bez posla.

Nitko od njih, svih tih samozvanih veličina koje se uporno guraju pod Todorićeve skute u nadi da će ih primijetiti, sve ove godine (a bilo ih je, traje to evo već gotovo 30), nije ni primijetio, kamoli suze prolio, prateći sudbine svih onih koje je Todorić pregazio gradeći svoju korporaciju.

Ni trepnuli nisu kada je država ukrala (da, baš tako, ukrala društveno vlasništvo preko noći proglasivši ga državnim) naše tvrtke i za sitni novac predala ih njemu na upravljanje.

Ni da su se osvrnuli na sudbine onih koji su u toj transakciji bili pometeni, zajedno sa svojim radnim mjestima.

Na pamet im nije palo baviti se tričarijama poput stečaja firmi koje su propale jer im Konzum i po godinu dana nije plaćao račune ili je, ako je to već i napravio, učinio to u bonovima, koje su, očekivano, mogli potrošiti samo u Konzumu.

Država je tu, da ponovimo njihove tvrdnje, da odredi što labaviji okvir za poslovanje i pomogne subvencijama i potporama, a ne da vodi ekonomsku politiku.

Ono što je, međutim, vrijedilo do jučer, ne vrijedi i danas.

Danas se ista ta uhljebnička i nepotrebna država zaziva i proziva, jer je Todorić "kihnuo", a kad on "zakašlje“, Hrvatsku čeka barem "upala pluća", a znamo što ionako krhkom tijelu, kakvo je hrvatsko, tako teška bolest može napraviti.  

Nešto se mora napraviti, kažu oni. Prva bi, recimo, mogla pomoći Hrvatska banka za obnovu i razvoj s povlaštenim kreditima. Iskreno, ne znamo koliko je točno HBOR novca poreznih obveznika već uložio u Agrokor. Čisto za početak, samo njegove četiri tvrtke iz koncerna u 2017. godini kreditirane su s 50 milijuna eura. Dakle, samo ove godine.

Tu su i mirovinski fondovi koji nose naše penzije, a kojima upravljači iz banaka raspolažu kako im zatreba.

Ima ponešto i poticaja, iz državnog proračuna Agrokorove vedete u zadnjih šest godina dobile su najmanje 130 milijuna eura – ne kuna nego eura – državnih potpora, od čega, na primjer, porečka Agrolaguna, koja Gazdi služi više za prestiž nego za zaradu, 4,8 milijuna kuna, što je – hajde da spomenemo i nas, najveće društvene "parazite" – dvije trećine više nego svi neprofitni mediji zajedno.

Unatoč svemu tome, Agrokor je "kihnuo", možda i "skihnuo".

Da se to ipak ne dogodi, trudi se i sama država, koja je poreznu reformu skrojila upravo po Todorićevoj mjeri, o čemu smo već pisali, prebacujući tom reformom fokus olakšavanja poslovanja upravo na one sektore u kojima vlada Todorić, što i ne čudi budući da se ministar financija Zdravko Marić ponaša kao da i dalje radi u Agrokoru, u kojem je bio do prije godinu dana, pa svaki povučeni potez kao da najprije provjeri kod gazde i njegovih, a onda ga tek povuče, ma što posljedice značile za sve nas "ostale". Jer važan je, naravno, samo jedan. On i njegovi.

Ključno je pitanje, međutim, što bi se dogodilo da Agrokor propadne? Prema svemu sudeći, ništa osobito. Neki bi, sigurno je, ostali bez posla. Prije svega oni koji su tu tvrtku doveli u takvu situaciju. Bez sumnje, u restrukturiranju i ponešto radnika, ali velikoj većini ne bi se promijenilo baš ništa.

Nije ovakav stav isisan iz malog prsta. Posudili smo ga za ovu priliku od onih koji zagovaraju tržište, a koji sada, otkud im to?, zazivaju državni intervencionizam.

Zamislimo, na primjer, da je Todorićev Kozmo kojim slučajem kupio DM, čiji zaposleni imaju oho-ho viša primanja nego Kozmovi. Sumnjam da bi ijedan radnik/radnica imao/imala bilo što protiv. Nije bilo tako, ali što da jest?

Zamislimo da Coca-Cola kupi Jamnicu. Što bi to značilo za radnike Jamnice? Vodimo li se logikom tržišta, ako je Todorić natovario tamo gomilu "uhljeba" i "preplaćenih radnika" koji mu rade štetu, nije li onda zaslužio da propadne? Sudeći po primanjima zaposlenih u svim njegovim tvrtkama, ne bi se reklo da je otkidao od usta, čitaj dobiti, zbog radnika. Ako se, pak, radi o stabilnoj firmi, a radi se (nećemo sada o koncesijama na vodu i pogodovanju države koja uporno zatvara oči na količinu vode koja se iskorištava), njima se baš ništa neće promijeniti.

I tako možemo redom, za veliku većinu radnika neće se promijeniti baš ništa.

Jedini kojem se hoće bit će onaj koji je umislio da je feudalac pa je, liječeći vlastite frustracije i rugajući se novinarima koji su ga pitali o dugovima rekao "da su djeca", zapasao dvorac iznad grada u kojem stoluje zajedno sa svojom familijom.

Todoriću se zapravo događa ono što se dogodilo već gomili "obiteljskih" firmi. Umislio je da sve zna, da jednako dobro razumije ekonomske procese i tržište kao što ih je znao 1990-ih, da je nedodirljiv i bogom dan…

Njemu bi bilo najteže kad bi Agrokor propao. Ne zato što više ne bi imao ništa, nego zato što bi mu stradala taština. Dovraga, valjda smo u ovih 27 godina dovoljno napredovali da nećemo još i to spašavati, jer – kad ogolite stvari – Ivica Todorić nije ništa drugo nego pametniji Miroslav Kutle.

Pametniji zato što mu nisu mogli "uvaliti" firme i izvlačiti novac iz njih kao što su radili Kutli, ali je sve to na kraju zapravo isto. Vrlo sličan bicikl onom o kojem je svojedobno govorio isti taj Kutle. I Todorić je morao okretati pedale sve brže da ne padne. Istina, njegov je bio ljepši, sigurniji, skuplji, nadogradio ga je i električnim motorom. Ali, to je i dalje bio bicikl. A svi koji su ga ikad vozili, znaju da jednom s njega moraš i pasti.