Zašto je dobro da Glavašević postane ministar kulture

zasto-je-dobro-da-glavasevic-postane-ministar-kulture-4657.jpg

Glavašević može biti začetnik kadrovskog 'refresha' SDP-a, ali i otjelotvorenje promjena odnosa te stranke prema kulturi, koju su često doživljavali kao igračku koalicijskih partnera ili ono nešto čime se bavi bliža rodbina stranačkih dužnosnika
Glavašević može biti začetnik kadrovskog 'refresha' SDP-a, ali i otjelotvorenje promjena odnosa te stranke prema kulturi, koju su često doživljavali kao igračku koalicijskih partnera ili ono nešto čime se bavi bliža rodbina stranačkih dužnosnika
Foto: 
Hrt.hr

Činjenica da je Bojan Glavašević u kulturnom sektoru neka vrsta outsidera, da ga ne obavezuju prijateljstva, emocije ili dugovanja prema bilo kome, što može biti ključno u sudaru s onim što će, imenuju li ga, zateći. A zateći će, osim Hasanbegovićeve štete: klijentelizam, neodgovornost i nered svake vrste, plus radikalne desničare koji ga ne trpe i jednako isključive, uglavnom salonske i trendovske ljevičare koji malo toga razumiju o i u politici, ali se ne libe biti avansno kritični i zabrinuti iz potpuno pogrešnih razloga 

Nakon što je objavljeno da je Bojan Glavašević, nekadašnji pomoćnik Freda Matića u Ministarstvu branitelja i omiljena meta Đure Glogoškog, Josipa Klemma i ostalih kampera iz Savske, mogući SDP-ov kandidat za ministra kulture, u dijelu takozvane kulturne ili kulturnjačke javnosti pojavili su se i oni što ih jako smeta činjenica da potencijalni Hasanbegovićev nasljednik nije iz famozne struke i ne pripada kulturnoj sceni, niti na njoj nešto predstavlja.

Kada već zbog riječkih obaveza ne može Ivan Šarar, Bojan Glavašević najbolje je što socijaldemokrati, u slučaju izborne pobjede, naravno, mogu učiniti za ovdašnju, masakriranu kulturu, a sve ono što mu se ubraja u mane zapravo su prednosti.

Manje od dva mjeseca prije izbora dio te nekakve kulturne javnosti ponavlja navlas istu grešku kao onda kada je rečeno kako će HDZ imenovati dr. Zlatka Hasanbegovića. I tada je, pamtite, pa nije bilo davno, prvo kao problem isticano to što zagrebački povjesničar nije iz famozne struke i ne pripada kulturnoj sceni, niti na njoj nešto predstavlja. Još mu je prigovarano da, eto, nije najobrazovaniji za resor što mu je povjeren i da nije čest posjetitelj kulturnih događaja. Sve je, naravno, bilo krivo: ne postoji, naime, struka ministarska, ni fakultet za obnašanje te funkcije, koja je primarno politička – ministar, da pojasnimo poznato, nadzire stručne službe dok provode njegov i stranački politički program – kao što dr. Hasanbegović nije neobrazovan i nije baš da je propustio ama baš svaku predstavu, filmsku premijeru ili koncert. Neke jest sigurno, a na nekima se, kao i mnogi, samo što to neće priznati jer misle da će ispasti glupi, dosađivao do granice bola.

Prvi i jedini problem s odlazećim ministrom bio je i ostao taj što on svoju ideološku ostrašćenost i nakaradni revizionizam ne može podčiniti poslu, kažimo tako, korektnoga birokrata, pa je odluke donosio ponajprije motiviran konzervativno-revolucionarnim žarom, a tek onda sviješću i potrebom sustavnog uređenja hrvatske kulture.

Ne postoje, niti su ikad postojali, nekakvi posebni formalni uvjeti – položen psiho-test, recimo - za biti ministar bilo čega, pa i kulture, ali postoje suštinski razlozi zbog kojih je važno da se na tu dužnost imenuje netko tko zaista ne pripada kulturnoj sceni, nije s njom povezan profesionalno, interesno ili obiteljski. Uz to, što bi rekao Edo Maajka, bitno je, mala, bitno, da ne živi u prošlosti i ne misli kako su "naši" 1945. samo ustuknuli pred partizanima; da je, u prijevodu, nepokolebljivi antifašist kojeg ne boli suočavanje s činjenicama iz bilo kojeg dijela hrvatske prošlosti te da nema iluzija o NDH-a kao nekakvoj posljedici povijesnih težnji Hrvata za vlastitom državom. (Uzgred rečeno, koja bi to budala težila za državom u kojoj će Šibenik ili Split ustupiti za Kakanj i Novu Bilu?!)

Pola onoga što je učinio, Zlatko Hasanbegović je mogao napraviti upravo zahvaljujući kontinuiranom, sustavnom neredu koji je zatekao i izostanku bilo kakve čvršće financijske, zakonske, pa i institucionalne strukture u ovdašnjoj kulturi, čijem je establišmentu počesto odgovaralo upravo nerješavanje problema, naravno, sve dok nisu bili izravno ugroženi. Poderao bi, nakon neprofitnih medija, udruga, raznih festivala i  Zareza, Hasanbegović i Hribarov HAVC kao Bugarin tuku, samo da je imao viška živaca i manjka domoljublja, da je umjesto razine hrvatstva u toj važnoj, dobro ustrojenoj, ali zauzetoj agenciji krenuo demontirati klanovske sheme dodjele novca.

Bojana Glavaševića, sudeći prema ne dugoj, ali vidljivoj političkoj karijeri, nije lako ni impresionirati ni zastrašiti. A budući da, također, nije neobrazovan – lingvist je i sociolog – i nije, to ni blizu, nedovoljno pametan da ne razumije razliku između izvrsnosti i izdrkavanja pod egidom umjetnosti, nemogućnosti funkcioniranja jugoslavenski formatiranih festivala u promijenjenim okolnostima ili pogubnosti prepuštanja domaće umjetnosti isključivo tržištu, ima sasvim dovoljno razloga za vjerovati da bi mogao i decentralizirati i, što je još važnije, deprivatizirati domaću kulturu u kojoj se, kažimo tako, premali broj istih ljudi kreće i djeluje u svim pravcima, sektaški čuvajući stečene pozicije i boreći se za navodne, univerzalne principe sve do prvog, osobnog interesa.

Upravo, dakle, to što je neka vrsta outsidera, što ga ne obvezuju prijateljstva, emocije ili nekakva dugovanja prema bilo kome, bavio se on nakladništvom, organiziranjem koncerata ili filmskom, odnosno teatarskom produkcijom, može biti ključno u Glavaševićevu sudaru s onim što će, imenuju li ga, zateći. A zateći će, osim Hasanbegovićeve štete: klijentelizam, neodgovornost i nered svake vrste, plus radikalne desničare koji ga ne trpe i jednako isključive, uglavnom salonske i trendovske ljevičare koji malo toga razumiju o i u politici, ali se ne libe biti avansno kritični i zabrinuti iz potpuno pogrešnih razloga.

Ujedno, Bojan Glavašević je, ili može biti, začetnik kadrovskog refresha SDP-a, ali i otjelotvorenje promjena odnosa te stranke prema kulturi, koju su socijaldemokrati često doživljavali kao igračku koalicijskih partnera ili ono nešto čime se bavi bliža rodbina stranačkih dužnosnika, pa dok su svi oni mirni, nema, eto, ni neke potrebe da se popravlja ono što jedva, s mukom, kao funkcionira, iako zapravo temeljito propada i postaje samo sebi svrha.