Zašto je glazbenik s ratnim rasporedom nišandžije na tamburici u pravu?

Ima li pjevač u noći i predsjednički kandidat po danu Miroslav Škoro pravo kada kaže da „nije normalno praviti se da je ratno poglavlje zatvoreno“ i „da je samo za mrtve rat završio“? Uz nekoliko klikova mišem ili uvidom u različite, službene dokumente, lako se može doći do odgovora kada je rat u Hrvatskoj okončan. Nigdje se, međutim, ne navodi datum izbijanja mira

Šlager pevač toliko nije vjerovao svojim očima da je zatražio hitan oftalmološki pregled. No, niti to što je medicinski ustanovljeno da mu je vid dobar, nije puno pomoglo Miroslavu Škori. Tek je nevjerica u vlastito čulo ustuknula pred onom općom, sveorganskom takorekuć, izazvanom plakatom na kojem predsjednički kandidat Zoran Milanović – poslovično pretjerano samouvjeren – poručuje da je rat gotov.

Gledao je, dakle, Škoro u svog protukandidata na velikom formatu, čitao njegovu poruku provjeravajući svako malo je li mu u džepu nalaz sa specijalističkog pregleda kojim se potvrđuje da je to što vidi zbilja i napisano. A onda je repetirao tipkovnicu, pa uzvratio neprijatelju: „Nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru prije tužne obljetnice poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi. Nije normalno praviti se da je ratno poglavlje zatvoreno dok ne riješimo otvorena pitanja s agresorom. Slavni američki generali često su isticali da je samo za mrtve rat završio. Mrtvima odajemo počast i iskazujemo zahvalnost, a mi se nastavljamo boriti za svoju Hrvatsku”, napisao je, pored ostaloga, na svom Facebooku kandidat za predsjednika Republike, bivši diplomat, ex saborski zastupnik, pjevač, tekstopisac i glazbenik s ratnim rasporedom nišandžije na tamburici.

Da u Hrvatskoj nada nije umrla posljednji put govore reakcije nekog finog, pristojnog svijeta na Škorinu objavu. Da se u Hrvatskoj razum čuva ignorantskim odnosom prema onome što Škori daje za pravo, govore proklete činjenice.

Godina je 2019., a broj hrvatskih branitelja danas znatno je veći nego 1991., 1995., pa čak i 1999. Tada ih je, te 1999., dakle debelo nakon „Oluje“ i mršavo nakon takozvane mirne reintegracije, bilo oko 350.000 – slovima: tristo pedeset tisuća – dok ih je danas preko pola milijuna! U miru se, čisto da se podsjetimo, sudionici ratova nazivaju veteranima. U ratu su napadnuti koji pružaju otpor - branitelji. Ostali su ili agresori ili civili.

Od iduće, 2020. godine, kao državni praznik obilježavat će se 18. studenog, odnosno dan okupacije Vukovara. Dan njegova povratka u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske, jedva da postoji na internetu. U kalendaru kao obilježen ne postoji. Kao razlog nije navedeno to što se u Vukovaru ustavne i zakonske obveze poštuju koliko i priopćenja britanskog Doma lordova.

I prije nego što je započela službena kampanja za naredne predsjedničke izbore, bili su jasni favoriti, odnosno favoritkinja i dvojac Škoro – Milanović, a ni moguće iznenađenje, Mislav Kolakušić, nije ostao neprimijećen. Triling asova i dama slažu se oko jačanja Hrvatske vojske, male, profesionalne armije čiji se pripadnici, umjesto investitora, šalju u zaboravljene i(li) deindustrijalizirane gradove u kojima se svečano obilježava reaktiviranje vojarni, a mirno i dostojanstveno podnosi deaktiviranje škverova i pogona za proizvodnju potkošulja.

Prije nego su trliše zamijenile maskirne odore, pozicija se nadala da ministar obrane Damir Krstičević nekako, nekim čudom, neće zajebati nabavku borbenih aviona iz Izraela, dok se opozicija, mahom, naslađivala njegovim neuspjehom koji amortizira kupnjom helikoptera razorne moći. O cijeni letjelica i uzaludnosti trošenja na njih govorili su ili govore uglavnom oni što nemaju dileme između vlastitog stava i za birače poželjnog mišljenja.

"Koji zakon? Pa to su branitelji", znamenita je izjava bivšeg predsjednika HDZ-a i dopredsjednika Vlade, Tomislava Karamarka, rečena prije četiri i pol godine. „Napravit ćemo pritisak na određene zastupnike u Saboru kako bi se odbacila godišnja izvješća Državnog odvjetništva za 2017. i 2018., a kako bi glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić morao potom odstupiti. DORH ništa nije učinio na procesuiranju srpskih ratnih zločinaca i to jugoslavensko, boljševičko leglo moramo konačno razbucati“, rekao je, prije malo više od tjedan dana, predsjednik Glavnog odbora HVIDRA-e, Josip Periša, komentirajući odluku Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu koje se, eto, usudilo odbaciti svih 13 prijava protiv Milorada Pupovca, podnesenih zbog „omalovažavanja Hrvatske“.

Osim što je višestruki zastupnik u Saboru, Milorad Pupovac je i kao predsjednik SDSS-a politički najpoznatiji i najistureniji hrvatski Srbin kojem se, osim upisanog u rubriku nacionalnost, zamjera i to što još nije, a i ne pokazuje namjeru, ustuknuo na traktoru. Srba je, inače, u Hrvatskoj manje od pet posto, ali su, ako se pita neke druge saborske zastupnike, od Hrvoja Zekanovića iz Hrasta, pa do Steve Culeja iz HDZ-a, i dalje opasni kao, barem, Novosadski korpus bivše JNA, a to što nerijetko žive bez struje, tople vode, primanja ili asfalta oko kuće, govori koliko su zapravo obučeni za preživljavanje u ekstremnim uvjetima i situacijama.

Istina, i nema puno drukčijih situacija u nas: jedan posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića mogao bi njegovu domaćicu, Kolindu Grabar Kitarović, koštati skuplje nego sve donacije od onih što znaju da nema besplatnog ručka i društva lošijeg od njih. Drugi, koji se i neće dogoditi, izazvao je takve reakcije da je Gordan Jandroković morao zvučati kao Zoran i Vesna Pusić zajedno.

Osim što je još uvijek predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović je i volonterka manekenka čizama iz „Borova“, gležnjača koje nisu nastale da bi bile vojničke, ali su to postale iz nužde, dok su sada simbol neopisivog kiča i oznaka svođenja jednog stvarnog simbola stradanja i otpora na detalj iznad pete.

Prije nekoliko dana su nogometne reprezentacije Njemačke, Švedske, Italije, Rumunjske, Engleske, pa čak i Kosova, Srbije i Ukrajine, igrale utakmice za plasman na Europsko prvenstvo. Tim Zlatka Dalića je, u isto vrijeme, bodren pokličem „u boj, u boj“, igrao za Vukovar i Škabrnju. Publika u Rijeci, kao i ona po dnevnim sobama u Daruvaru, Šibeniku ili Kninu, proizlazi iz motiva, slučajno se okoristila i obradovala golovima Vlašića, Petkovića i Perišića.

Ima li, dakle, pjevač u noći i predsjednički kandidat po danu pravo kada kaže da „nije normalno praviti se da je ratno poglavlje zatvoreno“ i „da je samo za mrtve rat završio“? Uz nekoliko klikova mišem ili uvidom u različite, službene dokumente, lako se može doći do odgovora kada je rat u Hrvatskoj okončan. Nigdje se, međutim, ne navodi datum izbijanja mira. Posljedično, ono Škorino poglavlje jeste otvoreno, a kako se točno zove – trajno izvanredno ili stanje neposredne ratne opasnosti – u suštini i nije važno. Djela u ovom slučaju govore više riječi ne od jedne, već od cijelog ciklusa fotografija.