Zašto nitko neće 12 tisuća eura ili tko se tu koga boji?

Znamo li za Perkovićevu bliskost s Tuđmanom i činjenicu da je sve poznato već 30 godina, savršeno je jasno da je riječ o čovjeku koji po uzoru na Broja 1 iz Alana Forda sve korisne podatke pomno bilježi u svoju crnu bilježnicu te da je riječ o dokumentiranoj suštinski istinitoj priči o povijesti Republike Hrvatske. Makar morali začepiti nos, ako si priznamo da je Perković jedan od osnovnih arhitekata ove i ovakve RH, dolazimo i do rješenja enigme kako to da je čovjek ostao neokrznut istragama DORH-a, POA-e, policije i koga li sve ne još od početka devedesetih. Građanin vulgaris u tom slučaju ne može ne primijetiti kako je jedan od onih koji je svojedobno zaključio da je Perković čist, sam Tomislav Karamarko, političar novoga kova, desničar koji je pobjegao s izglasavanja Lex Perkovića u Saboru, prethodno u ultimativno ciničnom manevru pokušavši prebaciti vlastite kosture u Milanovićev ormar

Od svih stranačkih prvaka u hrvatskoj političkoj močvari koji se trse da ga spase od svojevrsne sezone lova na njega, notorni Josip Perković tijekom posljednjih dana najviše razloga za zadovoljstvo može pronaći u postupcima Tomislava Karamarka. Onog istog Crnog Marka koji se u javnim istupima svako toliko zalaže za progon počinitelja zločina iz "doba komunizma", ali se istodobno od svoje nekadašnje, ali i buduće uloge oko sudbine ocvalog Udbina šefa pokušava izvući poput lopova na stražnja vrata. I to u tolikoj mjeri da je svojoj stranci uskratio zadovoljstvo podnošenja amandmana na "Lex Perković", na posljednju kartu za slobodu čovjeka osumnjičenog u Njemačkoj za ubojstvo hrvatskog emigranta iz 1983.

Jesu li državnik novog kova parlamentarne desnice i bivši Udbin šef interesno povezani kako bi se potonjeg zaštitilo od izručenja Njemačkoj? Ako se kome na prvu loptu i čini da je riječ o logičkom salto mortaleu, trebao je popratiti sramotno izglasavanje Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU-a Kukuriku koalicije u Saboru i sve bi mu bilo jasno. Nakon svih onih sramoćenja pred Angelom Merkel, EU i vlastitim narodom, Vlada je ipak ustrajala na tome da u žurni postupak gurne zakon kojim je uspjela ono što nije uspijevalo čak ni Franji Tuđmanu u najgorim halucinatornim trenucima u devedesetima kada je strepio od vatikansko-liberalno-masonsko-ikakvesvene urote. Od Zakona je Vlada, dakle, napravila Lex Perković, prilagodila ga je opskurnim unutarhrvatskim potrebama, i to na takav način da je uspjela ući u totalni sukob s Njemačkom, najmoćnijom EU-državom koja s pravom može reći "EU, to sam ja", i bez koje, budimo iskreni, RH uopće ne bi bilo.

Što se HDZ-a tiče, na pladnju mu se nudilo da uloži amandman kako bi se iz zakona izbacio sramotni datum iz 2002. godine kao granicu počinjenja kaznenih djela nakon kojega se hrvatske državljane može izručivati članicama EU temeljem Europskog uhidbenog naloga. Ali, prvo Jandroković, a potom i Karamarko bez trunke srama izjavili su u Saboru da amandmane neće predlagati. Zbog "principijelnosti", kažu. Da bi potom cijeli HDZ napustio sabornicu navodno u znak protesta, ali mnogi zasigurno i zbog srama. Time je HDZ propustio rastrgati katastrofalnu političku intervenciju Milanovićeve vlade u ono što je već dogovoreno s EU-om, propustio je zabiti neviđenu političku golčinu iz opozicije, možda čak i uzdrmati većinu od samo dva zastupnika, a jedan od rijetkih građana RH koji je potezu Karamarkove partije zapljeskao nesumnjivo je bio Perković.

Uslijedilo je palamuđenje Igora Dragovana u ime kluba SDP-a o navodnoj ulozi ovakvog zakona kao zaštiti hrvatskih branitelja, čemu je nesumnjivo u cijeloj zemlji pljeskao opet isključivo Perković. Jer tko bi iz EU mogao tražiti branitelje, ako je Srbija još uvijek nepoznati broj svjetlosnih godina udaljena od EU-a?

Žuđeni amandman naposljetku je podnijela Jadranka Kosor. Naravno da je amandman dobio jednoznamenkasti broj glasova, jer HDZ-ovaca koji bi eventualno glasali za nj unutra više nije bilo. Tome je, uostalom, izlazak HDZ-ovaca i trebao poslužiti. Zar ne? Kako amandman ni slučajno ne bi prošao. A da je na djelu saborski cirkus bez premca, definitivno je dokazao istup Jadranke Kosor kojim je obrazložila svoj amandman i raskrinkala i lijevi i desni centar.

Rekla je da se s izglasavanjem zakona čekalo samo to da još i njemački Bundestag 6. lipnja ratificira pristupni sporazum Hrvatske i EU-a, e da bi se onda tek nekoliko sati uoči ulaska Hrvatske u EU zakon mijenjalo u smjeru ovog oblika i time zabilo nož u leđa EU, a posebno Njemačkoj. Utoliko gore što se sve skupa odmah pokazalo kao neprovedivo i što vremenski ograničavajuću klauzulu nemaju čak 22 članice EU-a. Sve to išlo je na dušu Kukuriku koaliciji. Kosor je, međutim, s neskrivenim užitkom ismijala Karamarkovo izmotavanje s izbjegavanjem predlaganja amandmana i opalila mu šamarčinu izjavom: "Ja se ionako nikoga ne bojim."

Naravno da takva konstatacija može značiti samo pretpostavku da se netko u tom slučaju nekoga boji. A to očito vrijedi i za HDZ i za Kukuriku, dakle za skoro kompletan Sabor. Pa tko je to u Hrvatskoj takva Babaroga da tako monumentalne razmjere panike uspijeva izazvati među političkim elitama, obraza oguglalih na sve, od predizborne hipokrizije do gospodarskog kriminala i najnižih primjera stranačkog nepotizma?

Jedine osobe oko kojih danas postoji nekakva "situacija" na relaciji Hrvatska-EU jesu 12 bivših službenika Službe državne sigurnosti (SDS), u narodu od milja znanoj i kao Udba, i to zbog ubojstva Stjepana Đurekovića iz 1983. u Wolfratshausenu Javna je tajna da je najtraženiji od njih Josip Perković, kao i to da ih sam vrh njemačkog tužiteljstva "jako želi dovesti na njemački sud, zbilja jako". Toliko "jako" da je Merkeličina košarica Zokiju oko dolaska na svečanost povodom ulaska u EU sinkronizirana s raspisivanjem tjeralice od 12.000 eura za Perkovićem.

Tjeralica pak i okolnosti koje su joj prethodile, mora da su bile popriličan šok za čovjeka koji se sve donedavno otvoreno sprdao s Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, hvaleći se svojim vezama u Hrvatskoj, nakon što je izvjesni sudac potrošio nekoliko godina uzalud ga pokušavajući dovesti na sud u svojstvu svjedoka. Riječ je bila o postupku protiv Krunoslava Pratesa, čovjeka koji je kao sudionik ubojstva Stjepana Đurekovića fasovao doživotnu kaznu, dok su dvije osobe koje su Đurekovića izbušile mecima i zatukle sjekirom, kao i nalogodavci, ostali izvan dosega suda.

Perkovića je sud sasvim točno označio kao čovjeka koji je godinama vodio II. odjel SDS-a (za neprijateljsku emigraciju, dakle i za politička ubojstva) i koji je 1990. dočekao kao politički šef u SDS-u, ali je smjenu vlasti ipak prošao neokrznut te je postao prvo zamjenik ministra, a potom i savjetnik za sigurnost u MORH-u. Riječ je o bivšem načelniku hrvatske Sigurnosno-informativne službe (SIS), o čovjeku koji je 1991. elegantno zamijenio stranu, sudjelovao u kreiranju mnogih struktura, agencija, i mehanizama u mladoj Republici Hrvatskoj i koji je bio bliski suradnik i Tuđmana i Gojka Šuška.

Toliko o njegovu službenom životopisu. A neslužbeni... Za potpunu sliku dovoljno je reći već i to da je u nedavnom prilogu ARD-a, koji se među ostalim bavio i Perkovićem, zaključeno da su "bivši jugoslavenski tajni agenti nakon 1991. jednostavno ostali na sličnim pozicijama u MUP-u i promijenili stranu, ali obavljajući iste brutalne zadatke". Što pak to znači dovoljno je navesti statistiku od 22 pobijena hrvatska politička emigranta tijekom 70-ih i 80-ih godina uz niz popratnih nimalo nježnih aktivnosti nad pojedinim građanima.

Slučaj Đureković utoliko je gori što čak nije ni riječ o klasičnom političkom ubojstvu, nego ponajprije eliminaciji svjedoka koji je razotkrivanjem lopovluka u naftnoj industriji mogao stajati političke karijere ni manje ni više nego Miku Špiljaka, člana predsjedništva SFRJ, a od svibnja 1983. i njezina predsjednika. Barem je tako utvrdio sud u obrazloženju pravomoćne presude, što u Njemačkoj nešto doista znači. Sud je, naime, utvrdio da je 1982. Špiljak junior bio praktično na putu na robiju jer ga se, dok se vozilo par-nepar, istraživalo zbog uzimanja basnoslovnih provizija na isporuke nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača.

Đureković, kaže sud, kao direktor marketinga Ine nije bio nikakvo posebno cvijeće, pa je navodno i on u manjoj mjeri sudjelovao u uzimanju postotka od narodne imovine. Tako se došlo do trenutka u kojem je tata Špiljak iz nekog razloga zaključio da će Đureković upravo zahuktalim istražiteljima sve ispričati kako bi se izvukao uz što manju kaznu, a što bi značilo njegov trenutni izgon sa svih pozicija u političkoj i partijskoj eliti.

I što mu je, dakle, preostalo nego da pokuša ukloniti prokletog svjedoka? Sud dalje tvrdi da je Špiljakov pokušaj da to "riješi" na teritoriju Jugoslavije propao, jer nitko nije bio lud počiniti takvo što, te je stoga pala odluka da se Đurekovića zastraši da će ga kriminalna istraga potpuno uništiti, kako bi ga se natjeralo na bijeg u Njemačku, gdje mu je živio sin. S pravom se pretpostavljalo da će se tamo baviti hrvatskim nacionalističkim temama kojima je bio sklon odranije, pa će to poslužiti kao sasvim zgodan paravan za likvidaciju preko II. odjela SDS-a.

Tako je i bilo. Prema obrazloženju pravomoćne presude Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu od 16. srpnja 2008., za organizaciju svega toga bio je zadužen čovjek kojega se danas, nekoliko sati prije ulaska u EU, prekrajanjem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU-a želi zaštititi od njemačkog pravosuđa.

Otad je prošlo 30 godina. Perković je brzo napredovao do samog vrha SDS-a, da bi 1991. preživio na vrijeme preskočivši na drugu stranu ideološke barijere. Navodno je sudjelovao i u sazivanju Prvog općeg sabora HDZ-a 1990., pa čak i osobno dočekao povratak Gojka Šuška na aerodromu pri povratku iz egzila. Uzevši u obzir i sve ratne priče koje se oko njega vrte, bliskost s Tuđmanom i činjenicu da je sve to poznato već 30 godina, savršeno je jasno da je riječ o čovjeku koji po uzoru na Broja 1 iz Alana Forda sve korisne podatke pomno bilježi u svoju crnu bilježnicu, vjerojatno u nekoliko primjeraka, te da je riječ o dokumentiranoj suštinski istinitoj priči o povijesti više čak i ne toliko mlade Republike Hrvatske.

A ako znamo, a znamo, jer osjećamo to na svojoj koži, u kakvom je stanju ova zemlja, onda postaje savršeno jasno zašto se političke elite u Hrvatskoj svih boja i mnogi njihovi pripadnici toliko plaše Babaroge kojoj prijeti da se nađe na udaru temeljitog ispitivanja njemačkih kriminalističkih i istražitelja tužiteljstva. Također, makar morali začepiti nos, ako si priznamo da je Perković jedan od osnovnih arhitekata ove i ovakve RH, ujedno dolazimo i do rješenja enigme kako to da je čovjek ostao neokrznut istragama DORH-a, POA-e, policije i koga li sve ne još od početka 90-ih do danas.

Građanin vulgaris u tom slučaju ne može ne primijetiti da je jedan od onih koji je svojedobno zaključio da je Perković čist, sam Tomislav Karamarko osobno, političar novog kova, desničar koji je pobjegao s izglasavanja Lex Perkovića u Saboru, prethodno u ultimativno ciničnom manevru pokušavši predbaciti vlastite kosture u Milanovićev ormar.

Uostalom, ovakvu atmosferu u Republici Hrvatskoj na djelu je osjetio sud u Münchenu kada je nakon tri godine opstrukcije sa svih razina hrvatskih vlasti – od pravosudnih, preko Vlade i premijera do diplomacije – zaključio da "Hrvatska ne želi izvršiti tražena ispitivanja".

Što se Zokija tiče, ako slučajno još nije razumio, čak će i on vrlo brzo shvatiti u što se upušta ulaskom u otvoreni sukob s Njemačkom, a očito zbog utjecaja premreženosti Perkovića i s ljudima i s njegove strane ideološke barikade. Njemačka, naravno, drži do svog suvereniteta, ta riječ je o jednoj od najmoćnijih zemalja svijeta. A kako je njemačko pravosuđe i moćno i neovisno, što se Nijemaca tiče, apsolutno je isključeno da će makar i sekundu tolerirati da osumnjičeni nalogodavci ubojstva počinjenog u njihovoj kući, makar i prije 30 godina, danas slobodno žive u drugoj članici EU-a. Jer, kako se potiho ovih dana čuje iz određenih struktura vlasti, da je bilo pameti i volje, čak i uz ovakav izglasani zakon moglo se jednostavno javno izreći da će se Perkovića izručiti ako to zatraži Berlin. I sve bi bilo u redu. Možda bi se čak dogodilo i nemoguće, pa bi Angela Merkel ipak pronašla nekakav prazni prostor za skoknuti do Markova trga u potpuno pustom nedjeljnom rasporedu.

Jedini način da Josip Perković izbjegne izručenje Njemačkoj je da svi iz njemačkog državnog tužiteljstva ozbiljno obole od selektivne amnezije. Riječ je o zadrtim prekaljenim pravnicima najvišeg svjetskog ranga koji se zaklinju da od njega neće odustati, a s ulaskom Hrvatske u EU na pladnju dobivaju niz prekrasnih pravnih alata za provesti sve što žele. Na kraju ostaje još samo nagradno pitanje od 12.000 eura tko će prvi shvatiti da već sada daljnja zaštita Perkovića postaje sasvim neisplativa, bez obzira na alternativu koja bi za sobom povukla sumrak elita i suočavanje s hrvatskom prošlošću. Kako onom prije, tako i onom nakon '91.