Zašto smo ministru Paviću pokucali na ormar?

Prošlo je nekoliko tjedana otkako je 25 građana i građanki RH, pripadnica i pripadnika hrvatske LGBT zajednice - među kojima sam i ja - uputilo otvoreno pismo ministru rada i mirovinskog sustava Marku Paviću u povodu njegove podrške homofobnom Zakonu o udomiteljstvu, tražeći da se javno očituje o svojim stavovima, ali i o homofobnim ispadima njegovih stranačkih kolega iz HDZ-a. Stoga se sada može hladne glave evaluirati i analizirati kakvi su bili efekti tog otvorenog pisma i je li ih uopće bilo, kao i kakve su bile reakcije javnosti na naše pismo, te što sve to govori o aktualnom trenutku u Hrvatskoj, o LGBT pravima i o hrvatskoj LGBT zajednici.

Naravno da ću početi s ministrom Pavićem, na kojega je pismo bilo adresirano. On se o pismu javno nije očitovao, nije odgovorio na zahtjev skupine građana da objasni svoje stavove niti kako gleda na homofobiju koju širi njegova stranka HDZ. Ministrova je šutnja očekivana, nimalo iznenađujuća, i to iz više razloga.

Prvi je taj što je on tipični bahati i potkapacitirani HDZ-ov i Plenkovićev ministar, pa naravno da neće odgovarati građanima koji ne obitavaju na njegovoj visini političke moći, naročito ne tamo nekoj skupini pedera i lezbi koji su se usudili tako ga javno prozvati.

Drugi je što bi svaki njegov odgovor produžio život otvorenog pisma kao medijske teme, a to mu također ne odgovara.

Treći je što ministar zapravo ne može ponuditi odgovor na otvoreno pismo u kojem se ne bi dodatno ukopao na neki način - ako bi osudio homofobiju svojih stranačkih kolega onda bi završio i svoju političku karijeru unutar HDZ-a, ako bi pak išao objašnjavati da je izglasani zakon u redu i da u HDZ-ovskim homofobnim tiradama nema ničega problematičnog, onda bi isprovocirao još žešću reakciju iz LGBT zajednice…



Isključeno je, pak, da ministar nije uopće bio svjestan toga da mu je to otvoreno pismo upućeno, barem prema informacijama koje imam.



Netko može reći da izostanak ministrove reakcije na otvoreno pismo pokazuje da je njegovo slanje bilo besmisleno. S time se ne slažem, jer otvoreno pismo je itekako imalo efekta. Primijećeno je u HDZ-u, te je poslalo vladajućoj stranci i svim njenim članovima svih seksualnih orijentacija da u LGBT zajednici ipak postoji određena kritična masa koja je spremna oštro reagirati, koristeći i sredstva na koja srednja struja hrvatskog društva ne gleda blagonaklono, ako se odluče na eskalaciju svoje homofobne politike.

Realno gledajući, HDZ je dovoljno moćan da pokopa hrvatsku LGBT zajednicu, ako bi se na to doista odlučio, ali sada znamo da bi pritom i oni pretrpjeli određene gubitke. Nećemo dopustiti da nas HDZ-ova homofobija tiho odvede u noć nego ćemo se kicking & screaming boriti bez milosti prema moćnijem neprijatelju. Imamo i mi poput Davida svoju praćku i nećemo se ustručavati upotrijebiti je kada zaključimo da treba.

U svakom slučaju, mnogo su zanimljiviji učinci i reakcije na otvoreno pismo koje su došle iz drugih dijelova hrvatskog društva, napose onih koji se inače smatraju podržavateljima LGBT prava i same LGBT zajednice.



Otvoreno pismo je objavljeno u većini mainstream medija (poput Indexa, N1, Telegrama, Neta itd.), no znakovito je da je to i bio kraj medijskog prostora koje je dobilo. Istina, potpisnici  pisma se nisu ponudili medijima za dodatne izjave i pojašnjenja pisma, čime su i sami (svjesno) ograničili njegov rok trajanja u medijima, jer nije baš bilo moguće raditi follow up priloge i članke bez njihovih izjava. Neovisno o tome, ipak je problematično što se nije našao niti jedan novinar koji bi ministra upitao posve logično pitanje: “A zašto je pismo upućeno baš vama i što imate reći na sadržaj pisma?”



Zašto je to tako mogu samo nagađati, što me neće zaustaviti da baš to i učinim.



Naime, otvoreno pismo ministru Paviću nedvojbeno je primijećeno među novinarima i političarima, a izazvalo je i prilično burne reakcije i rasprave na društvenim mrežama. Mnogi su pismo podržali, ali mnogi su ga i žestoko osudili, najčešće uz argument kako su potpisnici pisma zapravo “nasilno/prisilno autali” ministra Pavića. To im je bilo strašno, podlo, odvratno, proglašavalo se potpisnike pisma neljudima, pederima, fašistima i svašta nešto. Upućena nam je hrpa strastvenih invektiva, i to većinom od ljudi koji se ne smatraju pripadnicima političke desnice, pa sam na trenutak pomislio kako smo doista nevjerojatne štetočine i zlikovci koje su opljačkali i uništili cijelu državu, kao da smo, pobogu, HDZ-ovci.



Pritom je prezabavna ironija bila u tome što se u tekstu otvorenog pisma ministru Paviću nigdje ne spominje njegova seksualna orijentacija niti se ikako aludira da je on išta drugo nego Hrvat katolik heteroseksualac aka HDZ-ovac, te su svi oni koji su po Facebooku i Twitteru pizdili zbog toga što smo kao autali ministra zapravo učinili nemjerljivo više u tom pravcu od 25 ljudi koji su pismo potpisali. Moglo bi se reći da su ispali korisni idioti ako je svrha pisma bila onakva kakvom su je sami protumačili, no mnogo je veći problem što su se pokazali kao moralni idioti.



S obzirom koliko su dirljive brige pokazali za dobrobit ministra Pavića, osjećam se obaveznim otkriti im da je dotični i dalje živ, i dalje ministar, i dalje heteroseksualan, i dalje koristi sve privilegije koju heteroseksualnost nedvojbeno ima u hrvatskom društvu. Eh, kad bi ti isti ljudi, većinom inače kritičari HDZ-a i deklarirani podržavatelji LGBT prava, s takvom žestinom reagirali na homofobnu politiku vlade čiji je ministar Pavić član, to bi fakat bilo lijepo.



Taj lijevo-liberalni popizditis na potpisnike otvorenog pisma ministru je itekako bio koristan, jer je svojim primjerom demonstrirao koliki je još tabu u hrvatskom društvu homoseksualnost, čak i u krugovima koje se vole smatrati gay friendly, te kolika je moć ormara, čijoj se svetosti većina u Hrvatskoj i dalje klanja, a da vjerojatno nije svjesna zašto i koliko je to štetno baš za LGBT ljude. Nepisano je pravilo, a time i snažnije, da je “prisilno autanje” nešto što se kod nas ne radi, neovisno o tome što se to na Zapadu itekako radi uz vrlo jasnu i vrlo uvjerljivu političku argumentaciju, a proizvodi i željeni aktivistički učinak. Ista ekipa koja ima običaj jadati se u stilu “da je Hrvatska normalna država” - pripadam joj inače i ja - u slučaju je našeg otvorenog pisma ministru popizdila baš zato što smo se odlučili ponašati kao da Hrvatska jest normalna država pa smo se samorganizirali kao skupina građana i - kako se samo usuđujemo! - jednom ministru poslali otvoreno pismo.



Prigovor je tih kritičara da smo Pavića “prisilno/nasilno autali” baš time što je pismo adresirano na njega, što se može tako tumačiti. Pa što onda?

Zašto kao licemjer ne bi bio javno prokazan bilo koji političar i/ili vjerski lider koji javno provodi homofobnu politiku i zastupa stavove, a potajno voli pušiti kurac? Zašto bi bio poštovan nečiji ormar - koji je kao društvena pojava ništa doli izraz najgoreg nasilja heteropatrijarhata prema svim LGBT ljudima - ako ta osoba aktivno radi na tome da zagorča živote tisućama ili čak milijunima LGBT ljudi, ako sudjeluje u našem obespravljivanju i progonu?



U pitanju su moj život, moje dupe, moje ljudsko dostojanstvo i moja prava; baš me briga za malograđanske kriptohomofobne tabue, kao i osjećaje nekoga mnogo politički moćnijeg tko mi direktno radi o glavi.



Ta velika briga za pretpostavljeni ministrov ormar otkriva da barem neki od dušebrižnika ne razumiju bit ormara i nasilje koje postojanje ormara podrazumijeva, kao i kako je ormar koncipiran na proliferaciji laži. Da bi se očuvao ormar, u koji je svaka osoba utjerana protiv svoje volje samim činom rođenja u heteropatrijarhalnom svijetu, potrebno je mnogo i dugotrajno lagati. I to ne treba lagati samo osoba koja se nalazi u ormaru, nego i svi oni koji su na ovaj ili onaj način saznali da se ta osoba nalazi u ormaru. Da bi na životu ostao ormar osobe X potrebno je da u svrhu njegova očuvanja lažu i osoba A i osoba B i svako drugo slovo abecede, da sudjeluju u toj obmani u vezi nečije seksualne orijentacije koja je, vidi čuda, uvijek baš homoseksualna seksualna orijentacija. To je samo jedan od tisuću načina na koji se perpetuira neravnopravnost homoseksualnosti u odnosu na heteroseksualnost, u kojem sudjeluju i mnogi koji se iskreno zalažu za LGBT ravnopravnost.



Ali s druge strane, to je i način da se od još većeg homofobnog nasilja koje može doći kao rezultat nestanka nečijeg ormara zaštiti baš tu osobu, s obzirom na to da heteropatrijarhat ne samo da ljude tjera u ormar, nego ih i brutalno kažnjava kada - na koji god način - izađu iz njega. Kužite, stvar je kompleksna, postoje nijanse.



Stoga i nas 25 potpisnika inače u životu ne idemo okolo i hobistički autamo ljude svaki dan, nego prihvaćamo tragično postojanje brojnih ormara, čak i ako ih ne odobravamo, u nadi da će ljudi nepravedno zatočeni u njima smoći snage za oslobođenje. Kako manje ili više dobro poznajem skoro sve potpisnike otvorenog pisma, mogu i reći da smo mnogima pomagali i pomažemo da iz ormara izađu. Što sve pak znači da za nečije “nasilno autanje” trebaju biti ispunjeni prilično visoki kriteriji - moraš s pozicije značajne društveno-političke moći sudjelovati u nanošenju velike štete i provođenju diskriminacije prema LGBT ljudima.



I tako smo konačno došli do moralnog idiotizma koji proizilazi iz zapjenjenih napada na otvoreno pismo protumačeno kao navodno sredstvo prisilnog autanja ministra Pavića. Jedan od refrena iz tih napada je da su se potpisnici pisma pokazali “isto kao oni protiv kojih se bore” ili da su se “spustili na njihov nivo”, što ima smisla reći da su isti i saveznički i nacistički vojnik iz Drugog svjetskog rata jer obojica imaju oružje i pucaju jedan na drugog. Stav da je nas 25 jednako po štetočinstvu i nemoralu bilo kojem HDZ-ovom ministru je toliko glup da me nasmijava. Prilično sam siguran da u nemoralu i štetočinstvu ne bismo dosegli ni gležanj bilo kojeg HDZ-ovog ministra da se kubiraju sve doista loše stvari koje smo učinili dosad u našim životima.



Dobra vijest je pak to što se u raspravama koje je otvoreno pismo izazvalo na društvenim mrežama pokazalo da postoji i nezanemariv broj strejt saveznika koji su u potpunosti razumjeli našu građansku akciju i podržali je. Bio je užitak čitati neke od rasprava u kojima su strejteri snagom argumenata uništili iznad opisane moralne idiote, užitak ne zbog njihova poraza nego zato što su strejt saveznici demonstrirali da itekako kuže što je sve i kakva je sve borba za LGBT prava, da nisu pozeri kojima LGBT ljudi služe kao asesoari i potvrde vlastite tolerancije i liberalnosti, nego da su ljudi koji iskreno i upućeno pomažu našu, zajedničku borbu.



Pokazali su u praksi što je doista solidarnost i što je doista ravnopravnost neovisno o nečijoj seksualnoj orijentaciji i identitetu, za razliku od onih koji podržavaju borbu za LGBT prava ali samo ako je po mogućnosti beskonfliktna i ako se prezentiramo kao bezgrešni sveci koji će pred vladinim homofobnim naletom reagirati samo plemenitim trpljenjem ili emocionalnim apelima. Jebeš to! Moj život i moja prava nisu tu da bi ikome služili za afirmaciju slike o sebi kao tolerantne i gay friendly osobe, niti ja trebam biti nekakva jebena inspiracija ili jebeni uzor da bih imao ista jebena prava kao svaki jebeni heteroseksualni Hrvat. Nisam primijetio da od heteroseksualca itko traži ikakve posebne dokaze plemenitosti za ravnopravnost, pa ih ne namjeravam niti sam isporučivati čak i ako se netko usudi zatražiti ih.



Što se tiče LGBT zajednice, reakcije na otvoreno pismo ministru su također bile podijeljene, s time da su kritičari manje-više ponavljali slične stavove kao i lijevo-liberalni moralni idioti koje je pismo zasmetalo. Takve su me reakcije podsjetile na kritike Prajda koje su bile raširene u LGBT zajednici tijekom njegovih prvih desetak godina, kad se nama koji smo marširali u Povorci ponosa - koja tada nije bila “jedan veliki party” nego događaj visokog sigurnosnog rizika s par stotina sudionika - naširoko i nadugo objašnjavalo da je Prajd nepotreban, štetan, kontraefekt, da sramotimo sve LGBT ljude u Hrvatskoj, da smo pretjerali zbog ovog ili onoga (šifra: gole guzice), da ništa ne postižemo, da smo egzibicionisti, da šaljemo pogrešnu sliku itd. Kako čovjeku da ne bude toplo oko srca kad godinama kasnije čuje skoro pa istovjetne (auto)homofobne gluposti u vezi otvorenog pisma ministru Paviću? Ima li uvjerljivije potvrde da je baš trebalo potpisati to pismo?



Baš o ovom kontekstu u raspravi oko otvorenog pisma na svom profilu na Facebooku kolegica Milena Zajović, jedna od potpisnica, primijetila je važnu stvar koji vrijedi ekstenzivno citirati: “Za mnoge pripadnike LGBT zajednice to vrijeme straha i srama je prošlo zato sto su (između ostalih) potpisnici ovog pisma hodali ulicama u trenucima kad je kamenje letilo prema našim glavama. To nismo radili iz mazohističke želje za policijskom pratnjom ili fizičkim ozljeđivanjem, nego s vrlo jasnom namjerom da se u javnom prostoru zauzmemo za svoja prava, kao i prava onog tihog i uplašenog dijela zajednice koja se nije bila spremna autati. Danas, dvadesetak godina kasnije, zbog klinaca koji su (možda i zbog našeg tadašnjeg aktivizma) odrasli u nešto zahvalnijem i tolerantnijem kontekstu, ali i zbog tih krvavih glava koje spominjem i kojih je nažalost bilo mnogo, malo smo osjetljivi kada netko iz svoje pozicije političke moći odluči ugroziti teško izborene zakonske odredbe koje nam jamče jednaka prava kao i svim ostalim građanima ove zemlje.



I zato mi je žao što moramo, ali ipak mislim da moramo postavljati ovakva pitanja. I mislim da je politička odgovornost ministra na njih odgovoriti, pri čemu se, što se mene tiče, apsolutno ne treba spominjati tko s kime spava i zašto.”



Zajović je ispravno detektirala da se veći broj potpisnika otvorenog pisma građanski, aktivistički i LGBT-ovski formirao u prvom desetljeću ovog stoljeća, da su u tom kontekstu ista generacija iako neke od njih dijeli i više od deset godina po starosti. Stoga i nije bilo velikog oklijevanja onih koji su pristali da stave svoj potpis pod otvoreno pismo ministru u koje je uprogramirano da bude polarizirajući, pa i nepopularan potez, ali ne i nepotreban i besmislen. Realno, nije potpisati pismo ministru bilo ni približno teško kao ići iz godine u godinu na Prajd sa sigurnošću da ćeš biti izložen kiši kamenja, pepeljara i pivskih boca, ali je netko i to morao učiniti.



Također, svako iz hrvatske LGBT zajednice tko se ne slaže s upućivanjem otvorenog pisma ministru Paviću može svoje vrijeme i svoje ime i prezime iskoristiti da reagira na homofobni zakon na način koji smatra primjerenim. No, isto kako što ja ne mogu nikoga natjerati da se bori za svoja prava, tako mene nitko ne može spriječiti da to činim, kako god smatram da je u određenoj situaciji potrebno i ispravno. Svi iz LGBT zajednice koji smatraju da je ministru ovim otvorenim pismom učinjena nepravda mogu npr. Paviću poslati javno pismo podrške i staviti svoja imena i prezimena pod njega. Ohrabrujem ih da to učine.



U istoj je Facebook raspravi iznesena i jedina kritika otvorenog pisma koju smatram potpuno validnom, a to je da je pismo trebalo biti jasno i direktno u vezi onoga što su mnogi prepoznali kao autanje ministra Pavića. Tj. da pismo nije otišlo do kraja, da je “po skrivečki”, pa smo “ispali papci”.



Mogu živjeti s time, i to iz razloga što se u ovom trenutku nisam baš spreman potencijalno izložiti tužbi za sramoćenje ili po nekoj drugoj suludoj odredbi Kaznenog zakona, koja bi onda bila rješavana u hrvatskom pravosuđu najvjerojatnije na takav način da bi moj novac otišao direktno u ruke nekog homofoba. Živimo u državi u kojoj HRT tuži vlastite novinare i traži od njih stotine tisuća kuna, u državi u kojoj jedan satirični portal zbog satiričnog teksta mora plaćati novac Velimiru Bujanecu zbog povrede ugleda i časti.



Mnogo sam toga spreman učiniti u borbi protiv hrvatskih homofoba, primjerice izložiti vlastito tijelo fizičkom nasilju, ali nisam spreman svoj novac uz asistenciju hrvatskog krivosuđa direktno transferirati u džepove homofoba. Tu zasad povlačim crtu. Zasad. Tko zna kakve još homofobne pizdarije slijede u Hrvatskoj, možda će biti potrebno povlačiti i daleko radikalnije taktičke poteze od ove kamilice s otvorenim pismom ministru Paviću.



S time da nije ni kamilica za baciti, pokazalo se da je naše otvoreno pismo imalo ljekovita svojstva. Pokrenulo je, između ostaloga, prvu širu javnu raspravu - a danas se javne rasprave u Hrvatskoj pretežito vode na društvenim mrežama - o dosad netematiziranom aspektu borbe za LGBT ravnopravnost, načelo je postojeći tabu, otvorilo je put tome da oni koji su ga refleksno osudili shvate o čemu je riječ, kao i put sljedećem otvorenom pismu te vrste koje će otići i korak dalje. Naše otvoreno pismo, sviđalo se to svima ili ne, predstavlja mali znak napretka, baš zato što se nije svima svidjelo, jer ako nešto novo ne izaziva određeni reakcionarni otpor onda nije doista novo niti progresivno.



Ili kako je to sažeo jedan kolega iz Njemačke koji je pratio cijelu priču: “Ako je pismo izazvalo javnu debatu, pa i osude, ono je ispunilo svoju svrhu.”