ZATVORSKA KORONIKA (VI): Pred nama su dva do tri ključna tjedna, opet

1.

Od svih turista koji su nam dolazili proteklih godina, najviše smo voljeli Čehe. Ne, nikada ih nismo prezirali zato što su u prtljažnicima automobila, umjesto kupaćih gaćica, ručnika, madraca, peraja i odjeće za večernje šetnje uz more, imali svoje, bolje i jeftinije pivo od našeg, pa salame, sireve, sokove, toalet papir i mineralnu vodu. Uopće nam nije smetalo što, kada su već preplatili apartman, u njemu kuhaju i na terasama piju ono, u međuvremenu ohlađeno pivo, umjesto da vode djecu na pizze od deset eura. Bilo nam je čak i simpatično to što nose sandale i čarape. Nikada mi o njima nismo pričali kao o ljudima koji sada tu glume neku gospodu, a do prije nekoliko desetljeća su kraj godišnjeg odmora, na kojem su bahato dijelili Radensku na četvoro, obilježavali ritualnom prodajom šatora, već isključivo kao o ljudima što dolaze iz jedne raskošne kulture. Silnu smo empatiju pokazivali za one što su precijenili sebe i podcijenili Biokovo, pa ih je, polomljene i krvave, HGSS vadio iz jama. Gorke smo suze lili za oni nesretnikom kojeg je san svladao na madracu, a struje odnijele na pučinu gdje je poginuo od udara groma. Od ljeta do ljeta smo se, umjesto njemačkim, britanskim, skandinavskim i francuskim gostima, radovali našim – da, toliko smo se intimizirali – Česima. I nikada se, za sve ove godine, nije desilo da Veleposlanstvo Češke upozorava na rasistički odnos prema Česima i njihovu novcu.

Ako ljubav nije dvosmjerna onda ja mazohistička, a ova između Dalmatinaca, pa i Hrvata općenito, i Čeha je – je li tako, naravno da nije – obostrana. I zato nam sada Česi vraćaju: njihovi su turisti spremni posebnim koridorima, uz zadovoljavanje svih sigurnosno-epidemioloških uvjeta, dakle uz priličnu patnju, ovoga ljeta doći u Rogoznicu i Makarsku, Brela i Biograd. Dočekat ćemo ih, naravno, sa širokim osmijehom. Ma svakog bi i zagrlili da nije malo rizično zbog covida-19. I tako ćemo se, kao najrođeniji, susretati svakog ljeta prije nego se ponovo pojave gosti iz Njemačke, Skandinavije, Britanije, Francuske...

Naravno, ukoliko u međuvremenu ne odluče da im je, ipak, jeftinije u Turskoj, Maroku, Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj i Zimbabveu.

2.

Realni sektor – to otkriće je jedno od važnijih u ovoj izvanrednoj situaciji – ima zglobove i na nekima od njih, točnije na koljenima – je zbog kolapsa izazvanog pandemijom. No i iz te, nimalo udobne pozicije, on nudi rješenje dok traži spas. Treba, kažu, podijeliti teret krize na svaki mogući način, a prvi je da se uhljebe opali po džepu.

Najbolja rješenja su uvijek ona najjednostavnija, a ovo takvo jeste bez obzira na neka neodgovorena, suštinski nevažna pitanja.

Evo, recimo, da li je Alemka Markotić uhljeb zato što ne stvara nikakvu dodatnu, materijalnu vrijednost, a plaću prima iz proračuna? Zašto u taj realni, ma vitalni sektor spadaju prodavači majica iz Bangladeša, dileri drvenog uglja iz Šri Lanke, uvoznici guma za žvakanje od nekuda i češnjaka iz Kine, a ne spadaju vojnici, policajci, vatrogasci, medicinsko osoblje i prosvjetari? Ja li hrvatski poduzetnik osoba koja je uložila vlastiti, legalno stečeni kapital u prostore i pogone, zaposlila razne ljude, od tehnologa do čistačica, osmislila, recimo, čokoladu kakve nigdje nema i od njene prodaje pristojno i redovito plaća i radnike i radnice i poreze i prireze ili je hrvatski poduzetnik osoba koja je od love nepoznatog porijekla kupila tekstil na kilograme, a prodaje ga na metre, a za PDV duguje više nego vrijedi sva roba koju ima i koju je prodala? Da li je uspješan član realnog sektora onaj što uposlene drži na minimalcu, a sebe u penthouseu ili je uspješan član realnog sektora onaj što je za dva desetljeća držanja, recimo, birtije, uspio uštediti za garsonijeru, ali nikoga nije potplatio i nije državi dužan, ne 200 kuna, već 20 lipa poreza?

Ukoliko su, da završimo jer će otići predaleko, svi proračunski korisnici uhljebi, zašto je onda, recimo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu institucija od nacionalnog značaja, a pedikerski salon Kiki nije?

3.

Naredna dva do tri tjedna su, naravno, ključna, ali ovoga puta ne za jačanje represivnih mjera, već za njihovo ublažavanje! Teorijski, možemo reći da smo gotovo pa preživjeli pandemiju. Praktički, tek ćemo pocrkati. Uglavnom, u prvom setu vraćanja života među nas, bit će, pored ostaloga, otvoreni frizerski saloni u kojima je moguća distanca među mušterijama, dok će frizeri i frizerke raditi pod maskama. Kafići i restorani s terasama morat će osigurati propisanu udaljenost između stolova. Onu između gostiju ne bi trebalo ni pokušavati: ne ide se, naime, s prijateljima na piće da bi se ono pilo uz dovikivanje. Također, kako piše „Jutarnji list“: „Razmišlja se i o otvaranju drugih trgovina, poput onih s tehnikom, urarskih i postolarskih radnji, različitih servisnih radnji, ali i autosalona gdje je manji dnevni protok mušterija“. Isto vrijedi i za knjižare u kojima je, ionako, „dnevni protok mušterija“ između nikakvog i jako malog.

Kao što su nam rekli, oboljelima od korona virusa nije do života, a kamoli do šišanja, popravljanja satova, novih televizora, automobila sa dodatnom opremom, krpljenja starih cipela i velikog macchiata s toplim mlijekom. Oni što su covid-19 negdje skupili, ali nisu imali simptome, svakako su se mogli slobodno kretati do dućana, trafika i ljekarni. Povratnicima iz takozvanih rizičnih područja ionako je bila određena mjera samoizolacije.

Jednoga dana, nekada, za dvjesto-tristo godina, povjesničari će nakon mukotrpnog istraživanja objasniti zašto su, uopće, bili zatvarani frizerski saloni u kojima je moguća distanca među mušterijama, kafići i restorani s terasama na kojima mogu osigurati propisanu udaljenost između stolova, pa trgovine, autosaloni, urari, postolari i knjižare u kojima je „manji dnevni protok mušterija“.

Andreja Plenkovića takve gluposti ne treba pitati. On ima pametnijeg posla. Nekog, prilično nevidljivog. Ovaj vidljivi je prepustio struci i riješio se svake odgovornosti.    

4.

„Sada svi, zajedno s oporbom, trebamo tući u jedan čavao, kao što smo u Domovinskom ratu. Trebamo staviti glave na kup i pomoći jedni drugima, jer na onaj svijet nitko od nas neće odnijeti ništa. Prema tome, ovi koji imaju puno novca, neka se ugledaju na Novaka Đokovića. On je rekao da svom narodu i svojoj zemlji Srbiji pomaže i dao je milijun eura. To mi se jako svidjelo i na tome mu čestitam. Pa, koliko naših ima koji su se otajkunili, a bili su gologuzi do 1990. godine. Mogli su dati i po deset milijuna eura pomoći. Ali, ipak, ne možete vi nikoga prisiliti na to. Mnogi naši sportaši prijavili su se u neke strane zemlje, gdje su porezi manji, a ne plaćaju svojoj državi Hrvatskoj. Ako voliš svoju domovinu, onda se sada treba pokazati zajedništvo, kao i u Domovinskom ratu. Privatno sam poslao poruku predsjedniku Vlade da mogu pomoći. Osjećam se još mlado i zdravo, imam tek šezdeset treću godinu i mislim da mogu pridonijeti. Imam iskustvo iz rata, kao i iz posla s građevinom, mogu raditi na stroju, pomoći čistiti ili bilo što drugo. Žao mi je što nas se nije uključilo da pomognemo. Mi kao udruga imamo kombi koji smo dobili od Europske unije i zato sam predložio da pružimo pomoć oko prijevoza, ali, eto, nije bilo odgovora. No, možda sam i ja tu grešnik što nisam sam uzeo kombi, koji je kod mene, i što nisam išao iz Petrove bolnice prevoziti djecu i inkubatore“, rekao je Ljubo Ćesić Rojs.

Da, Ljubo Ćesić, pravi Rojs, ratni general i mirnodopski član Hrvatskog generalskog zbora – ne radi se, da ne bude zabune, o amaterskom pjevačkom društvu – udruge kojoj je iz zdravom razumu nedokučivih razloga Europska unija donirala kombi, eno onaj što je kod Ljube.

Predratni vozač autobusa koji bi, pored stana i kuće na Markuševcu imao još jednu, ali ju je morao srušiti pošto je bila bespravno izgrađena, grozi se svih što „su se otajkunili, a bili su gologuzi do 1990. godine“, ne cijeni hrvatske sportaše koji poreze plaćaju u, recimo, Monte Carlu, svoje veličanstvene vojničke vještine poput voženje bagera želi staviti na raspolaganje domovini...

Da nije tragikomično, bilo bi samo komično.

Prethodne Zatvorske koronike možete pročitati ovdje: prvu, drugu, treću, četvrtu i petu

zatvorska-koronika-vi-pred-nama-su-dva-do-tri-kljucna-tjedna-opet-7420-10042.jpg

Ako ljubav nije dvosmjerna onda je mazohistička, a ova između Dalmatinaca i Čeha je – je li tako, naravno da nije – obostrana. I zato nam sada Česi vraćaju: njihovi su turisti spremni posebnim koridorima doći u Rogoznicu i Makarsku, Brela i Biograd. Dočekat ćemo ih sa širokim osmijehom. Ma svakog bi i zagrlili da nije malo rizično. I tako ćemo se, kao najrođeniji, susretati prije nego se ponovo pojave gosti iz Njemačke, Skandinavije...
Ako ljubav nije dvosmjerna onda je mazohistička, a ova između Dalmatinaca i Čeha je – je li tako, naravno da nije – obostrana. I zato nam sada Česi vraćaju: njihovi su turisti spremni posebnim koridorima doći u Rogoznicu i Makarsku, Brela i Biograd. Dočekat ćemo ih sa širokim osmijehom. Ma svakog bi i zagrlili da nije malo rizično. I tako ćemo se, kao najrođeniji, susretati prije nego se ponovo pojave gosti iz Njemačke, Skandinavije...
Foto: 
foto HINA/ Mario STRMOTIĆ