Zbog kampanje protiv uhljeba, već imamo brojne građane drugog reda

U aktualnoj kampanji protiv zaposlenih u državnim i javnim službama te njihovih "sigurnih" plaća koje, eto, tvrde oni koji se predstavljaju kao ekonomski gurui, jako opterećuju državni proračun, pa to onda sve treba drastično srezati da bi država napokon "prodisala", rijetko se spominje da mnogi već plaćaju cijenu svih dosadašnjih, redom promašenih reformi, kakva će – prema svemu sudeći – biti i reforma koju zaziva Most u pregovorima s koalicijama dviju najvećih stranaka. Jer, za najavljene reforme ne postoji nikakva stručna analiza aktualnog stanja, kao nekakva polazišna točka od koje bi sve krenulo, negi se reformom ili reformama maše kao nečim što je opće poželjno, ali još nitko nema pojma što bi one u stvari trebale donijeti. Pritom je kroz medijsku hajku na uhljebe, napravljena priprema da više nitko gotovo i ne spori da rezanja treba biti, samo se još ne zna kada će se i što će se zapravo rezati.

O aktualnoj situaciji, svim dosadašnjim promašenim reformama, kao i njihovim posljedicama, razgovarali smo s tajnikom Sindikata državnih službenika i namještenika Sinišom Kuharom, koji ne dvoji da reformi treba biti, ali i upozorava kamo aktualna histerija vodi.

Ni prošli izbori nisu prošli bez širenja netrpeljivosti prema državnim i javnim službama. Kako to komentirate?

U hrvatskom, kao i u većini "modernih" društava globaliziranog svijeta, na djelu je kampanja kojom se privatno favorizira u odnosu na javno, a svi koji rade i zarađuju u javnom sektoru prikazuju se kao privilegirani slojevi društva koji u općoj gospodarskoj krizi žive na račun zaposlenih u privatnom sektoru. Pri tome se prevlast privatnog nad javnim uopće ne propituje kao koncept, nego prihvaća kao nužnost, a javni se sektor doživljava kao barijera privatnom poduzetništvu.

Vidimo da opću hajku na uhljebe predvode ljudi koji su se sasvim lijepo obogatili koristeći državu kao glavnog poslovnog partnera, makar samo i kao opskrbljivači brojnih ministarstava raznim potrošnim materijalom. Mislite li da iza svega toga postoji priprema da se u poslove javnog sektora dodatno uključi privatni sektor te da se smanjenjem prava zaposlenih u javnom sektoru dodatno smanje prava i u privatnom?

Privatni sektor "grize" na svaku poslovnu priliku koja postoji na tržištu, a ako je tržište premalo ili suženo zbog krize, onda ga treba pronaći u javnom sektoru. Filozofija izdvajanja netemeljnih djelatnosti iz poslovnih struktura unutar privatnog sektora jedno je vrijeme omogućavala rast profita na račun snižavanja cijene rada u izdvojenim organizacijskim jedinicama, tj. izmišljeno je unutarnje tržište koje je pružalo priliku za zaradu na račun vlastitih zaposlenika, ali kako je profit uvijek gladan, sada se zarada pokušava ostvariti na račun izdvajanja tzv. pomoćno-tehničkih poslova iz javnog sektora. Zaradu bi privatnom sektoru omogućilo i dereguliranje službeničkog sustava i podvrgavanje zaposlenika javnog sektora zakonitostima tržišta radne snage, čime bi se postigao dvostruki efekt nesigurnosti i poslušnosti, koji daje moć privatnim i političkim strukturama da zapošljavaju koga hoće i pod uvjetima koji vrijede za zaposlene u privatnom sektoru.

U državnoj upravi Sindikat se već suočio s pokušajem organiziranog zapošljavanja službenika putem posrednika – agencije za zapošljavanje koja je osnovana samo za tu priliku, putem koje su službenici trebali biti slabije plaćeni u odnosu na svoje kolege, a razlika do pune plaće trebala je biti nagrada agenciji. Takvo što se već događa u komunalnim poduzećima u kojima se dio zaposlenika zapošljava putem agencija za posredovanje u zapošljavanju. Takvi zaposlenici nemaju ni iste plaće ni ista prava kao oni zaposleni na određeno i neodređeno vrijeme i u vlastitoj su radnoj sredini građani drugog reda.

Pristup "neka susjedu krepa krava" vodi izumiranju svih prava koja se ne odnose na pravo na plaću i odmor

Na žalost, kampanja protiv "nemoralnih" prava zaposlenih u javnom sektoru dovela je do toga da radnici u privatnom sektoru svako pravo koje su oni već izgubili doživljavaju kao nezasluženu privilegiju koju oni financiraju, iako pristup "neka susjedu krepa krava" vodi izumiranju svih prava koja se ne odnose na pravo na plaću i odmor. Umjesto ukidanja prava iz rada i po osnovi rada u javnom sektoru radnici privatnog i javnog sektora bi se putem svojih sindikata trebali dogovarati o minimalnom paketu prava za sve koji rade i suprotstaviti se logici po kojoj samo smanjenje prava i neformalni oblici zapošljavanja vode društvenom blagostanju. Posebno, ako takvu logiku promovira sve bogatija manjina na štetu rastuće siromašne većine.                  

Kako ocjenjujete ostale dosadašnje reformske eksperimente u resorima koje pokriva vaš sindikat? Jesu li svi ti eksperimenti u stvari doveli do rasula u mnogim područjima jer se nije radilo na podizanju kvalitete javnih usluga, nego samo na dodatnoj nesigurnosti onih koji bi te usluge trebali pružati?

Sve dosad pokrenute "reforme" državne uprave nakon nekog su vremena kao projekt napustili ili učinili smiješnim i bespredmetnim sami njihovi tvorci, odnosno političke opcije koje su ih zagovarale. Tako je vlada Ivice Račana 2001. Zakonom o državnim službenicima i namještenicima ukinula sustav platnih razreda i uvela statični sustav koeficijenata, koji je trebalo dopuniti uredbom o nagrađivanju službenika i namještenika koji postižu iznadprosječne rezultate u radu, ali je ta Vlada nikad nije donijela. Vlada Ive Sanadera stvari je vratila na početak donošenjem Zakona o državnim službenicima, koji je trebao označiti početak depolitizacije i profesionalizacije državne uprave – ukidanjem pozicija zamjenika i pomoćnika ministara na način da zamjenike zamijene državni tajnici, a pomoćnici ministara postanu ravnatelji upravnih organizacija u statusu najviših službenika, a ne više dužnosnika. Međutim, umjesto po jednog državnog tajnika po ministarstvu, dobili smo ih gotovo 60, a zapošljavanje ravnatelja provodilo se u krnjim javnim natječajima. Ideja ponovne uspostave platnih razreda i nagrađivanja službenika za rezultate rada u obliku promicanja i napredovanja također je propala jer, iako Zakon donesen 2005. godine nikad nije "zaokružen" donošenjem zakona o plaćama, pa se u tom dijelu i dalje primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima i na temelju njega donesena uredba o koeficijentima. Ispada da je svaka reforma koja je uvedena imala jedinu svrhu da se sustav "resetira" na zamišljene početne pozicije i omogući njegovo čišćenje od naslijeđenih političkih struktura odnosno zapošljavanje po mjeri "krojača" reforme.

Ludo je to što vraćanje u sustav platnih razreda ponovo pokreće vlada kojoj okosnicu čini SDP, koji ih je 2001. ukinuo, i to tek nakon što su državnu upravu "reformirali" ponovnim vraćanjem dužnosničkih pozicija zamjenika i pomoćnika ministara i obogatili institutom službenika koji se zapošljavaju u kabinetima ministara do kraja mandata bez natječaja, čime se krši ustavno pravo građana da pod jednakim uvjetima sudjeluju u obavljanju javnih poslova i budu primljeni u javne (i državne) službe.

Sve ove velike "reforme" pratile su i prigodne promjene uvjeta za formiranje unutarnjih ustrojstvenih jedinica državnih tijela, koji su čas postojali u vidu određenja broja zaposlenih koji su potrebni za njihovo formiranje, a čas ne, ovisno o trenutnim potrebama vladajućih struktura. Tako se bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor javno čudila koliko je šefova u državnoj službi, zaboravljajući pri tome da je njezin prethodnik Ivo Sanader deregulirao standarde za formiranje ustrojstvenih jedinica. I sadašnja je Vlada "prčkala" po tom pitanju smanjivši broj nižih rukovoditelja i povećavši broj viših rukovoditelja te tako oslobodila prostor za pozicioniranje svojih kadrova na bolje plaćenim radnim mjestima.  

Dakle, sve dosadašnje vlade radile su isto: podobni naprijed, stručni stoj?

Od 2003. godine od kada sam profesionalno u Sindikatu broj državnih službenika i namještenika kreće se od 62 do 65 tisuća zaposlenih, iako je od 2000. godine do danas samo iz civilnog dijela Ministarstva obrane i Oružanih snaga otkaz dobilo ili je izdvojeno gotovo 10 tisuća službenika i namještenika. Postavlja se pitanje zašto broj zaposlenih u državnoj upravi nije smanjen za taj broj i u kojim je njezinim dijelovima došlo do novog zapošljavanja na račun smanjenja broja zaposlenih u sustavu obrane. Ovaj primjer ukazuje na potrebu sustavnog i usporedivog praćenja broja zaposlenih u javnom sektoru, koja nije prestala postojati uspostavom Registra zaposlenih u javnom sektoru jer on ne omogućava pregled deriviranih i standardiziranih podataka zainteresiranoj javnosti.

Sami službenici i namještenici koji su predmet ovih "reformi" svake četiri godine svjedoče uspostavi novih, spajanju i razdvajaju postojećih državnih tijela i vlastitom "zapošljavanju" u takvim "novim" ustrojstvenim cjelinama. Pri tome ne mogu računati da će im njihovi rezultati rada garantirati očuvanje stečenog službeničkog statusa pa nisu česti slučajevi da se stručne i iskusne službenike degradira kako bi se novim i podobnim rukovoditeljima mogla osigurati bolje plaćena radna mjesta, a vrhunac poniženja je u tome da svoje nove šefove često moraju uvesti u rad i obučiti za samostalno obavljanje posla.

Na sreću, degradirani ili ne, takvi službenici na svojim leđima održavaju i podižu razinu kvalitete upravnog servisa neovisno o smanjenju plaće ili uskrati prethodno ugovorenih materijalnih prava iz kolektivnih ugovora.

Međutim, pitanje optimizacije broja zaposlenih u državnoj službi moglo bi dovesti do iznenađujućih rezultata, jer bi se moglo pokazati da generalni stav kako ima previše zaposlenih ne drži vodu te da uz mogući višak zaposlenih postoji i kronični manjak stručnih kadrova u nekim službama i resorima, kao i problem prevelikog radnog opterećenja zaposlenika u takvim sustavima.        

Postoji li uopće neka stručna analiza kako bi trebalo reformirati državne i javne službe na način da one doista mogu kvalitetno obavljati posao, umjesto što stalno moraju strahovati od političkih i drugih pritisaka kojima su izloženi? Kako bi po vama trebala izgledati prava reforma, odnosno što bi ona sve trebala donijeti?

Postoji relativno ozbiljan dokument u obliku Strategije razvoja javne uprave 2015.- 2020. godine, ali oko nje, kao i one prethodne, ne postoji konsenzus političkih snaga.

Pravu reformu predstavljao bi svaki na nacionalnoj razini prihvaćen koncept razvoja oko čije bi se provedbe složili svi i na njezino dovršenje obvezali svi politički dionici, jer se ozbiljna reforma ne može provesti na razini mandata jedne vlade, već u roku od pet do 10 godina. Da su dosadašnje vlade završile reformske projekte koje su započele – Račanova donijela uredbu o nagrađivanju, a Sanader-Kosoričina zakon o plaćama – danas bismo bili pametniji za iskustvo primjene bilo kakvog modela plaće po učinku i njegova utjecaja na poboljšanje kvalitete rada i učinkovitosti državne uprave.  

Hrvatska je nedavno pohvaljena za projekt e-građani, što pokazuje da ipak ima i pozitivnih promjena. Kako ocjenjujete rad ministra Arsena Bauka?

Svako poboljšanje dostupnosti upravnih servisa građanima je dobrodošlo, a informatička tehnologija je alat koji to može omogućiti, posebice u dijelu umrežavanja podataka i matica koje vode državna tijela, kako se građane ne bi šetalo od jednog do drugog državnog tijela kako bi dokazali status o kojem država već ima podatke. Projekt e-građani svakako je korak u tom smjeru.

Ministar Arsen Bauk sigurno je zaslužan za taj projekt, a njegov rad u resoru uprave treba razmatrati u kontekstu "državotvorne" politike koalicijske Vlade Zorana Milanovića i pomalo nejasnog odnosa snaga u njoj, koji je rezultirao intervencijama u službenički sustav ministra rada i mirovinskoga sustava Miranda Mrsića i potpredsjednice Vlade i ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić. Bauk je svakako sudjelovao u donošenju rješenja koja su novoj vlasti omogućila preuzimanje svih ključnih pozicija državne uprave i političko kadroviranje na svim razinama, ali se s druge strane inteligentno odmaknuo u stranu kada su koalicijski jastrebovi predlagali ukidanje službeničkog sustava i podvrgavanje službenika pod režim Zakona o radu ili kada je ministar Mrsić predlagao izmjene i dopune Zakona o državnim službenicima, a isti taj Mrsić i potpredsjednica Opačić promovirali međusobno različite i neusklađene koncepte outsourcinga pomoćno-tehničkih poslova i ostalih netemeljnih djelatnosti u javnom sektoru.

Njegov doprinos upravi je i već spomenuta Strategija razvoja javne uprave, ali svoj puni potencijal nije mogao ostvariti ne samo zbog krnjeg suvereniteta nad resorom kojem je na čelu, nego i stoga što je uz ulogu ministra uprave igrao i ulogu ciničnoga komentatora oporbe, a ta mu uloga sigurno nije pomogla u premošćivanju jaza između dviju suprotstavljenih političkih opcija kada je u pitanju državna uprava.

Kad se tome pridoda i odustajanje od donošenja izmjena Zakona o sustavu državne uprave zbog nepristajanja koalicijskog partnera da se Istra podvede pod jedan od pet ureda državne uprave koji nadilazi njezine granice, onda se postavlja pitanje u kojoj je mjeri bilo koji ministar, pa i ministar uprave, samo (u ovom slučaju) vojnik partije (ili stranke), a u kojoj mjeri stručna osoba s diskrecijskim reformističkim ovlastima. Što se tiče njegove suradnje sa Sindikatom, naši su kontakti bili relativno česti, a on je sam pokazivao pragmatični i stvarni interes za stajališta Sindikata o svim pitanjima.   

Smatrate li da je broj županija, gradova i općina zaista prevelik i što bi, ako uopće dođe do toga, trebalo donijeti smanjenje tog broja?

Bojim se da je po pitanju broja županija trenutno moguće jedino rješenje po kojem bi Istra mogla računati na zadržavanje statusa županije, a ostale županije ne, što nije dobra i jednakopravna polazna pozicija za ostale županije. Što se tiče broja gradova i općina, ali i županija, ako se tom problemu prilazi isključivo s pozicije troška, odnosno smanjenja rashoda, onda će se u pitanje dovesti opstanak malih jedinica koje građani doživljavaju kao ostvarenje prava na neposredno sudjelovanje u upravljanju javnim poslovima na lokalnoj razini, tako da problem održivosti brojnih jedinica lokalne i područne samouprave svakako treba pomiriti s pravom na sudjelovanje u upravljanju javnim poslovima na razini konkretne životne zajednice.

U svakom slučaju, za održivost županija, gradova i općina važno je hoće li (samo)upravni aparat putem kojeg se ostvaruje politička volja građana biti u funkciji tih građana ili djelovati kao produžena ruka političkih elita, a to nas vraća na reformu javne uprave.           

I na kraju, koga bi se doista moglo nazvati uhljebom?

Prema Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika, riječ "uhljebiti" znači "omogućiti opstanak, zaradu", odnosno "dati kome dobro radno mjesto bez obzira na to što će raditi", po čemu bi "uhljeb" bila osoba koja je posao dobila neovisno o potrebama poslodavca ili radnoga mjesta, nego na temelju moći onoga koji zapošljava. U upravi takva moć izvire iz politike koja je nakon svakih izbora "mijesi" u oblik koji odgovara njezinim potrebama za "uhljebljivanjem" bogomdanih stranačkih stručnjaka i koalicijskih partnera. U nekim situacijama, poput tzv. revolving door-službenika, odnosno savjetnika u kabinetima ministara na vrijeme mandata, za zapošljavanje je dovoljna (dobra) volja samog ministra, dok se u drugim slučajevima politički podobni kandidati izlučuju u javnim natječajima koji, kada su u pitanju najviši rukovodeći službenici, omogućavaju zapošljavanje na temelju diskrecijskih ovlasti dužnosnika, a kada su u pitanju ostali službenici iz političkog portfelja, zapošljava se putem fingiranih javnih natječaja na kojima baš oni pokazuju najbolje rezultate.   

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

zbog-kampanje-protiv-uhljeba-vec-imamo-brojne-gradane-drugog-reda-3842-4338.jpg

Često se stručne i iskusne službenike degradira da bi se novim i podobnim rukovoditeljima mogla osigurati bolje plaćena radna mjesta, a vrhunac poniženja je u tome da svoje nove šefove često moraju uvesti u rad i obučiti za samostalno obavljanje posla, kaže tajnik Sindikata državnih službenika i namještenika Siniša Kuhar
Često se stručne i iskusne službenike degradira da bi se novim i podobnim rukovoditeljima mogla osigurati bolje plaćena radna mjesta, a vrhunac poniženja je u tome da svoje nove šefove često moraju uvesti u rad i obučiti za samostalno obavljanje posla, kaže tajnik Sindikata državnih službenika i namještenika Siniša Kuhar
Foto: 
Osobna arhiva