Zdravko Mamić sada i pravomoćno smije prebrojavati krvna zrnca

zdravko-mamic-sada-i-pravomocno-smije-prebrojavati-krvna-zrnca-1989.jpg

Jovanović može i mora biti kritiziran zbog svoga (ne)rada, (ne)znanja, (ne)sposobnosti, bahatosti, arogancije, ali činjenicu da je Srbin nitko nikada ne smije eksploatirati protiv njega. Tako bi trebalo biti u državi koja sebi utvara da je demokratska i civilizirana, ali ta informacija do našeg vrlog sudstva očito još nije dospjela
Jovanović može i mora biti kritiziran zbog svoga (ne)rada, (ne)znanja, (ne)sposobnosti, bahatosti, arogancije, ali činjenicu da je Srbin nitko nikada ne smije eksploatirati protiv njega. Tako bi trebalo biti u državi koja sebi utvara da je demokratska i civilizirana, ali ta informacija do našeg vrlog sudstva očito još nije dospjela
Foto: 
FaH / Lana Slivar Dominić

Sudac je obrazložio da notorni šef Dinama nije Dalaj Lama i da nije osoba baš od tolikog uzora da ga se slijepo slijedi. Pa kad već nije Dalaj Lama, pred hrvatskim pravnim sustavom upravo je dobio puno zakonsko pravo da bude Ante Pavelić i upozorava na svaku pojavu krvi i gena koji pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko

Željko Jovanović nije osobito simpatičan tip. Nije bio ni nešto uspješan ministar. Arogantan i agresivan, bez previše znanja o resoru kojemu je bio na čelu. Ni proceduru nije baš ljubio, što je temeljna postavka demokracije, zbog čega mu je, uostalom, Ustavni sud srušio niz odluka. Malo kada je davao argumente da se stane na njegovu stranu i nije ga bilo lako braniti, čak i uz najbolju volju.

Nije baš da se ubrajamo u fanove Željka Jovanovića. Gluho bilo. No, baš svakome osporit ćemo pravo da se na Jovanovića obrušava, da ga napada i javno vrijeđa samo zato što je – Srbin.

To znači da ridikuloznom, i što je još važnije, štetnom i po ovo fragilno društvo iznimno opasnom smatramo presudu suca zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Rafaela Krešića, koja je upravo potvrđena i u drugom stupnju, a kojom se Mamića oslobađa od optužbi da je poticao na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i pripadnicima srpske nacionalne manjine.

Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović "ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko", te upozorio: "Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!"

Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?

I dok je sudac odbio da je u toj Mamićevoj poeziji bilo mržnje prema Srbima, ipak u obrazloženju priznaje kako je riječ o "brutalnoj uvredi, neprihvatljivom izražavanju mišljenja Zdravka Mamića, koje ima razloga pogoditi Jovanovića, ali prije svega njegovu čast i ugled". U osebujnom obrazloženju sudac je kazao: "Ovdje se ne radi o kaznenom djelu nesnošljivosti, 'govora mržnje', nego o optužbi za poticanje na mržnju, koja se ne ostvaruje iznošenjem osobnih stavova, pa ni onih koje se može prepoznati diskriminatornim, mrzilačkim, šikanirajućim. Radi razumijevanja smisla te odredbe treba reći da problem na isti način definira i Okvirna odluka EU iz 2008. o suzbijanju određenih oblika i izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima, s kojom je i usklađivano naše zakonodavstvo. Ta odluka traži da članice moraju kažnjavati 'javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe s obzirom na rasu, boju, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo', a korištenje termina 'poticanje' jasno upućuje na to da se mora raditi o činidbi kojom se druge upućuje, ohrabruje izražavati mržnju ili pozivati na nasilje. Dakle, nije dovoljno da počinitelj samo priopći stavove o skupini ili pripadniku, pa i kad su diskriminatorni ili obojeni osobnom mržnjom, nego je potrebno da aktivno nastoji druge potaknuti da prema njima izražavaju mržnju ili čine nasilje."

Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem - za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju. Jer, što, radio valjda ne slušaju mase pa se izrečeno u eteru ne može smatrati javnim poticanjem drugih da izražavaju mržnju ili čine nasilje?

Pitoreskni sudac osobito je nadahnuto obrazlagao presudu: "Zakon točno definira koja su obilježja kaznenog djela iz članka 325. stavka 1. i da počinitelj mora pozvati, ohrabriti i učvrstiti odluku ljudi da izražavaju mržnju jer mržnja je definirana kao bolesno neprijateljstvo. Sadržaj izjave nije bezazlen. Uvreda je brutalna, neprihvatljiva i ima kapacitet da pogodi adresata. Ali tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema ministru Jovanoviću i to samo zato jer je to rekao Mamić? Mamić nije osoba baš od tolikog uzora. Pa on nije Dalaj Lama da ga se slijepo slijedi! Mamićevi stavovi nikako nisu prihvatljivi, ali on tom izjavom nije poticao ni sugerirao ljudima da misle kao on i da se mrzi određena nacionalna skupina. Ovo nije klasična situacija kada se viče 'Ubij, ubij Srbina', već je u pitanju osobni animozitet koji je Mamić argumentirao subjektivno ne bi li se suprotstavio neprihvatljivoj ranijoj komunikaciji s ministrom Jovanovićem."

Po sucu, zaključujemo, ako već Mamić nije Dalaj Lama, pred hrvatskim pravnim sustavom svakako potpuno zakonski smije biti Ante Pavelić.

Nisu suca pokolebali ni Mamićevi maligni istupi čak i u njegovoj sudnici tijekom suđenja kada je napao fotoreportere koji su samo radili svoj posao uobičajeno biranim riječima: "Šta me opet slikate?! Ova sudnica je maltretiranje! Vi ste kreteni! Imate sedam milijardi mojih slika!"... Još manje ga je ganulo kada je, pravdajući svoj zabrinjavajući radijski nastup, da ne bi bilo zabune, s optuženičke klupe podvukao ranije izneseno u eter, i to baš negdje u vrijeme pred nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija: "Dok sam ja živ, ljudima poput Željka Jovanovića ću se suprotstavljati na bilo koji način jer je on ugroza za mene i za moju Hrvatsku! On je najveći hrvatomrzac poslije Khuena Héderváryja."

Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi.

I ako ovako izgleda naše čuveno profesionalno i samostalno sudstvo, zašto se čudimo prikupljenim potpisima za referendum protiv ćirilice? Ili smo stvarno blesavi kada se zgražamo nakaradnom pravosuđu koje guranje prsta u anus proglašava rukovanjem, a novinarku koja je napisala istinu o trošenju javnog novca osuđuje za sramoćenje?

Kakav je sve bizaran svijet u ovoj državi pripušten sudačkoj časti tužno nam objašnjava nedavni slučaj suca koji je dao otkaz čistačici zato što sirotica nije očistila zgradu suda prije nego što se pokušala ubiti. Ipak je to bila teška povreda radne dužnosti.

Nitko u ovim slučajevima neće vidjeti da je naše sudstvo među većim devijacijama u društvu. Bitno je da su naši suci nedodirljivi, čak i kada donose nakazne presude.

Kako bilo, sve je dobro što se dobro svrši. Zdravko Mamić, doznajemo od njemu bliskih izvora, priprema veliku proslavu pravomoćne oslobađajuće presude. Pozvan je, dakako, i sudac Krešić. Među glavnim gostima veliki je fudbaler Joe Šimunić. Pjevat će Marko Perković Thompson. I ne brinite, neće biti "krvnih zrnaca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko".