Zgroženi ste scenama s Poljuda? Tražili ste, gledajte!

zgrozeni-ste-scenama-s-poljuda-trazili-ste-gledajte-5300.jpg

Mediji kao da žale jer onaj sa šipkom nije počinio kazneno, nego „tek“ nekoliko prekršajnih djela. Valjda bi im bilo draže, jednostavnije i korisnije da je odvalio suca posred glave
Mediji kao da žale jer onaj sa šipkom nije počinio kazneno, nego „tek“ nekoliko prekršajnih djela. Valjda bi im bilo draže, jednostavnije i korisnije da je odvalio suca posred glave
Foto: 
Facebook: Naš Hajduk

Nažalost, čini se da je završena faza u kojoj se „ulica“ zalagala za red, zakon i moral, pa još i disciplinirano trenirala političku korektnost, dok su država i njene institucije istovremeno vukle u dijametralno suprotnom smjeru

„Sportski su postupci specifični, tu ima puno maglovitog poslovanja. I takve stvari rijetko mogu razumjeti ljudi koji nisu u sportu“, objasnio je ovih dana izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Damir Vrbanović, inače formalno optuženi član zločinačke organizacije koja je - valjda tim istim „specifičnim i maglovitim“ metodama - navodno oštetila državu i jedan nogometni klub za ukupnu svotu od oko 250 milijuna kuna.

„Hrvatski nogomet je talac huligana, pomagajte“, zavapio je optuženi član zločinačke organizacije Damir Vrbanović tek nešto kasnije, kada se zgodno ukrcao u vlak masovnog zgražanja i snebivanja zbog serije incidenata na nogometnoj utakmici između Hajduka i Rijeke na splitskom Poljudu. Razvoj događaja taman mu je sjeo na volej.

A vi, jeste li još uvijek u šoku? Upijate li svaku gestu konsternirane Mirjane Hrge? Prebirete li po vrištećim naslovima Sportskih novosti i Jutarnjeg lista, a bogme i Slobodne Dalmacije? Zazivate li ponovno otvaranje Golog otoka? Ponavljate li papagajski one priglupe (i netočne) frazetine o Margaret Thatcher i njenoj borbi protiv huliganizma? Jeste li se našli na istoj liniji sa spomenutim optuženim članom zločinačke organizacije, ili medijima u vlasništvu odvjetnika i bliskog dugogodišnjeg suradnika same glave te hobotnice?

Ako jeste, pravo vam budi. Uživajte.

Subotnja utakmica nekima će poslužiti kao zgodan smokvin list, a drugima - pa i onima potpuno nezainteresiranima za domaći nogomet i njegovo bijedno, temeljito kompromitirano i kriminalizirano lice - kao motiv za skandaliziranje nad provalom verbalnog ekstremizma na domaćoj i rasizma na gostujućoj tribini, te ležernom šetnjom terenom jednog maskiranog navijača s vatrogasnim pomagalom u ruci.

O zvucima i prizorima s Poljuda nema potrebe naširoko raspravljati budući da su ih mediji već rastavili na proste faktore, uključujući spomenutog mladića s hvataljkom za kojega su - poput spomenutog krunskog dragulja Hanžekovićevog izdavačkog carstva - čak izrazili žaljenje jer nije počinio kazneno, nego „tek“ nekoliko prekršajnih djela. Valjda bi im bilo draže, jednostavnije i korisnije da je odvalio suca posred glave.

Na ovom mjestu mogli bismo parafrazirati spomenutog člana zločinačke organizacije i zaključiti da su navijački postupci „specifični“, da ima tu puno „maglovitog ponašanja“ i da takve stvari „rijetko mogu razumjeti oni koji se ne vrzmaju po tribinama“.

Mogli bismo, ali nećemo. Mogli bismo tradicionalno lamentirati o uzrocima i posljedicama, mogli bismo upasti u zamku opravdavanja onoga što pristojan građanin i društvo tolerirati ne bi smjeli, a mogli bismo bogme i relativizirati navijačke ispade tako što bismo ih stavili u kontekst europskih trendova i usporedivih država, u kojima slični incidenti nažalost proizvode gotovo na dnevnoj bazi.

Ali ipak nećemo: tek ćemo poručiti jedno glasno i sočno: GOSPODO, BILI STE UPOZORENI.

Najmanje šest ili sedam godina, naime, navijački pokret u Hrvatskoj funkcionirao je gotovo po ghandijevskim principima i usprkos povremenim iskakanjima strpljivo nastojao počistiti kaljužu miroljubivim, zakonitim metodama. Dok su oni izvodili duhovite performanse i potpisivali masovne peticije, tražeći stručnost i moralnost u upravljanju sportskim organizacijama, ignoriralo ih se ili omalovažavalo tvrdnjom da nemaju pravo na miješati se u tuđi posao.

U isto vrijeme dok su oni pisali kaznene prijave i masovno prosvjedovali, nacionalne nogometne vedete poput Luke Modrića isplaćivale su Zdravku Mamiću desetke milijuna kuna u kešu, zagrebački kum Bandić transferirao mu ih je preko računa, a ovaj je uzvraćao javnom podrškom političkim strankama ili sponzoriranjem njihovih predizbornih kampanja.

Kad su navijački i skupine povezanih entuzijasta i volontera očekivali političku intervenciju i priznanje za svoj građanski aktivizam, dobili su šamarčinu u licemjernom objašnjenju da se „politika neće miješati u sport“. Oni su čak i zajednički demonstrirali na tribinama Maksimira i Poljuda, najplastičnije dokazujući da su spremni odustati čak i od uobičajenog folklora koji prati njihovu supkulturu, samo ukoliko država napokon uvede osnovna pravila zakonitog i moralnog ponašanja u jedan, očito ipak važan segment društva.

I nije prošlo: iz institucija nje dopiralo ništa osim gromoglasnog muka. Nogometni bossovi istovremeno su javno širili mržnju, šovinizam i regionalnu netrpeljivost, tajno su prali novac, mlatili se u stadionskim ložama i na terenima, održavali na životu sistemski korumpiranu sudačku organizaciju, privatizirali nacionalnu reprezentaciju, demonstrirali neviđenu nekompetentnost, otvoreno ili prikriveno potkupljivali ili uništavali svoje najžešće kritičare i besramno održavali privid poštenja u duboko neregularnom natjecanju, ako ništa onda zbog čudovišnog produkata incestuoznih Mamićevih sklonosti - Nogometnog kluba Lokomotiva.

Toliko su se osilili da su bez problema prekidali nogometne utakmice zbog, u navijačkoj osnovi, skoro pa benigne kritike pod parolom „HNS pederi, nogomet ste sjebali“, da bi s druge strane prodrli u gotovo sve institucije same države - od civilnih udruga poput romskih organizacija ili onoga što se formalno naziva Hrvatskim helsinškim odborom do policije, Ustavnog suda ili Pantovčaka. Navijači su čak vješto iskoristili svoj predizborni adut i progurali cijeli jedan zakon, uzaludno očekujući da bi barem on trebao biti jači od siledžija..

Gospodo, kažemo, jasno ste upozoreni: prije nešto više od godine dana kolumnist Jurica Pavičić kirurški precizno je predvidio slijed događanja i samo ignorantima kolosalnih razmjera on je mogao izgledati neizvjestan i neostvariv.

„Zakoni su se izmijenili, kodeksi izglasani, inspekcije uspostavljene. Nakon četiri godine sporog i dosadnog hoda kroz institucije ispostavilo se da je taj put bio besmislen. Institucije nisu rješenje. Jer, Šuker, Mamić i Vrbanović su iznad institucija. Za njih zakon ne vrijedi, povjerenstva i inspekcije nad njima nemaju ingerenciju, njima sud ne sudi nego im pomaže pisati žalbu, njih tajne službe ne smiju istraživati, jer će im predsjednica otfikariti glavu. Institucionalni put doveo nas je do - velikog ništa.

Stoga se čovjek onda stvarno pita: jesu li umjesto civiliziranih i pitomih u pravu bili - divlji i huligani? Bi li nogometnim navijačima bilo učinkovitije da su svoj problem 'rješavali' onako kako ne volimo - bokserima, pajserima i paležom? I tko može biti licemjer da im prigovori kad drugi put, za tri ili šest mjeseci, to doista i naprave?

Što ćemo im, naime, tada reći? Da nije tako red i način? Da treba polako, legalistički, 'kroz institucije'? Dajte, nemojmo se šaliti.“

Pavičić je ove retke ispisao mjesecima prije nego što će se svjetski mediji raspisati o prekidu utakmice u Francuskoj kao „ekstremnom obliku borbe navijača protiv nogometne mafije“, prije svastike na Poljudu i fizičkog napada na - pazi sad, naoružanog - nogometnog suca, znatno prije subotnje provale ekstremizma na Poljudu i još jednih, ovaj put lokalnih izbora.

Gospodo, bili ste upozoreni da ghandijevska faza ima svoj rok trajanja i da se bliži kraj protuprirodnom stanju stvari u kojemu se „ulica“ zalaže za kodekse, red i zakonitost, dok država i njene institucije toleriraju, potiču ili izravno pomažu kaos, bezakonje i kriminal.

Ništa od ovoga, dakako, ne može biti opravdanje za prošlotjednu provalu mržnje, ne može dati legitimitet nijednom poviku ili skandiranju, rasističkom hukanju i banani bačenoj pod noge tamnoputog igrača, ne može prikriti jezivu scenu vitlanja štapom na terenu koji je - ili bi, eto, barem trebao biti - kulisa za plemenito i pošteno sportsko natjecanje.

Eventualno se tek može donekle uvažiti argument da se navijačka masa trenutno bori najučinkovitijim mogućim sredstvima i udara tamo gdje najviše boli, makar ne treba zabijati glavu u pijesak i zamišljati da će u jednom utopijskom trenutku, paralelno s puštanjem nečistih nogometnih struktura u odvod, i s tribina čudesno iščeznuti svi ispadi, protesti i proplamsaji ludila.

Neće, jer su frustracije zbog višegodišnjeg ignoriranja i ponižavanja došle na naplatu. Neće, jer je čak i u politički najkorektnijim državama stadion mjesto na kojemu se kao posljednjem - a ne prvome - očekuje stroga politička korektnost. Neće, jer ni kao društvo nismo sa sobom raščistili što zbilja mislimo i kako se ponašamo prema verbalnom i fizičkom nasilju i kako, recimo, tretiramo taj notorni „Za dom spremni“, nad kojim ćemo se kolektivno zgražati kada iz političkih slijepih ulica nekontrolirano prokulja u javnu sferu.

Ako nam nešto može poslužiti kao utjeha u sumornoj stvarnosti, onda je to barem činjenica da nema mrtvih glava i da nije kasno za nogometnu trijažu. Nemamo, ih, ali to je uvjetno rečeno, samo zato što smo poput nečiste savjesti pod tepih pomeli slučajeve izrešetanog nogometnog menadžera Dina Pokrovca ili mladog nogometaša Hrvoja Ćustića, poginulog od udarca glavom u nezaštićeni betonski zid tik uz teren jednog tužno zapuštenog, ali prvoligaškog stadiona, i to baš u doba kada je Hrvatski nogometni savez trošio milijune kupujući novi semafor Zdravku Mamiću i zidajući svoje raskošne kule na vrhu Hiltona.

Nitko, baš nitko nikada nije osjetio ni trunku odgovornosti za ova dva izgubljena života. Valjda zato što ne idu na dušu navijača, zato što nisu medijski isplativa i zato što u tom trenutku nije bilo nikakvih izbora na vidiku.