Situacije u tramvaju su rijetko iznenađujuće i u pravilu su gotovo arhetipske. Neke smetaju suputnike, neke ne Foto: Boris Stojanović
Zanimljivo je to, svaki grad koji ima tramvaj uzima ga za svoj simbol. Od Lisabona preko Praga do Zagreba, svaki grad ponosi se tim šinskim čudovištem
U redu, možda je ponos ne baš prava riječ. Bolje je reći da ga ističe. On je dio gradskog identiteta, živ i dinamičan, a rijetki su oni stanovnici grada koji barem jednom nisu prošli kroz njegova vrata.
Nije pitanje gradskog identiteta samo stvar tramvajskog dizajna, on je uvijek nekakav, ovakav ili onakav, bio prastar kao onaj koji je stajao mjesecima ispred Tehničkog muzeja, bio ultramoderan, niskopodni. Gradski identitet primarno čine ljudi, a u tramvaju je solidan presjek svih. Kroz njega se može sagledati urbana kultura i kako se kultura mijenja s vremenima.
Nikad mi nije bila namjera moralizirati o običajima, postupcima ili navikama ljudi – to je nešto što treba izbjegavati zbog vlastitog duševnog zdravlja, jer izaziva ogorčenost i susramlje – ali naprosto je nevjerojatno kakva se sve škvadra vozi po tramvajima. Ako se odlučiš ne biti otupljen tokom vožnje, možeš vidjeti i čuti spektakularne civilizacijske minijature.
Podrazumijeva se da se tramvajem voze ljudi najrazličitijih profila. Razlikuju se po dobi, spolu, raznim fizičkim osobinama, odjećom… A to je samo vidljivi dio, onaj koji možemo zapaziti.
Kada su u vagonu, ljudi svih tih profila supostoje u nekoj čudnoj, pasivnoj interakciji. U tim trenucima tramvaj funkcionira kao neka vrsta putujućeg muzeja torture bontona.
Situacije u tramvaju su rijetko iznenađujuće i u pravilu su gotovo arhetipske. Neke smetaju suputnike, neke ne. Neki imaju osjećaj za druge, a neki ne.
Jedna od bezbroj puta viđenih scena koju sam nekidan opet vidio, s novim detaljima, unutar istog vremena i prostora je sljedeća. Gospođa od kojih 55 godina, kose pofarbane u crno, u crnoj bundi, zaspala je u sjedalici iznad koje sam stajao. Glava joj se samo klonula, i tako je drijemala od Knežije do Petrovaradinske, a probudio ju je ženski glas iz spikera i popratno zvono. Izjurila je van, vjerojatno je fulala stanicu.
Do mene je stajala djevojka crne kose u repu, u trenirci i bijeloj jakni. U jednoj je ruci držala mobitel, u drugoj vrećicu. Problem je nastao kada je počela kašljati, i nije našla za shodno da prekrije usta rukom. Zakašljala je gospođu koja je bila u svom polusnu. Vidio sam na umjetnom svjetlu te fragmente zaraze kako padaju po spomenutoj gospođi. Odvratno.
Klasični moment bio je i momak koji je stajao iza mene, student, rekao bih. Nosio je nakrcani ruksak i svako malo me udarao njime. Ljudi s ruksacima i torbama su najneosjetljiviji. Koriste ih kao oružje u gužvi i njima si prave mjesta. Nemaju osjećaj za prostor i nedostatak prostora. Ruksak se može skinuti i držati pokraj nogu, zar ne…
Nekada dobijem poriv takvim ljudima nešto reći, ali nikada se ne želim zamarati. To je borba protiv vjetrenjača. Vječno vraćanje nekulture. Bezobrazluk s ljudskim licem.
Zato se volim voziti tramvajem s Vajdom. Vajda je operirana od skrupula i svima sve saspe u lice. Vožnja s njom je show.