Na moru granica mora ići sredinom Savudrijsko/Piranskog zaljeva, istarskim kopnom granica se treba držati korita rijeke Dragonje, a ne katastarskih granica, na Žumberku i na Muri, pak, treba poštivati katastarske knjige, ali ne i jurisdikcije koje je Slovenija imala kao članica jugoslavenske federacije... Foto: Pozitivke.net
Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća (1969.) Kina i SSSR zaratili su zbog granice na rijeci Usuri, odnosno zbog jednog usurskog otoka koji su svojatale obje zemlje. U ratu je poginulo stotinu, pa i više od tisuću vojnika i pokoji časnik, a nakon što je oružje utihnulo, sporni riječni otok pripao je Sovjetima. Zbog otoka, Sovjeti su, navodno, bili spremni Kinu napasti i nuklearnim oružjem, od čega su odustali zbog pritiska SAD-a.
Dvadesetak godina kasnije, u novom prijateljskom ozračju, Kina i Rusija potpisale su 2008. godine novi granični sporazum kojim je otok ovaj put pripao Kini. Tisuću ljudskih života je uništeno, tisuće obitelji osakaćeno i unesrećeno, rijeka Usuri tekla je i teče kao da se nikad ništa nije dogodilo, njezine vode i dalje oplakuju i obale spornog otoka koji je bio kineski, pa malo ruski, pa opet kineski. Sila i oružje u trenutku ratnog ludila presudili su da otok neko vrijeme bude sovjetsko-ruski, a razum i težnja za dobrosusjedskim odnosima na kraju su presudili da bude vraćen Kini.
Rusi i Kinezi nisu jedini koji su svoje međusobne granice iscrtavali i oružjem i političkim dogovorom. Ljudska je povijest do današnjih dana krcata sporovima i sukobima zbog granica koji nisu rezervirani samo za „divlje“ narode i države.
Ni zemlje koje sebi tepaju da su vrh civilizacije nisu u cijelosti definirale svoje međusobne granice: Njemačka, Švicarska i Austrija još imaju spornih graničnih točaka, Italija i Francuska također, pa i SAD i Kanada.
Svoju civiliziranost, međutim, dokazuju time što ne dopuštaju da granični prijepori truju njihove ukupne odnose, ne potežu ih kad god im se to učini korisnim za unutarnje političke prilike, nego ih nastoje u tišini, argumentirano i konsenzusom riješiti, a kako očito ni to nije jednostavno i lako, puštaju da vrijeme učini svoje ne razbijajući zbog toga ni svoje ni tuđe glave.
U sporove ne uvlače treće zemlje ni međunarodne institucije, sudove i arbitraže. Ne pozivaju se i ne zaklinju u međunarodno pravo kao da je riječ o zakonima fizike ili matematike, jer znaju da je riječ o pravilima igre i propisima koji su ponajprije rezultat globalnog odnosa političke moći, prepuni izuzetaka, različitih varijacija na istu temu, a ne prava i pravde, kako se nastoje urbi et orbi prikazati.
Istina, njihova razmimoilaženja vrte se oko graničnih točkica na zemljopisnim mapama, za razliku od sporova koje već četvrt stoljeća s različitim intenzitetom međusobno vode gotovo sve bivše jugoslavenske republike, a današnje suverene i samostalne države koje još nemaju definirane granice, osim onih koje je bivša Jugoslavija povukla i utvrdila sa svojim susjedima.
I kada se činilo da će Hrvatska i Slovenija svoje krvljenje oko međusobne granice, uz pomoć stranih arbitara, uspjeti riješiti na miran i razuman način, slovenski sudac u Arbitražnom sudu Jernej Sekolec i slovenska zastupnica pri Arbitražnom sudu Simona Drenik uhvaćeni su na djelu. Snimljeni su kako krše arbitražna pravila i propise potkopavši na taj način i neovisnost, samostalnost i vjerodostojnost cijelog Arbitražnog suda, ponajprije njegova predsjednika Gilberta Guillaumea, koji je, sudeći prema tajno snimljenim razgovorima slovenskih predstavnika u arbitraži, sklon zagovarati arbitražnu odluku koja će se temeljiti na Račan-Drnovšekovu sporazumu, koji je parafiran, ali zbog političkih pritisaka nije i ratificiran u hrvatskom parlamentu.
I premda je zapravo razumno da vrhovni arbitar u prvi plan gura sporazum Račan-Drnovšek, jer je on jedini konsenzusni dogovor koji su hrvatski i slovenski predstavnici uspjeli postići i parafirati, u većini ovdašnjih javnih reakcija to je jedan od glavnih argumenata kojim se cijeli Arbitražni sud proglašava nevjerodostojnim, pristranim i korumpiranim.
S druge strane, očekivano, hrvatska javnost krcata je poštenih i pravdoljubivih političara, eksperata i uglednika svih fela koji se zgražaju nad „slovenskim hudičima i varalicama“ i uglas traže da Hrvatska istupi iz arbitraže, jer su njezini suci, eto, dokazano nevjerodostojni i korumpirani.
Na površinu su opet isplivali svi stari argumenti kojima se dokazuje da je hrvatska verzija zajedničke granice najpoštenija, najpravednija, najprincipijelnija i, zapravo, jedina moguća. Na moru granica mora ići sredinom Savudrijsko/Piranskog zaljeva, istarskim kopnom granica se treba držati korita rijeke Dragonje, a ne katastarskih granica, na Žumberku i na Muri, pak, treba poštivati katastarske knjige, ali ne i jurisdikcije koje je Slovenija imala kao članica jugoslavenske federacije...
U prvi je plan, međutim, iskočio i novi argument, čvrst kao stijena: Hrvatska je postala članica Europske unije i Slovenija je više ne može ucjenjivati i prijetiti blokadom, kao što je to činila dok je nije natjerala da pristane na međunarodnu arbitražu, koja joj je od početka bila mrska i iz koje sada ima priliku iskočiti.
No, stvari nisu tako jednostavne, ne samo zbog obaveza koje je Hrvatska preuzela potpisivanjem sporazuma o arbitraži, nego i zbog činjenice da o načinu kako će nastaviti i u na kraju riješiti svoj granični spor sa Slovenijom, itekako će ovisiti i rješavanje njezinih sporova i definiranje granice za Srbijom, BiH i Crnom Gorom.
Poučeni hrvatsko-slovenskim iskustvom, tri jugoistočna hrvatska susjeda mogu tražiti da svoje granice napokon definiraju tek kada i oni postanu članice EU-a kako ih ne bi ucjenjivali, kao što je Hrvatsku ucjenjivala Slovenija. Također, ne moraju više pristati na ad hoc arbitražu, nego ustrajati na arbitriranju UN-ova Međunarodnog suda pravde ili nekog drugog stalnog međunarodnog suda, kao što je to i Hrvatska, i prije i sada, tražila i traži, jer su oni, navodno, puno manje podložni političkim utjecajima i neprincipijelnim lobiranjima i pritiscima.
Hrvatska se sa Srbijom spori oko granice na Dunavu, jer traži da se ona definira po „katastarskom“ principu, a ne, kao što je uobičajeno, da ide sredinom rijeke, pogotovo kada je tako velika kao što je Dunav. Srbiji odgovara upravo to načelo sredine rijeke kao granična crta kad je riječ o njezinoj granici s Hrvatskom, ali joj nije drago kada treba povući granicu s BiH na Drini.
Bosni i Hercegovini je sredina Drine potaman kao granica prema Srbiji, ali njezini entiteti puno se teže mogu složiti kada treba povući zapadnu granicu prema Hrvatskoj na rijeci Uni, na kojoj Hrvatska opet zagovara „katastarski“ princip, kojemu bi se Federacija BiH priklonila, ali ne i srpski entitet, koji ustraje na sredini Une kao granici s Hrvatskom.
Karte se, pak, drukčije miješaju kada krene dogovaranje o granici kod Neuma, tako da galimatijas sporenja poprima oblik gordijskog čvora, pogotovo kada mu se još doda hrvatsko-crnogorski spor o granici kod Prevlake.
Ako hrvatsko-slovenska arbitraža o granici neslavno završi, a kako sada stvari stoje takav je njezin ishod sve izvjesniji, Hrvatska i njezini ex-jugoslavenski susjedi još će dugo biti suverene i samostalne države koje ne znaju točno gdje granice počinju i gdje završavaju. Hrvatska i Slovenija, kao perjanice država nastalih na prostoru Jugoslavije, nisu se same znale i mogle dogovoriti o svojoj granici, a sada su uspjele obesmisliti i međunarodnu arbitražu koja im je trebala pomoći pronaći mirno rješenje, pa je gotovo izvjesno da granice od Triglava do Đevđelije neće još desetljećima biti iscrtane, svima znane i priznate.
Jedina je utjeha ta da je zbog međunarodnog okruženja i svjetskih policajaca mala mogućnost da zbog graničnih sporova vojnici s ovih prostora uzalud glavu gube, kao što su je prije pola stoljeća gubili ruski i kineski vojnici, da bi političari naknadnom pameću napokon pronašli mirno i kompromisno, a onda i održivo rješenje, jer sva druga su jalova, uglavnom dolijevaju ulje na vatru, održavaju žeravicu trajnog sukoba i stvari stalno vraćaju na početak.
Kao što se i hrvatsko-slovenski granični spor vratio tamo gdje je počeo prije četvrt stoljeća.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija