HDZ Andreja Plenkovića svakako nije ugodan partner. Ali zar je DP ugodniji?

Je li bolje trpjeti Turudića, ili povrh njega dobiti još i Hasanbegovića? 

Je li bolje za potpredsjednika Vlade imati Ivana Penavu nego Anju Šimpragu? 

Je li bolje za pouzdanog suradnika imati Tomislava Josića nego Milorada Pupovca?

Je li bolje na vlasti imati HDZ s radikalnom desnicom, nego HDZ s manjinama? 

Je li, naposljetku, uistinu opasniji Plenkovićev HDZ od Penavina Domovinskog pokreta? 

Zar su Hrvati uistinu do te mjere svikli na radikalnu desnicu da im se Domovinski pokret može  činiti prihvatljivijim od Plenkovićeva HDZ-a s manjinama? 

Kako je moguće da nitko ne smatra skandaloznim to što je SDP-u prirodno pregovarati s DP-om, ali nipošto i s Plenkovićevim HDZ-om?

Pa zar je Grbin uistinu toliko plašljiv da je spreman zemlju prepustiti vlasti Penave i Hasanbegovića, umjesto da smogne odvažnosti, izađe pred naciju, prizna debakl farsične “akcije Milanović”, te radi spasa Hrvatske od radikalne desnice Plenkoviću predloži pregovore o Velikoj koaliciji u kojima bi nešto zasigurno izgubio, ali bi zemlja nesumnjivo dobila? 

Nastavi li, naime, SDP ovako teturati, zajedno sa sobom u političku će crnu rupu odvući i cijelu Hrvatsku – ali ima još vremena da sve okrene i u svoju, ali i u zajedničku korist.

“Akcija Milanović” propala je. Od početka je bila groteskna, baš onakva kakav je Zoran Milanović političar: riskirao je ustavnost da bi se dokopao vlasti, bez ikakve ideje, koncepta i plana, i u to je uvukao stranke lijevog centra. Izgubio je izbore, i on i njegova farsična koalicija Rijeke pravde. Osvojila je, ipak, 42 mandata; SDP sam 35 – dovoljno da ne ispadne iz igre, ali nedovoljno da sklopi ikakvu suvislu vladajuću većinu. To su činjenice, i djeluje infantilnim da ih Peđa Grbin i SDP još i danas, tjedan dana poslije zbora, odbijaju priznati.

Istodobno, kao da su nesposobni čuti Plenkovićeve signale. Još je i prije izbora dao je naslutiti da je spreman za kompromise oko Turudića: u predizbornom intervjuu Večernjem listu sugerirao je – izdaleka, ali ipak – spremnost na razgovor oko budućnosti Turudića na mjestu glavnog državnog odvjetnika. U istom je intervjuu najavio razgovore s opozicijom, čak i ako pobijedi na izborima. Istina, učinio je to na svoj prepotentni način koji ne obećaje mnogo – ali, što je alternativa? Koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta – koalicija koja bi, nemojmo se zanositi, mogla potrajati, i koja će, posve sigurno, ovu zemlju učiniti mnogo, mnogo lošijom nego što je danas. 

Naravno, Plenkovićev HDZ korumpirana je stranka. Ali, ima li u tome nečeg novog? I misli li netko da će Plenkovićeva koalicija s DP-om iskorijeniti korupciju? Zapanjujuća je indiferentnost kojom ljevica – SDP naročito – izručuje zemlju u ruke radikalnoj desnici, kao da je uvrijeđena činjenicom što birači nisu prepoznali njezine poruke. Nisu, da – ali i politički polupismenima bilo je jasno da inzistiranje na korupciji, bez da ponudite ikakav suvisao i uvjerljiv pozitivni program, neće biti dovoljno da Plenković izgubi vlast. Korupcija je opće mjesto današnje Europe – djetinjasta je iluzija da se u Hrvatskoj može iskorijeniti smjenom Plenkovića s vlasti. 

Povrh toga, nepristojni i riskantni Milanovićev manevar – manevar čovjeka koji je u svom predsjedničkom mandatu izgubio svaki politički, pa i građanski kredibilitet – zasigurno je odbio mnoge SDP-ove birače, i zato je Možemo!, posve zasluženo, dvostruko narastao.

Vrijeme je da SDP i Peđa Grbin priznaju vlastite pogreške. Pruža im se prilika kakve više neće biti: da vlastitim političkim sazrijevanjem spase i ovu zemlju. Cijena je za to – priznati da su krenuli pogrešnim putem. Plenković jest predsjednik HDZ-a, a HDZ jest pravomoćno osuđena stranka, ali HDZ je – sviđalo se to nama ili ne - i stranka koja u Hrvatskoj vlada duže od dvije trećine razdoblja neovisnosti, i koja je, ovako ili onako, Hrvatsku uvela u EU. 

I ne može ga se više zaobići tek tako: nije više 1999., kada je cijeli Zapad bio spreman spašavati nezrelu i krhku hrvatsku demokraciju. Danas je Hrvatska članica EU, smatra se zemljom zrele demokracije, a kad je tako, hrvatski su političari dužni voditi najbolju moguću politiku s onim što imaju, a ne moralizirati svisoka, a u stvarnosti iz ciklusa u ciklus gubiti vlast. To je destruktivni “sindrom Milanović”, kojega se SDP mora otarasiti - sada ili nikada. Jer druge prilike neće više biti.

HDZ Andreja Plenkovića, dakle, svakako nije ugodan partner. Ali zar je DP ugodniji? A što se Plenkovića tiče, postoji i druga strana, koju ljevica uporno odbija priznati: tko je u proteklih osam godina čvrsto branio civilizacijski prag Hrvatske – sudioništvo manjinskih zastupnika u parlamentarnoj većini? Peđa Grbin? Ne, nego Andrej Plenković. Je li morao? Nije. Zašto je to učinio? Zbog glasova, reći će politički cinici. Ne, nije zbog glasova: otpočetka je mogao s crnom desnicom, lakše bi mu bilo. Ali, i da jest zbog glasova, učinio je to usprkos nezadovoljstvu u vlastitoj stranci. I jest, donekle je marginalizirao ustaštvo.

Ali sada je Plenković, jer nitko s centra i ljevice s njim neće, naprosto prisiljen ozbiljno pregovarati s DP-om, premda su mediji još prije desetak dana objavili što on o DP-u uistinu misli: na zatvorenom stranačkom sastanku osuo je po DP-u takvu paljbu, da se ni Možemo! ne bi postidio. To, dakle, Plenković misli o DP-u – ali on je političar, a ne moralist, i formirat će vlast s kim može. Može se to lijevom centru sviđati ili ne, ali živimo gdje živimo, i to se neće promijeniti: a želi li lijevi centar uistinu popravljati ovu zemlju, a ne samo do penzije ubirati saborske prinadležnosti, vrijeme im je da prestanu praznosloviti, i da počnu voditi politiku.

Peđa Grbin danas može spasiti Hrvatsku od radikalne desnice. Pravi problem nije Andrej Plenković, nego Domovinski pokret. Oni su hrvatski AfD, nije HDZ. Oko DP-a valja raditi sanitarni kordon, ne oko HDZ-a – milanovićevska je opsjena tvrditi suprotno. Milanović, koji je faktički pretrčao DP-u, gradi oko Plenkovića sanitarni kordon – pa to je politička farsa par excellance! 

Ali, kad bi Grbin pošteno istupio i rekao sve što mora reći, stvari bi još mogle sjesti na pravo mjesto. Treba Plenkoviću predložiti pregovore o Velikoj koaliciji. Tko kaže da ne bi uspio naći kompromis? Dogovoriti, primjerice, ispunjenje bar jednog od dva obećanja: ili ukidanje Lex AP-a ili micanje Turudića? Grbin osobno, uostalom, možda bi mogao bi biti dobar potpredsjednik Vlade i kontrolor Plenkovića – jer za premijera očito nije. 

Štoviše, moglo bi se dogoditi da se i HDZ, suočen s izborom između SDP-a i DP-a, i pod pritiskom vlastitih unutarnjih neslaganja, raskoli na one svoje dvije legendarne struje, pa da desno krilo, Anušićevo, ode s DP-om, a Plenkovićevo s centrom i ljevicom. Takav bi rasplet bio najbolji za Hrvatsku: da se taj Tuđmanov politički kolos već jednom smanji na primjerenu mjeru. 

Ali, da se sve to pokrene, i da se zaustavi ovo teturanje ljevice u politički zaborav, Peđa Grbin, bar jednom u političkom životu, morao bi smoći hrabrosti: stati pred kamere, priznati vlastite greške, reći Milanoviću sve što mu treba reći i ponuditi Plenkoviću pregovore o Velikoj koaliciji. Ali, ako dugajlija iz Pule uistinu Penavi vjeruje više nego Pupovcu, široko mu polje. Dobro kažu kolege sa srpskog Peščanika: “Ako vam je dobro, onda ništa.”