Ai Weiwei u Pragu s gigantskim gumenim čamcem s izbjeglicama

Šaka u trbuh. Nedostatak daha. Tjeskoba. Crni gumeni čamac, veličine 70 metara prenatrpan ogromnim crnim gumenim lutkama, bez očiju, bez lica. Neki sjede uspravni, neki pognuti, glave im se takoreći sudaraju. Na vama je da im udahnete život, grimasu, pogodite misli dok prolazite ispod i pored, do sada najvećeg po veličini, djela kineskog konceptualnog umjetnika Ai Weiweia, izloženog u Narodnoj Galeriji u Pragu.

“Zakon puta”, instalacija u vidu visećeg gumenog čamca pretrpanog izbjeglicama umjetnikovo je upozorenje čovječanstvu, mrlja na njegovoj savjesti, osuda ravnodušnosti političkih elita i birokratskih struktura.

Praška zgrada Narodne galerije, funkcionalistički objekt iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, najveći tog tipa u svijetu u to vrijeme, koji je služio za potrebe sajmova, vjerojatno nije slučajno odabrana. U razdoblju od 1939. do 1941. služila je kao sabirni centar za Židove prije deportacije u koncentracijski logor Terezin. Simbolika? Paradoks? Nemoć? Upozorenje? Birajte! Preradikalno? Prvoloptaški udar na emocije? Jeftino manipuliranje? Emocionalno ucjenjivanje nas nedužnih, nemoćnih?

Birajte, jer možete! Kao da nam poručuje umjetnik, a neki unutarnji glas govori, ono što vam visi nad glavom može vam se o glavu i obiti. U zgradi ste gdje se trgovalo robom, ali i životima. Kratak  je put od čovjeka do izbjeglice, od čovjeka do logoraša.

Hapšen i zatvaran

Bezoblična materija, bez identiteta, imena i životne priče. Tako se danas doživljavaju izbjeglice. Instalacija se odražava u velikoj staklenoj kugli u velelepnom praškom funckionalističkom zdanju. A tragedije stvarnih ljudi gledamo iz udobnosti naših stanova na ekranima u izravnom prijenosu i nastavljamo sa svakodnevnim aktivnostima.

“Zakon puta” je višeslojna epska slika o stanju čovječanstva, izraz empatije i moralnog nemira umjetnika, licem u lice s nekontroliranom destrukcijom i krvoprolićem”, izjavio je na otvaranju izložbe Jiří Fajt, kurator “Zakona puta” i direktor Narodne galerije.

“Nije to izbjeglička kriza već kriza ljudskosti”, ponavlja još od 2015. godina Ai Wiewie. I sam izbjeglica u dva navrata, prvi put kao dječak kad je živio u izgnanstvu u radnom logoru s ocem, drugi put kao odrasla osoba u Sjedinjenim državama, u svojim radovima u posljednje dvije godine neumorno priziva i proziva javnost da otvori oči i srce u borbi za dostojanstvo i ljudska prava izbjeglica.

U rodnoj Kini bio je hapšen i zatvaran, pa dvije godine u domaćem pritvoru, uništen mu je atelje, oduzet pasoš, a sve zbog dugogodišnje kritike kineskog komunističkog režima u svojim djelima. Preklani mu je putovnica vraćena i tada je s partnericom i sinom otišao u Njemačku, upravo u vrijeme prvog vala izbjegličke krize.

U izjavi češkim medijima kazao je da je izabrao odlazak jer ne želi da njegov sin proživljava strah i neizvjesnost.

“Svatko od nas može postati izbjeglica. U vremenima nesigurnosti, potrebno nam je više tolerancije, suosjećanja i povjerenja jednih u druge, jer smo svi jedno. U protivnom, ljudska rasa će se suočiti s još većom krizom”, upozorava Ai Wewei u svakoj prigodi.

Izlaže uglavnom u zapadnim zemljama. Atelje ima i na grčkom otoku Lezbosu gdje pristižu izbjeglice. Upravo završava dokumentarni film “Human Flow” koji je rezultat njegova posjeta više od 40 izbjegličkih kampova, što je, kako ističe,  više no što ih je posjetio UN-ov povjerenik za izbjeglice. Snimao je uništenje izbjegličkog logora Jungle u francuskom Calaisu, u Londonu sudjelovao u maršu za izbjeglice. Na fasadu berlinskog Konzerthausa izvjesio je pojase za spašavanje, a na jezeru pred bečkim muzejom od njih napravio instalacije u obliku lotosa. Lani je ispred praške Narodne galerije svoje zodijačke skulpture obavio zlatnim folijama koje se inače daju promrzlim izbjeglicama pronađenim u moru. Tako je reagirao na odluku češke vlade da ne prima migrante.

"Vrhunac užasa"

Prag nije na moru. Ovamo nitko ne dolazi čamcem. Ovamo uopće izbjeglice ne dolaze, niti žele doći. Što nam je umjetnik htio poručiti postavljanjem svoje najveće instalacije u našem gradu, pitali su se mnogi Česi pred otvaranje izložbe. Kada se Ai Weiwei prošle godine fotografirao na turskoj plaži u istom položaju gdje je pronađen mrtvi trogodišnji sirijski dječak, poslovično racionalni Česi su ga kritizirali da iskorištava izbjegličku krizu za svoju popularnost.

Na pitanje novinarke televizije DVTV zašto izlaže gumeni čamac s izbjeglicama u Pragu, glavnom gradu zemlje koja nema more, ni izbjeglice, a ni ne želi da ih primi, kineski umjetnik je izjavio:

“U vašem pitanju leži i odgovor. Češka je prema pitanju izbjeglica i migracije zauzela vrlo ružno stajalište. Vaša zemlja ima migrantsku povijest, patila je u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, stoga itekako ovdje ima smisla izlagati ovakva i slična djela, razumjeti migraciju i izbjeglištvo i izazvati diskusiju.”

Obilazeći izbjegličke kampove UN-ovi izaslanici upotrebljavali su riječi “potpuno rastakanje ljudskosti”, “vrhunac užasa”.

“Stidio bih se kad bih morao svoju takozvanu umjetnost pokazivati izbjeglicama. Izbjeglicama treba šalica toplog čaja i deka, a najviše od svega im treba nečija pažnja, nečiji pogled. Moja umjetnost im ne treba, ona je lažna. Praktično svaku umjetnost što se može izložiti po muzejima smatram neprimjerenom reakcijom na sadašnju izbjegličku krizu. To uopće ne korespondira s našim životima. Stalno razmišljam o tome na koji način se obratiti izbjeglicama, zato sam i snimio dokumentarni film. Nadam se da ćete ga pogledati, pa ga onda kritizirajte”, govorio je u Pragu Ai Weiwei.

Zapad po njegovim riječima živi u iluziji, bilo da su u pitanju ljudska prava u Kini ili bilo gdje drugdje. Većina ljudi misli kako žive u slobodnim društvima, ali to je laž.  Imamo tzv. europsku kulturu, ali ona nije sposobna u rješavanju izazova koje donosi migracija i izbjeglištvo. Pogledajte u kakvim uvjetima žive izbjeglice. Pitanje ljudskih prava je svugdje isto. Vrijednosti ljudskosti su svugdje iste. A ukoliko želite promjenu, počnite sami, sve počinje od pojedinca”, poručuje Ai Weiwei.

Promašeno čovječanstvo

I dok se mimoilazite s posjetiteljima ispod njegove monumentalne instalacije i sudarate se s pametnim telefonima i digitalnim fotoaparatima sramota vas je i pomisliti kako je onima u čamcu. Pravom. Na uzburkanom moru, dok tiskaju djecu u naručju. I pitate se, je li umjetnik postigao cilj. I što je zapravo cilj? Izazvati tjeskobu, suosjećanje, strah, egzistencijalno ništavilo? Može li se ta smjesa osjećaja koju produciraju hormoni i žlijezde posjetitelja umjetničkog spektakla pretvoriti u političke odluke koje će spriječiti gumene čamce da prevoze smrt po  alovima Mediterana? Uljuditi izbjegličke kampove i prihvatne centre? Srušiti bodljikavu žicu na državnim granicama i ukloniti namrgođene stražare s palicama, gas maskama i automatskim puškama, čuvare tzv. naprednog i civiliziranog svijeta? Dati osmijeh, nadu i vjeru onima kojima je oduzeto sve, od krova nad glavom, osjećaja pripadnosti do onog najsvetijeg - osjećaja ljudskosti?

Da li je zaista u današnjem svijetu ogroman uspjeh osjetiti empatiju? Osjetiti nesreću drugih kao svoju. Potrebu pomoći ljudima u nevolji. Na bilo koji način. Da li nam trebaju umjetnici da nas podsjete tko smo i što nam je činiti? Ako je to cilj onda nije uzaludan ni umjetnikov trud, niti je odbojna ni patetična “prvoloptaška simbolika”, ni želja posjetitelja izložbe da se osjećaju kao ljudi. Ako ni u to više ne vjerujemo onda smo svi zajedno, s umjetnicima na čelu, sastavni dio instalacije o promašenom čovječanstvu.

ai-weiwei-u-pragu-s-gigantskim-gumenim-camcem-s-izbjeglicama-5339-6523.jpg

“Zakon puta”, instalacija u vidu visećeg gumenog čamca pretrpanog izbjeglicama upozorenje je kineskog konceptualnog umjetnika Ai Weiweia čovječanstvu, mrlja na njegovoj savjesti, osuda ravnodušnosti političkih elita i birokratskih struktura
“Zakon puta”, instalacija u vidu visećeg gumenog čamca pretrpanog izbjeglicama upozorenje je kineskog konceptualnog umjetnika Ai Weiweia čovječanstvu, mrlja na njegovoj savjesti, osuda ravnodušnosti političkih elita i birokratskih struktura