Antifašizam i kako ga izbjeći

Ako se ne brinemo o antifašističkim spomenicima, ako ih ne obnavljamo i ne čuvamo, očito se odričemo pobjede nad fašizmom, jednodušna je ocjena izrečena na raspravi u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) na temu „Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas“.

Povjesničari umjetnosti složili su se da je za nebrigu, devastaciju i potpunu zapuštenost tog dijela naše povijesti i memorije odgovorna vlast, ali i nepostojanje društvene svijesti o važnosti očuvanja spomeničke kulturne baštine iz doba NOB-a i poraća. Riječ je, kako se slikovito izrazila povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, o „neželjenoj baštini“.

Države bivše istočne Europe svoje su spomeničko nasljeđe iz socijalizma rješavale na različite načine.

-  U Poljskoj su se nemilice rušili spomenici, a 2007. godine predloženo je donošenje zakona da se uklone svi spomenici iz komunističke ere. Česi nisu ništa dirali, ostavili su onako kako je bilo. U istočnoj Njemačkoj se vodila vrlo artikulirana diskusija o tome što zadržati, a što ne. Mađari su uklonili spomenike i stvorili memorijalni park u kojem su sabrani svi spomenici. To je ponižavajuće, pravi „horror land“. Bolje ih je onda skloniti u depoe, nego ih tako konfrontirati i aranžirati u ambijentu parka koji isključivo mora pobuđivati negativne emocije i antipatije, smatra Snješka Knežević.

Antifašistički spomenici u Hrvatskoj početkom 1990-ih doživjeli su sličnu sudbinu. Uništavani su, minirani, pljačkani i – u najboljem slučaju – sklanjani u skladišta. Anatemiziranjem prošlih vremena i prošle države pratilo je i anatemiziranje tadašnjih simbola. Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj je uništeno oko 3000 antifašističkih spomenika i spomen-obilježja. Među njima je bilo spomenika koji su se radili po tadašnjim socijalističkim stereotipima, ali i onih od izuzetne umjetničke vrijednosti, poput djela Vanje Radauša, Dušana Džamonje ili Vojina Bakića, čija se retrospektivna izložba upravo održava u MSU.

- Početkom 1990-ih u Hrvatskoj je, kao i u istočnoj Europi, došlo do „slobodnijeg“ načina života, do razbijanja okova. Počeo se javljati snažan nacionalizam koji je povezan s ksenofobijom, antisemitizmom... Sve što je bilo, trebalo je uništiti, po logici „od nas počinje svijet“, oslikala je to vrijeme Snješka Knežević.

Rušenje partizanskih spomenika nije isključivo brisanje povijesti, nego prije svega – brisanje žrtava. Jedan takav memorijalni spomenik, djelo Vanje Radauša, bio je u Jadovnom na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora. On je početkom 1990-ih uništen, da bi se do danas svake godine uništavala čak i naknadno postavljena spomen-ploča.

- Mene brine mlakost hrvatske politike, neprestano uzmicanje pred agresivnom, primitivnom, nacionalističkom opcijom. Neke su se stvari već mogle normalizirati, već se mogao zauzeti određeni stav prema 1990-tima, rekao je povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Upozorio je da je odgovornost i puno šira od vlasti. Mora se stvoriti drugačiji senzibilitet u društvu.

- Ne može netko reći da nećemo vratiti spomenik antifašizmu dok ne napravimo spomenik žrtvama komunizma. U Zagrebu je, na primjer, izuzetno vrijedan kompleks Dotrščina, koji je na svim razinama nabijen značenjima, ali njega nema u turističkim vodičima. A tamo su djela Vojina Bakića, Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angeli Radovanija. Dok vlast ne postane svjesna vrijednosti toga, dok se ne izmijeni svijest, govorimo u prazno, upozorio je Maković.

Na naše pitanje o nedavnoj inicijativi Ive Goldsteina, hrvatskog veleposlanika pri UNESCO-u, da se najvrjedniji antifašistički spomenici s područja bivše Jugoslavije uvrste u svjetsku zaštićenu baštinu, Snješka Knežević prijedlog je nazvala „stopostotnom improvizacijom“ i „floskulom o kojoj nema smisla razgovarati“, a Maković „neozbiljnošću našeg veleposlanika“.

- Treba znati kriterije za upis na listu svjetske baštine. Da bi se neki spomenik upisao, on prije svega mora biti zaštićen, uređen i njegovan u vlastitoj nacionalnoj sredini, rekla je Snješka Knežević.

Takva valorizacija u našoj lokalnoj sredini ne ide baš najspretnije. Ako je suditi prema odgovorima iz Ministarstva kulture, u tom ministarstvu nadležnom za očuvanje i antifašističke spomeničke baštine pomaci su spori. Konzervator Tomislav Petrinec samo je načelno govorio o aktivnostima Ministarstva kulture, bez konkretnih podataka o planovima za obnovu i održavanje spomenika iz NOB-a.

- Postoji detaljna evidencija još iz bivše Jugoslavije, pa sve do nakon Domovinskog rata, kada se radila i evidencija ratnih šteta na antifašističkim spomenicima, kao segmentu kulturne baštine. Potom se pristupilo reviziji registra kulturnih dobara u okviru koje i reviziji spomenika NOB-a, i to po dva kriterija: u odnosu na značaj povijesnog događaja te u odnosu na umjetničku vrijednost samog spomenika. To je još u postupku, rekao je Petrinec. Nije precizirao o kolikom broju spomenika se radi, nego samo da je riječ o „širokom spektru – od spomen-ploča do spomen-područja“ te da je „određen broj“ njih i obnovljen.

Snješka Knežević smatra da Ministarstvo kulture mora donijeti popis onih spomenika koji imaju status kulturnog dobra i onda se oni moraju štititi. Drugim riječima, da se iz cijeloga korpusa spomenika NOB-a izdvoje najvrjednija djela koja imaju simboličku, umjetničku i povijesnu vrijednost, pa da se takvim djelima posveti maksimalna pažnja i zaštita.

Jedan od tih vrlo vrijednih spomenika svakako je onaj na Petrovoj gori. Danas je u katastrofalnom stanju – oronuo, opljačkan, na rubu urušavanja. Monumentalno djelo kipara Vojina Bakića dio je kompleksa nekadašnje partizanske bolnice. Jedino što tamo danas funkcionira je odašiljač na vrhu 37-metarskog spomenika, postavljen bez dozvole. Sam spomenik nalazi se na teritoriju triju općina i dviju županija, što je dovoljan izgovor zašto ga se ne obnavlja. Jednostavno, on je svačiji, a zapravo je ničiji.

- U spomen-području na Petrovoj gori zaštićeni su bolnica i štamparija, ali problem je sa samim spomenikom zbog njegove pozicije, jer se tijelo spomenika nalazi u Sisačko-moslavačkoj županiji, a horizontalni dio u Karlovačkoj županiji. Zato mi ne možemo izraditi rješenje, ali očekujemo da se to riješi, rekao je konzervator Petrinec u ime Ministarstva kulture.

Nadležni se žale i da spomenik nije ucrtan u geodetske karte, da nema građevinsku dozvolu, a nema ni upravitelja, pa im nije jasno tko bi upravljao sredstvima. Riječ je o 5000 četvornih metara zatvorenog prostora unutar spomenika u kojem je trebao biti muzej, s vratima, prozorima, strujom i vodom.

Ministarstvo kulture do sada je investiralo „nešto novca“, kako je rekao Petrinec, sanirali su otvore da ne prokišnjava i postavili videokamere da se spriječi daljnja devastacija i krađa čelične oplate.

Ana Martina Bakić, unuka kipara Vojina Bakića, ustvrdila je kako je 20 godina trebalo biti dovoljno da se jedna tako vrijedna modernistička skulptura upiše u prostorne planove kako bi se barem zaustavila devastacija, ali da je problem (nedostatka) političke volje.

- Ta skulptura nam očito vrijedi toliko puno ili malo da nam služi samo kao postolje za odašiljač, zaključila je Ana Martina Bakić.

antifasizam-i-kako-ga-izbjeci-1457-1379.jpg

Ministarstvo kulture do sada je investiralo 'nešto novca' u saniranje spomenika na Petrovoj gori kako bi se spriječila devastacija
Ministarstvo kulture do sada je investiralo 'nešto novca' u saniranje spomenika na Petrovoj gori kako bi se spriječila devastacija
Foto: 
Arteist.hr