Daleko od očiju, daleko od srca

Oni su imali svoje živote. Manje-više sređene. Imali su i dom i obitelj. Mnogi i posao. A onda se dogodio kuršlus, neki životni procjep koji nisu znali preskočiti. Zapeli su u toj rupi i – propali. Izgubili su svaki oslonac i na kraju završili kao beskućnici.

Prihvatilište Crvenoga križa u Kosnici na rubu Zagreba. Zapravo, grad jedva da se nazire. Dovoljno je daleko i od gradskog autobusa i od prvog tramvaja. Na pristojnoj osami. Niti grad smeta beskućnicima niti beskućnici ometaju grad.

U prihvatilištu je trenutno smješteno 113 osoba koje nemaju gdje živjeti, od 9-mjesečne bebe do 85-godišnjeg djeda. Većina stanara su muškarci, samo je dvadesetak žena. Uvjeti smještaja su vrlo dobri, četverokrevetne sobe s televizorom, blagovaonice, knjižnica, soba s kompjuterima, klimatizirano, tri obroka dnevno. Sve čisto i uredno. Okućnica s cvijećem.

Za razliku od prije tri-četiri godine, kada su beskućnici imali tek prenočište na dva mjesta u gradu – pokraj hotela "Esplanade" u blizini Glavnoga kolodvora i u Heinzelovoj, u širem centru grada, sada su uvjeti smještaja puno bolji. Mogu biti u njemu 24 sata, ne moraju prisilno odlaziti tijekom dana na ulicu i vraćati se tek navečer na spavanje.

Uvjeti smještaja su bolji, ali  su i kriteriji za ostvarivanje prava na siguran krevet i hranu – stroži. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi iz 2011. godine, smještaj i hranu u prihvatilištima za beskućnike može se dobiti isključivo temeljem uputnice centra za socijalnu skrb, a nju ne dobiva baš svatko tko spava na ulici. Prije svega, bitno je da ta osoba – beskućnik, dakle čovjek koji je po definiciji bez doma i adrese – ima prijavljeno prebivalište u gradu gdje traži smještaj. Dio beskućnika nema ni osobnu iskaznicu, ni adresu ni u tom ni u bilo kojem gradu. Zakon predviđa da centri za socijalnu skrb ili prihvatilišta takve osobito teške slučajeve prijavljuju na svoju adresu, ali to ovi čine nerado ili gotovo nikako. Problem je i novi zakon koji je stupio na snagu početkom ove godine, koji je beskućnicima smještenim u prihvatilištima oduzeo pravo na druge oblike socijalne pomoći.

"Do prije dva mjeseca u prihvatilištu je bilo 150 osoba, ali kada su im ukinuli novčanu pomoć, poput zajamčene minimalne naknade i opskrbnine, dio ih je otišao. Neki su bili prisiljeni na to, jer su radije zadržali i do 800 kuna pomoći, da barem imaju neki novac, a za smještaj se nekako snalaze", objašnjava Andrea Kozar Pasanec, socijalna radnica u prihvatilištu u Kosnici. Nezadovoljna je takvim zakonskim rješenjem jer lažnim izborom - ili smještaj ili novac - "radimo od tih ljudi kriminalce i tjeramo ih na krađu".

Priča nam o dvojici mladića koji su iz koliko-toliko sigurnog prihvatilišta odlučili proljetos okušati sreću povratkom u redoviti život.

"Trebalo ih je vidjeti kako su nekoliko mjeseci okolo telefonirali, tražili sobicu za 600 kuna, da bi se pokušali nekako snaći i krenuti iz početka. Sad ih nema već tri mjeseca. Nadam se da će imati hrabrosti, da će uspjeti", kaže Andrea Kozar Pasanec. Mnogi ne uspiju, vrate se u prihvatilište, uglavnom na jesen ili zimi. Život je tada skuplji, ne može se izdržati u neuvjetnim sobicama bez grijanja. Mladi se još mogu nekako izvući iz tog začaranog kruga neuspjeha, ali oni stariji teško, ni posla ni perspektive.

Ljude koji stižu u prihvatilište socijalna radnica opisuje kao "osobe poput sviju nas, s jednakim životnim poteškoćama i tragedijama, samo što oni imaju neku 'grešku' zbog koje se nisu znali iščupati iz problema".

"Dolaze nam djeca, mladi, zdravi, bolesni, branitelji, osobe s invaliditetom, obitelji... Na ulici su se našli iz raznih razloga, često se više stvari 'posložilo'. Firma im je otišla u stečaj, dobili su otkaz, više nisu mogli vraćati kredit, sjela je ovrha. Imamo 25 do 30 branitelja, osoba između 40 i 50 godina, koji su imali obitelj, stanove i kuće, ali rat ih je jako promijenio, brak im se raspao, teško to podnose, djeci su ostavili stanove i završili na ulici. Ima i onih koji su izašli iz zatvora i sada nemaju gdje, ili su dobili izgon iz neke druge države i deportirani su natrag u Hrvatsku", priča Andrea Kozar Pasanec.

Predrasuda je i da je uglavnom riječ o neobrazovanim ljudima. Prema podacima prihvatilišta, prosjek je srednja stručna sprema, ima ih nekoliko i s fakultetom. Mnogi od njih trebali bi biti na posve drugim mjestima – stariji ljudi u domu umirovljenika, psihički bolesne osobe u psihijatrijskim ustanovama. Postoji i stereotip da su beskućnici alkoholičari. Iz iskustva Kosnice, Andrea Kozar Pasec kaže da je takvih možda desetak posto, ali ni njima takav način života nije izbor.

"To su uglavnom ljudi koji koji imaju i do 30 godina radnog staža iza sebe, ali su izgubili posao, firme su im otišle u stečaj. Sada tu borave, preko dana skupljaju boce po gradu, da imaju za pivo. Popiju, ali ni tada nisu agresivni", priča nam.

Iako zakon dopušta smještaj u prihvatilištu do 6 mjeseci, izuzetno do godinu dana, mnogi ostaju dulje, jer naprosto nemaju gdje. U pravilu i do dvije godine, iako ima slučajeva osoba koje su u takvim ustanovama i puno desetljeće.

Frizerka Renata (48) u Kosnici je skoro dvije godine, govori tipično zagrebački. Iza sebe ima 20 godina braka, dvije odrasle kćeri, razvod, gubitak posla. Priča nam o tragičnom gubitku majke i o tome kako ju je "jedan prevario oko prodaje majčinog stana i ostao dužan dosta novca", kako se potucala po raznim adresama i liječila. Govori nam o depresijama i strahovima. Sad je bolje, kaže. Nada se da će uskoro moći ponovo živjeti "s one strane".

"Moj život je preko žice. Zadržala sam prijatelje i neke svoje mušterije, pa znam otići i ošišati ih. Ovdje nitko od nas ne traži puno. Hrana je dobra, daju nam mjesečno i sredstva za higijenu, sve nam donesu oprano i opeglano. Znate, mi koji smo ovdje smo 'elitni beskućnici'", kaže Renata. Dan ranije, sa sustanarima iz prihvatilišta na Danu udruga na Zrinjevcu u centru Zagreba, prodavala je torbe koji su stanari prihvatilišta sami izradili. Danas za nagradu imaju poseban ručak zajedno s onima koji su uredili okućnicu oko spavaonica.

I to su uglavnom sve aktivnosti u prihvatilištu. Kako nam je rekla socijalna radnica, nema organiziranih programa koje bi provodile neke gradske ustanove ili nevladine organizacije, sve se svodi na pojedinačnu inicijativu. Bio je program Knjižnica grada Zagreba, svojevrsne kompjutorske radionice, ali je to završilo. Srećom, ostala su četiri kompjutora.

U Kosnici smo upoznali i 60-godišnju Petru. Iz Bjelovara je, ali je uspjela dobiti smještaj u Zagrebu, jer je prijavljena na kćerinu adresu. Da je ostala u Bjelovaru, ne bi imala gdje, osim na ulicu, pod nebo. Prije trinaest godina umro joj je sin. Muž alkoholičar tukao ju je, istjerao iz kuće. Kod drugog sina i kćeri ne može, "jedva imaju i za sebe". U Kosnici je četiri mjeseca. Priča nam da nema baš ništa, ni svoju odjeću, ni socijalnu pomoć, ni pravo na bilo kakvu mirovinu, jer ima samo 3,5 godine radnog staža kao čistačica.

"Ovdje sam došla s vrećicom. Rekla sam socijalnoj radnici: 'Spavat ću ispred vaših vrata, učinite nešto!' Ostat ću ovdje dok me drže, ne mogu spavati na kartonu, na ulici, na ćošku", kaže Petra.

Prihvatilište Crvenog križa u Kosnici financira Grad Zagreb, ali toliko je udaljeno od centra grada da je već na području grada Velike Gorice, što stanovnicima prihvatilišta dodatno komplicira ostvarivanje njihovih prava. Apsurdno je i da prihvatilište još nije registrirano kao ustanova za zbrinjavanje beskućnika. Ipak, jedno je od rijetkih u Hrvatskoj u kojem osobe bez krova nad glavom imaju cjelodnevni smještaj i hranu. U većinu drugih, a takvih je 12 u Hrvatskoj, beskućnici mogu doći samo prenoćiti, a hrane se po pučkim kuhinjama. Svijetao je primjer i splitska udruga Most koja radi i na organiziranju stambenih zajednica za beskućnike, a to planira i Grad Zagreb.

Kapaciteti skloništa za beskućnike ni iz daleka nisu dovoljni. Ukupno je oko 400 mjesta u cijeloj Hrvatskoj, a potrebe su mnogo veće. Pogotovo zimi. Ne postoje službeni podaci o tome koliko ljudi živi praktički na ulici, pod vedrim nebom, u napuštenim vagonima ili ruševnim skladištima. Procjene se kreću od nekoliko stotina do čak tisuću ljudi.

Država je brigu o beskućnicima u potpunosti prepustila lokalnoj zajednici, koja često nema dovoljno novca. Zakon obavezuje sve velike gradove s više od 35.000 stanovnika te gradove koji su županijski centri da u svom proračunu osiguraju sredstva za pučke kuhinje i prihvatilišta, a ako oni za to nemaju sredstava to moraju riješiti županije "u skladu s financijskim mogućnostima". Budući da "financijskih mogućnosti" u pravilu nedostaje, glavninu brige o beskućnicima preuzimaju humanitarne i karitativne organizacije poput Crvenoga križa, Caritasa i drugih nevladinih organizacija.

Beskućnici su ušli u zakon tek prije tri godine. Do tada oni formalno-pravno nisu postojali. Da su u Hrvatskoj posebno ranjiva skupina, često izložena diskriminaciji, predrasudama i stigmatizaciji, upozorio je i Ured pučkog pravobranitelja u svojem izvještaju o pojavama diskriminacije za 2012. godinu.

"Iako postoje pozitivni pomaci, beskućnici su i dalje diskriminirani po osnovi društvenog položaja, imovnog stanja, na margini društva, u pravnoj nesigurnosti i socijalno isključeni", stoji među ostalim u izvještaju. Upozorava se i na probleme socijalne pomoći, zdravstvene zaštite, reguluranja statusnih prava, posebno prebivališta. Unatoč upozorenju iz izvještaja da bi država trebala sustavno regulirati brigu o beskućnicima, a lokalnim jedinicama samo ostaviti mogućnost da priznaju veća socijalna prava od onih koje jamči država, to se nije dogodilo ni u posljednjim izmjenama zakona s početka ove godine.

Ni društveno ozračje ljudima bez doma ne ide u prilog. Tako je nedavno u Splitu pokrenuta peticija među stanarima tamošnje Gundulićeve ulice protiv namjere da se otvori novo i veće prihvatilište za beskućnike. Slična sramotna akcija pokušana je i u Šibeniku.


Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.

daleko-od-ociju-daleko-od-srca-1933-1941.jpg

Na ulici su se našli iz raznih razloga, često se više stvari 'posložilo': firma im je otišla u stečaj, dobili su otkaz, više nisu mogli vraćati kredit, sjela je ovrha...
Na ulici su se našli iz raznih razloga, često se više stvari 'posložilo': firma im je otišla u stečaj, dobili su otkaz, više nisu mogli vraćati kredit, sjela je ovrha...
Foto: 
Wikimedia