Dani poslije: Šok, navika, panika

Teorijski čak i ljubav lijepo zvuči, a kamoli podatak da je za organiziranje prosvjeda lijevo-liberalne opozicije na Markovom trgu trebalo gotovo 140 (slovima: stotinu i četrdeset) autobusa. Tako je izračunao Krešimir Macan, politički analitičar u slobodno i PR savjetnik u radno vrijeme, gostujući u RTL Direktu u ponedjeljak, 19. veljače. Macan, naravno, zna da svih onih 7.000 duša, koliko je na prosvjedima bilo, nije u glavni grad stiglo uz pauzu u Lici i kroz ENC prolaz na Lučkom, ali i zna kako skriti podatak da je tih 7.000 ljudi u gradu od 800 i nešto, a sigurno i više, tisuća stanovnika – matematički gledano – statistička pogreška. 

Ipak, subotnji su prosvjedi, koji se nikako ne mogu smatrati masovnim, izazvali takvu paniku u Hrvatskoj demokratskoj zajednici da su premijer Andrej Plenković i njegova dva ministra, Vili Beroš i Oleg Butković, zvučali kao da pred kamerama i mikrofonima gube razum u direktnom prijenosu. 

Ime poetske pravde u reakcijama vladajućih koji su Sandri Benčić, Peđi Grbinu, Ivici Puljku i ostalima, onima iz pero lake političke kategorije, pomogli u popravljanju dojma koji bi bez njihovih nevjerojatno paničnih reakcija bio, ako ne radikalno drugačiji, onda svakako gori nego što jeste. 

Godinama je hrvatska opozicija, šarolika, neorganizirana, međusobno posvađana i nerijetko konfuzna, radila u korist vlastite štete, pomažući upravo Plenkoviću da pred biračima, čak i onima što od HDZ-a dobivaju tahikardiju, izgleda kao, u najgorem slučaju, najmanje loša opcija, kao stabilokrata koji ne vodi najpoštenije među građanima Hrvatske, ali ih, eto, takve kakvi već jesu, drži pod kontrolom bez koje bi svi bili kao Stevo Culej i Marko Skejo odjednom. 

Sudeći prema šoku i nevjerici u HDZ-u, ispada kako bi se dvije trećine članstva te stranke ritualno samolikvidiralo da je umjesto Markovog, oporba odabrala neki veći trg, pa tamo ispred pozornice imala, recimo, 50.000 nezadovoljnih životom u državi u kojoj još nikome nije palo na pamet da ukrade zgradu Hrvatskog sabora, što ne znači da neće ukoliko SDP, Možemo i ostali ne kapitaliziraju i za nju neočekivan uspjeh prosvjeda koji će postati besmisleni ako ostanu jedini ili se nastave kao isključivo zagrebački.

Arsen Bauk je, naravno, u pravu kada kaže kako stranke čiji su predstavnici i predstavnice govorili na subotnjim prosvjedima zajedno imaju za sedam posto veću potporu od HDZ-a, samo što je ta razlika duplo manja od ukupne potpore svim desnim strankama (oko 15 posto) kojima Plenković sa iznenadnom i karikaturalnom upalom hrvatstva pokušava uzeti dio glasača, stavljajući se u poziciju branitelja Zakona o hrvatskom jeziku, Ukrajine, nasljedstva Domovinskog rata i deidologiziranog dijela svemira.

Dio oporbe od čak 11 političkih organizacije koje povezuje malo toga – najviše negativan odnos prema HDZ-u, a najmanje ono najvažnije, dakle ideologija – možda i može formirati saborsku većinu i, posljedično, izvršnu vlast, ali je veliko, kao Velebit veliko pitanje koliko dugo mogu zajedno funkcionirati ako se već ne slažu oko nekih bitnih tema i još se izvan Zagreba međusobno sukobljavaju. No, to što možda neće moći vladati, ne znači da ne mogu spriječiti da HDZ osvoji dovoljno mandata i uz manjinske stranke i nešto ruku na rasprodaji ostane gdje je i sada. 

Upravo bi to, dok stvarnost ne pokaže da mogu više, trebao biti primarni cilj oporbe. Drugačije, iz njihove pozicije kazano: mi ne moramo pobijediti, ali HDZ mora izgubiti dovoljno da repriza parlamentarnih izbora bude neophodna. 

U HDZ-u se, realno, ne plaše opcije da će pasti na 20 – 30 zastupničkih pozicija, već da neće skupiti dovoljno za preživljavanje na vrhu piramide moći i to, je za sada, mali korak ka suštinskim promjenama, ali veliki ka happy endu koji, nažalost, još nije dovoljno blizu.

Naviknuta na inferiorne protivnike i uspaničena zbog toga što broj glasnih, nezadovoljnih građana uveliko nadilazi broj parlamentarnih oponenata, Hrvatska demokratska zajednica počinje izuzetno uspješno raditi protiv same sebe, kreirajući klimu u kojoj je gotovo nevažno tko bi mogao doći na vlast, ali je itekako važno tko će otići. 

U opoziciji su svjesni – ili bi morali biti – međusobnih, u većini nepomirljivih razlika, ali bi trebali biti svjesni i da ih to ne sprječava u zajedničkom slabljenju istog takvog, dakle zajedničkog, protivnika. To, naravno, nije idealno, ali je daleko bolje od mogućnosti da se sve završi statusom quo. 

Ukoliko ga ne žele, onda subotnje prosvjede ne treba smatrati uspjehom, već početkom političke borbe drugim, izvan parlamentarnim sredstvima: organiziranjem novih skupova u Zagrebu, ali i drugdje, zapravo svugdje, gdje ne moraju nužno bildati potporu sebi, što ne znači da neće umanjiti onu HDZ-u – stranci koja treba sedative nakon samo jednog okupljanja nezadovoljnika i koja se, sudeći po reakcijama, nije u stanju nositi sa činjenicom da joj se puno, previše toga oprostilo, ali da joj se neće oprostiti baš sve.

U konačnici, puno će lakše svaka od stranaka sudionica na zagrebačkim prosvjedima podnijeti to što će ostati u oporbi, nego što HDZ može podnijeti čak i reprizu izbora jer, eto, na vlastito iznenađenje, nisu dobili dovoljno glasova zahvaljujući kojima su na dva-tri ručka u proširenom sastavu sebi osigurali još četiri godine lipote i radosti. 

Svašta se u politici može zanemariti, ali trendovi ne smiju. E, oni nikako ne odgovaraju vladajućoj strukturi, a to što, ipak, nisu brzi koliko bi oporba željela, ne znači da ih treba zanemariti. Sasvim suprotno. I samo strpljivo.