Hrvatske tragedije: Tomini fušeri tek zasjeli, a već moraju otići

Sada će, ovih dana, biti puna godina kako je Slobodna Dalmacija, pripremajući se za očekivanu pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima i povratak tradiciji vazelinskog novinarstva, otkazala suradnju Borisu Dežuloviću, a dogovorila je s Tihomirom Dujmovićem, u ta doba "vodećim desnim komentatorom". Pisac i novinar Jurica Pavičić nije čekao da ga nazove treća asistentica druge tajnice i priopći mu kako racionalizacija troškova podrazumijeva iracionalizaciju sadržaja, niti se pravio da ne vidi zašto je, zapravo, Dežulović degažiran, pa je kazao: "Ne želim raditi za novinu koja je otkazala suradnju novinaru čiji je tekst proglašen najboljim u Europi, a istovremeno angažira komentatora koji u tekstu 34 rečenice završi s uskličnim znakom. To je bipolarni poremećaj..."

Kasnije, nakon što je Jakov Sedlar krenuo na turneju sa svojim budalastim filmom o ulozi photoshopa u provedbi rasnih zakona takozvane Nezavisne Države Hrvatske, Pavičić je u Jutarnjem napisao: "Novoj kulturnoj paradigmi najveći su neprijatelj profesionalna autonomija, struka, kriteriji, meritokracija. Ta nova paradigma stoga je - baš kao i devedesetih - perfektno igralište za diletante. Nakon što su petnaestak godina kupili frustracije i zapomagali na nepravdu, umjetnički hitleri iz našeg sokaka napokon su dočekali svoj trenutak. Dosta je bilo 'izvrsnosti', 'međunarodne relevantnosti' i 'umjetničke inovativnosti'. Dosta nam je tih kriterija 'iz trule Europe' koje su nam poput virusa uvalili soroševci. Sad je opet stigao trenutak da se i film, i TV, i kazalište otvore onima koji su bili 'nepravedno zanemareni' samo zbog tričave 'sitnice' što su bili - antitalenti. Startni pištolj je opalio, diletanti ponovo jašu. Osvojili su TV, osvajaju HAVC, osvojit će na koncu i HNK. Ponovo je došao taj trenutak kad - nakon svake revolucije - svatko može biti sve. Počinje novi medeni mjesec za diletante i fušere..."

Zbilja, svim se tim diletantima i fušerima Hrvatska činila kao švedski stol i taman što su se navikli da su, napokon, netko i ništa, nitko i nešto, kako god, ispostavilo se da je najveći domoljub dvadeset i prvog stoljeća ustvari kao Ivo Sanader, ali nakon dva teža moždana udara. Sve se, ali sve odjednom zatreslo i medeni mjesec, koji je u idealnoj projekciji trebao trajati vječno, a u gorem slučaju protegnuti se na barem četiri godine, opasno se približio kraju. E, to je značilo i znači samo jedno: rat do istrebljenja Tomislava Karamarka, unuka domovine koji se, za razliku od svojih prethodnika, sjetio i onih rođaka koje nije ugodno pokazivati čak ni najbližim prijateljima, a kamoli onima na Facebooku.

Gospodin slučaj, osim što se nenadano ukazuje, ponekad zbilja zna imati i smisla za humor, pa se, eto, oko godišnjice velikog medijskog transfera, u trećem Dnevniku HTV-a kod Petra Vlahova kao gost pojavio upravo Tihomir Dujmović: da objasni kako su stabilnost Vlade Tihomira Oreškovića i odlazak Karamarka pitanje, ni manje ni više, nego opstanka Hrvatske. One Hrvatske, naravno, u kojoj on objavljuje tamo gdje je to radio Dežulović, dok se njegov domaćin ekskluzivno ne javlja s tribunjske trke tovara. Istina, nije to tako rekao, ali je njemu, Vlahovu, Kovačiću, Katarini Periši Čakarun, kao i mnogim drugima, od Sedlara do Ane Lederer, od Zlatka Hasanbegovića do Pere Ćorića, jasno na što je mislio. 

Vladari inače vole mediokritete, ali za prikupiti ovakvu ergelu kakvu je Karamarko pronašao u najmračnijim kutovima Hrvatske zbilja se valjalo potruditi. Nakon desetljeća i pol uljuđivanja i dugog procesa pristupanja Europskoj uniji – koji Viktor Ivančić opisuje kao najsvijetliji period neovisnosti i državnosti – trebalo je prvo znati da su sve one tetrapak-ustaše, beznadno netalentirani i ambiciozni opinion makeri, revizionisti, umjetnici s prijelaza iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće, uopće preživjeli razdoblje civiliziranja, pa tek onda biti toliko nepametan da ih se učini utjecajnima.

Strah od anonimnosti sada takve pretvara u smrtne neprijatelje onoga koji nije razumio zašto je, zaboga, Ivo Sanader, nakon što se dokopao vlasti, klaunove s predizbornih mitinga degažirao na rub društva, da se tamo do mile volje preispituju i pokušavaju shvatiti zašto ih je naočiti Splićanin epohalno zajebo. Tomislav Karamarko je, u prijevodu, umjesto da polusvijet, nakon što ga je iscijedio, vrati u prirodno okruženje - na rub i u mrak - svojim sadašnjim dželatima pripremio i oružje i streljivo.   

Predsjednik HDZ-a, osim u slučaju nekog čuda neviđenog, upravo s najbolje pozicije prati vlastiti politički sprovod i, posljedično, poraz stranke na sve izvjesnijim izvanrednim izborima. Njegovi dojučerašnji megafoni znaju, nisu baš toliki duduci, da će na njima najviše glasova dobiti SDP, čiji predsjednik možda ne vodi najbolju kadrovsku politiku, ali sigurno vodi takvu da mu se ni greškom ne mogu u širem okruženju zadržati ovi što su ispuzali nakon siječanjske potvrde Oreškovićeve pozicije. Također znaju i da se HDZ može vlasti opet i nekad nadati samo u slučaju radikalne promjene: unutarnjeg civiliziranja i pratećeg marginaliziranja većine iz sadašnjeg Predsjedništva.

Drugačije rečeno, u pristojnoj stranci desnog centra neće biti onih što ne razumiju koliko je besmisleno kontrolirati HTV koji nitko ne gleda; kontaminirati medijski prostor autorima upitne vjerodostojnosti i ništa manje upitnog dara te zatrpavati premijera obavezama poput radnih ručkova na kojima francuskim diplomatima treba objašnjavati da mu ministar kulture nije pravi, nego ustaša na baterije; susretima s izraelskim predstavnicima užasnutim činjenicom da potpredsjednik Sabora maršira u koloni koja uzvikuje ustaške pozdrave; večernjim isprikama ostatku civiliziranog svijeta zato što su mu najbliži suradnici oduševljeni povijesnim falsifikatima u formi dokumentarnog filma ili zato što nije u stanju provesti zakone vlastite države o pravima manjina...

Kako, dakle, god i s koje god strane pogledali, sadašnji jurišnici na klinički mrtvoga Karamarka znaju kakva im je budućnost: opet će jedni za druge pisati po marginalnim portalima, intervjuirati se međusobno za ospkurne provincijske televizije, objavljivati besmislene knjige i jedanput ili dvaput na godinu na koncertu Marka Perkovića desnicama dati oduška. U međuvremenu će, svatko za sebe, pokušati shvatiti kako su opet zajebani i to tek što su povjerovali u vlastitu važnost unutar imperija diletanata svake vrste. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu