Kako smo postali matori i dosadni

kako-smo-postali-matori-i-dosadni-7630.jpg

Foto: 
HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Buljevi, franciškovići i ostali kraljevi veselih procesija nisu mladi, proizvedeni su još za prethodne društvene paradigme, prije 90-ih. I tada su se rađali takvi: otpornije sirovine uvijek bude. Ali cijela stvar je upravo u tome da nije bilo neke šanse da munjama svi znamo imena, nekmoli da predvode masovne pokrete po glavnim trgovima glavnih gradova – i da ovaj opći sociopedagoški poraz Slobodne & Neovisne ima sve veze s time

Da festival poremećenosti nije u subotu na glavni trg glavnog grada pao baš niotkuda – obična je stvar za reći u nekom neodređenijem smislu duha vremena. Ovom prilikom ciljam, međutim, na posve konkretnu najavu, ili uvertiru s istog mjesta radnje, odigranu prije dvije godine na tadašnji Dan neovisnosti kao performans pomrčine uma na glavnom trgu glavnog grada, kada je procesiju bratstva "Muževi katolici" kontra Krize Vjere i Ugroze Domovine predvodio izvjesni Kralj Veseljko. Tada smo mislili da je to samo šašavo. 

"I ja sam nekada čitao horoskope, odlazio vračarama, osobama za koje se ne može reći ništa drugo nego da služe đavlu", ispovijedao se Veseljko Kralj (da, zbilja se tako zove!). Iz čega čitamo da problem koji ima s horoskopima i vračarama nije epistemološki, nego demonološki – ne smeta ga što se radi o ridikuloznim halucinacijama, nego što su te halucinacije od Đavla. Ridikulozne halucinacije koje nam trebaju i koje se u Slobodnoj & Neovisnoj smije slobodno prakticirati isključivo su one od Dragog Boga.

Zato su "Muževi katolici", prije marširanja Jelačić-placem (namjerno kažem baš Jelačić-placem) s kipom Gospe Fatimske i bijelim križem za nerođenu djecu, na kolektivnoj molitvi krunice za ugroženu Domovinu u zagrebačkoj katedrali opatrnuli u paketu po gatarama i komunistima, napose apliciravši nebesima za zaštitu od "okultizma, bogopsovke, pobačaja, sodomije, korupcije, nezakonitih migracija i svega nemorala", ali proširivši tu kupus-čorbu i na "sve uvedene protunaravne dijabolične propise i religije, posebice rodnu".

Iz drugih, ali istih vijesti, pamtim bizarnu koliko i tragičnu koliko i indikativnu istinitu priču, kao slučaj iz crne kronike: cura iz Solina (25) ubila momka (33) s kojim je živjela – u stanju određenog rastrojstva za koje je smatrala da je odgovorna njegova zla baba vještica, jer da ju je stara "začarala". A njeni roditelji su je onda, za pomoći joj, umjesto kod doktora ili na neko psihološko savjetovanje, vodili u crkvu na ispovijed.

U čemu je znakovitost?

Najlakše je tu podleći napasti stvar otpisati, i kod nje i kod "Muževa katolika", kao individualnu otišlost na kvasinu, posredovanu neukošću koja ne posjeduje protuotrov za sujevjerje – bilo kao paganski okultizam bilo kao monoteistički um koji još i kad egzorcistički demonizira čaranja zapravo ih afirmira kao nešto u što se vjeruje kao moguće, što se tretira kao ozbiljno i čemu se valja suprotstavljati kao dostojnom protivniku. Ali otkud ta neukost? Je li stvarno individualno pitanje?

Sve je skupa prvenstveno učinilo da se osjetim strašno matorim i dosadnim. Zato što me nagoni da izgovaram konstrukcije poput "u moje vrijeme" ili "kad sam ja bio mlad" – i od toga me, da prostite, boli glava.

Istina je da sam bio još maloljetan kada je politička nacija zamijenjena etničkom, socijalizam kapitalizmom, antifašizam Pomirdbom, sekularno društvo vjeronaukom u školama, javno zdravstvo privatnim poliklinikama u kojima prvo vlada odnos prema klijentu, pa tek onda Hipokratova zakletva. Ali kakistokratski i idiokratski princip negativne selekcije, uveden kao mjera društvenih vrijednosti, nije instantno rezultirao metamorfozom samog ljudskog materijala, nije se preko noći manifestirao promjenama u tijelu. Trebalo je nešto vremena dok se primi baš u DNA, a zakrivljenost zemaljske kugle postane predmet rasprava, cijepljenje protiv pošasti pitanje individualnog pristanka, Gordan Lauc utjecajan epidemiolog kojega se sluša s povjerenjem umjesto provaljivanjem u smijeh.

Elem, kad sam ja bio mlad, ozbiljnije shvaćano sujevjerje obilježavalo je generacije prije generacije naših roditelja – pripadalo u zonu (pra)baka s maramama i (pra)djedova s ponekim razredom osnovne. Ali sa svim opravdanjima za to i nije im se moglo uzeti za zlo. Roditelje nam se već beziznimno učilo da je zemlja okrugla. Pa i da dopustimo da nisu možda svi među roditeljima usvojili, ako je i bilo onog djeteta u razredu – bog mu zdravlja dao – kojem ni maljem ne ide u glavu, nije bilo nepelcanog. I generalno je vrijedilo da su prosvjetljeniji od prethodne generacije, kao i mi još malo više od njih – trend smjena generacija išao je linearnom progresijom prema naprijed, nema veze što su 90-te već nastupile. Tako je meni tada izgledao svijet. Kad sam bio mlad i naivan.

Do kuda smo stigli? Što danas gledamo? Mladi više nisu prosvijetljeni, nego iluminirani, boktemazo! To se sve rodilo pametnije od pameti. Za razliku od naših djedova i baka, u školu idu pod normalno i obavezno. Samo im je badava. Trend smjena generacija kao pod normalno bunta u ime progresa je krenuo u suprotnom smjeru. S bliženjem kraju evo već treće decenije društva koje promovira antimodernističke vrijednosti umjesto socijalnih ustanova i zaštite radnih prava – i ishod je postao sociopedagoški ili možda defektološki opipljiv: upravo mladi postaju ona antiintelektualnija, tvrđe iracionalistička generacija, lišenija protuotrova, podložnija ridikuloznim halucinacijama i konzervativnom svjetonazoru. Nije tek gospođica ubojica iz začaranosti, dijete rođenom sredinom 90-ih, nego smo čuli svi i o onim istraživanjima koja pokazuju da su mladi rođeni 90-ih konzervativniji od njihovih roditelja, sa znatno višim postocima nego među starijima onih kojima je NDH OK, a gay nije, koji bi zadržali vjeronauk u školi i vatikanske konkordate na vlasti ili zabranili pobačaj, a dozvolili prebijanje migranata te djevojki koje ljute i ne slušaju svoje mladiće.

Neka mi nitko ne kaže da to nije izravna posljedica činjenice na koju je Buden na vrijeme upozoravao; da  im čitav životni vijek stane u državu u kojoj trg po kojem je za Kraljem Veseljkom preklani defiliralo bratstvo s Gospom i križem sa srcem s krvarećim fetusom u sredini, a neki dan usijana sljedba Mire Bulja i Marka Franciškovića s rukom i glavom u dupetu, glavni trg glavnog grada, nije više onaj republike nego nekakvog bezveznog feudalnog kompradorčića. Jelačić-plac.

Buljevi, franciškovići i ostali kraljevi veselih procesija nisu mladi, proizvedeni su još za prethodne društvene paradigme, prije 90-ih. I tada su se rađali takvi: otpornije sirovine uvijek bude. Ali cijela stvar je upravo u tome da nije bilo neke šanse da munjama svi znamo imena, nekmoli da predvode masovne pokrete po glavnim trgovima glavnih gradova – i da ovaj opći sociopedagoški poraz Slobodne & Neovisne ima sve veze s time.