Dario Kordić Foto: You Tube
S obzirom na degutantnu i monstruoznu izjavu Darija Kordića o tome kako je svaka sekunda vrijedila – očito i ona rešetanja bebe nakon masakriranja ostatka familije – uputno je sjetiti se Carla Schmitta. Važan politolog 20. stoljeća, prvenstveno lociranjem "političkog" u antagonizmu, "neprijateljstva" kao principa na koji poziva. Schmitt prije svega hoće jasno i svrstavajuće razlikovanje između prijatelja i neprijatelja, pak je ono sama bit "političkog"!
Ali treba reći: do te točke Schmitt mudro zbori, ne radi se ni o čemu krivom za reći. Tko bi još želio da antagonizam ne vlada na političkom polju? Tada govorimo o "post-političkoj idili", drugim riječima govorimo o – totalitarizmu. Svi moraju misliti isto. Ne što je nešto zabranjeno, nego što je nešto obavezno.
Nešto kao kad se kod nas SDP svim bitnim vrijednostima približava onima HDZ-ovskima (kult Vjere, Domovine i Franje Tuđmana – tko da zucne protiv tih svetinja, ponajmanje truli liberali Račan, Goran Granić ili Vedran Mornar). Zato se u političkoj teoriji hoće da je opozicija upravo neprijateljska prema poziciji koja je nositelj kanona obaveznih društvenih vrijednosti, jer ako omane kao neprijateljska, postaje peta kolona u službi kanona i time (gurajući društvo u post-političkom smjeru, post-antagonističkom, post-neprijateljskom) veće zlo i od same pozicije koja bi imala stvarnu opoziciju.
Nešto bismo, istinabog, učinili tek kad bismo počeli govoriti o klasnom neprijateljstvu. Ali o tom drugi put.
Za Schmitta, neprijatelj je onaj tko nas hoće iznegirati u našoj "bitkom određenoj egzistenciji". Unutarnja homogenizacija usuprot onima koji nam rade o glavi. Kao političkoj zajednici, jel'. Pritom je preziratelj Weimarske republike, odnosno liberalizma općenito, zbog njegovog postavljanja individue u središte političkog polja... jer kako se uopće i homogenizirati kolektivno kontra onih koji nama rade o glavi, ako smo prije svega pojedinci? Schmitt poteže liberalni paradoks, citirajući Burckhardta, u kojem se od države očekuje da pojedincu omogućuje svašta, ali sama ništa ne smije pojedincu nalagati. Čime apriori biva minirana srž "političkog" po Schmittu: da politička cjelina (u 20. st. to su države) može građaninu narediti žrtvovanje života radi zaštite od neprijatelja.
Schmittovo dezavuiranje nepolitičkog ili post-političkog ne zaziva, naime, unutarnji politički pluralizam, neprijateljstvo i antagonizam unutar nekog društva. S totalitarizmom na tom planu on nema problem, naprotiv, pozdravlja ga. Zato što je polje "političkog" za njega u srazovima među cjelinama, ne unutar cjelina. Kolektivni entiteti se međusobno trebaju oštro profilirati po crti prijateljstva i neprijateljstva – to on hoće savjetujući nam da budemo "politični".
U predmoderno doba, supstanca političkog jedinstva bila je vjersko pitanje (tj. ono bivanja u moralnom grijehu), a crta neprijateljstva u tome da muslimani idu u džihad, kršćani u križarske ratove, a katolici masakriraju hugenote. U moderni, supstanca političkog jedinstva je nacionalna država, a regresivno shvaćanje države kao tribalističkog entiteta kod nas se 90-ih manifestiralo u ekstremizaciji etničkog i etnokonfesionalnog kao osnove prijateljsko-neprijateljskog svrstavanja.
A neprijatelja, zna se, valja uništiti, iskorijeniti, zatrti mu sjeme, dakle genocidirati, da ne bi on nas – jer prva premisa svega je u tom rađenju o kolektivnoj glavi, na razini "bitkom određene egzistencije".
Kordić – pokušavam ukazati – ne govori danas ništa što puno učenije nije već Schmitt. Logika koju je on tu usvojio, ne dozvoljava mu da kaže išta drugo nego tu monstruoznost koju je izjavio. To je ono što treba shvatiti dok se zgražamo. Nije on tu ništa rekao čime bi (puko individualnom monstruoznošću) iskoračio izvan okvira koji je u njega usadio netko drugi. Tko?
Schmitt je dabome bio naci, Führerov apologet. Ali banalna je tu stvar povući pravac do nacizma. Naravno da se kod Kordića i njegovih rabota, u teoriji i praksi, radi o suštinskom nacizmu. Nismo time bogznašto rekli. Konzekvence koje treba izvući su druge. Nije da imamo razloga misliti da je Kordić tu direktno Schmitta čitao.
Evo na primjer jedne konzekvence. Može li se netko danas zgražati nad Kordićem, a da se ne zgraža nad predsjednikom republike, dičnog "lidera opozicije" kroz prethodnih 15-ak godina, koji se redovito zaklinje u prvog predsjednika republike kao svoj politički temelj?
Može li se netko danas zgražati nad Kordićem, a da se ne zgraža nad višedecenijskom taktikom SDP-a i satelita, u ulozi predvodništva kakti opozicije, a bogami i nad samim apologetima glasanja za SDP i satelite po promašujućoj argumentaciji da treba za manje zlo, kao ohrabrivanja post-političke idile nacionalne ujedinjenosti u tuđmanizmu?
Može li se netko danas zgražati nad eto Kordićem i samo Kordićem, a da se ne zgraža nad čitavim spektrom hrvatske parlamentarne politike, okupljenim oko konsenzusa u Tuđmanu, kao općem normativnom mjestu koje se mora ritualno posvećivati? Dok država još i godine gospodnje 2023. tiska prigodne marke s likom Gojka Šuška, kao memorijalni ton salutiranja u službi aktualnog discipliniranja. Nominalni politički pluralizam ostvaruje se kao dužnost stati u stav mirno, naročito ako pucaš na ozbiljnu ulogu u hrvatskom političkom životu, obnašanje vlasti i tako to.
Mora se povući i krajnje konzekvence, žalim slučaj. Može li se netko danas zgražati nad eto Kordićem i samo Kordićem, a da se ne zgraža nad čuvenom odlukom Možemo, kao naše lijevo-zelene perjanice zasjele na vlast, da uputi protokolarnu delegaciju na Tuđmanov grob?
Naša je lijeva delegacija (nikada ne zaboravljajmo na takve "detalje") svoj vijenac vrijedno položila na – Kordićevu današnju izjavu. Da, upravo tako. Zato što je Kordić tu banalno zao, zato što degutantan i monstruozan nije išao biti svojim osobnim doprinosom političkoj teoriji, već samo dosljednim držanjem logike tog konsenzualnog vijenca na Tuđmanovom grobu, koja mu, usađena u njega, niti ne ostavlja prostor da misli ili kaže bilo što drugo.
Puno je više u Hrvatskoj onih koje će, jedinom normalnom ljudskom reakcijom, sablaznuti Kordićeva eksplicirana voljnost da ponovi Ahmiće i po cijenu zatvora opet – mučenički u svojoj glavi žrtvujući sebe kao pojedinca radi zaštite političke zajednice od neprijatelja – nego što je onih voljnih razmišljati o lancu banalnosti Kordićevog zla, sa svim karikama nad kojima bi se moralo istovremeno zgražati kao preduvjetom zgražanja nad njime.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023.. godinu