Lapsus koji ispravlja krivo govoreno

lapsus-koji-ispravlja-krivo-govoreno-7637.jpg

Aleksandar Vučić
Aleksandar Vučić
Foto: 
HINA/ TANJUG/ JADRANKA ILIĆ

Time što je Vučićeva izjava po svoj prilici također lapsus linguae u odnosu na ono što se namjerio naglas reći u javnosti, na isti način odražava pravu stvarnost onoga što se zapravo mislilo, onkraj pozornice. Srbija je pod njegovom vlašću otišla korak dalje u nečemu što je opći pravac – u kojem nam se treba dobro primiti ne samo za novčanik, nego i gas-masku, a i navratiti da provjerimo u kakvom nam je stanju stanje ljudskih i radnih prava, čim čujemo onaj novogovor u slavu Privlačenja Stranih Investicija

Regijom kruži svježa monstruozna izjava Aleksandra Vučića: "zbog smanjenja troškova jedne inostrane kompanije nemamo pravo – kada preduzimate nešto ne možete uvek da zadovoljite sve interese, ali nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planovima".

Pravljenje, k'o fol, vrlo visokog principa od toga da nije pitanje principa već mjere – u vrlo niskom korporativnom predviđanju.

E, sad, Vučić ne slovi bez razloga za oblik monstruma, ili u najmanju ruku nekoga s poremećajem ličnosti, psihopata, sociopata, štogod – no, i takvi se znaju prikrivati na van. Dalek je korak od toga do deluzionalnosti koja ne bi razumjela da se ne može naglas i otvoreno deklarirati u eksplicitno monstruoznim namjerama.

Za pretpostaviti je da se nakanio kenjati nešto tipa da u ime viših općih ekonomskih interesa, kao društvenog konsenzusa, mora biti i neke kolateralne štete, u smislu da je šteta manja od općeg dobra. Ali mu se omaklo. Ispalo eksplicitnije: da se svjesno i planirano predviđa uništavanje određenog broja ljudskih života – u ime ne stvarno općih, nego profitnih interesa korporacije Rio Tinto i ugrađenih klika. 

Na što me to podsjetilo?

Za početak, na onaj spektakl iz ljeta gospodnjeg '17, kad su dva tikvana iz udruge Vigilare, tražeći odbacivanje Istanbulske konvencije, sazvala konferenciju za novinare pa stala drviti: "Tko razuman može biti protiv nasilja nad ženama i u obitelji"?

Unatoč svoj poremećenosti ovih križara, za pretpostaviti je da se radilo o lapsusu: ispustu negacije. Ali to ne znači da je greška bila banalna: ono kako su namjeravali reći, s negacijom, bilo je zapravo lip service, čisto za reći u javnosti ono što je jedino moguće kao civilizacijski prihvatljivo, zona superega, dok im je frojdijanskim slipom zapravo pobjeglo upravo ono što su i htjeli reći, bez negacije. (Imajući u vidu da je osnovni društveni smisao abrahamskog puritanizma, kao korijena svakog križarskog reda, patrijarhat kao sistemsko nasilje u svrhu kontrole ženske seksualnosti i rodne uloge. Bez normaliziranog nasilja tog tipa oni ne postoje na svijetu. Naivna je ideja da bi kršćanstvo, islam ili judaizam mogli funkcionirati odvojivo od puritanizma, u lišenosti kulturalizirane rodne opresije, jer ona spada u najužu suštinu monoteističkih religija.)

Monstruozno, dabome. Samo su se htjeli pred kamerama napraviti kao da nije, zaglumiti na riječi dobrice čiji nauk tobože ne ispada iz domene civiliziranosti, k'o fol. Ali ih je greška izdala, vraćajući u monstruoznost koja realno i jest na djelu. 

Drugo na što me Vučić podsjetio je srodna scena kad je Kolinda, u intervjuu kojim se opraštala od funkcije predsjednice, bosonogo priznala kako se u budućnosti planira baviti "zaštitom slabijih, promicanjem zaštite nasilja nad ženama i djecom". 

Kolinda, nije tajna, operira na frekvencijama deriviranima s istog mjesta kao i tikvani iz Vigilare. Školski je primjerak "čuvarica patrijarhata", #womenagainstfeminism branše: Istanbulsku konvenciju je podržala isključivo kao lip service, onda kad je baš morala zbog funkcije, k'o fol, ali niti tada bez dodavanja ograda iz famozne "interpretativne izjave" oko tzv. spornih dijelova, jer da ne treba inzistirati na nečemu što smeta našeg čovjeka, Hrvata i katolika, ili mantre o ugrađenosti već svega u zakone RH, odnosno ritualnog kenjkanja o potrebi zaustavljanja daljnjih ideoloških podjela.

Za pretpostaviti je ipak i opet da se radilo o lapsusu: ispustu prijedloga. Poslije smo nailazili na varijante s ubačenim "od" između "zaštite" i "nasilja". Ali to ne znači da je greška bila banalna. Znajući kakvo je zlo ta žena, u svojoj mukloj ograničenosti i prepariranosti, bila na funkciji – ma koliko da manje zlo od sadašnjeg predsjednika – kao i da se radi o profesionalnoj stajačici upravo na strani moćnijih kontra slabijih, kao i da je recimo u Požegu došla pjevati s Alojzom, a odbila Marinu molbu za prijem, štiteći dakle njegovo nasilje, ne nju od nasilja, uvjerljivije je, bliže njenom habitusu, pomisliti da joj je upravo kroz lapsus, frojdijanskim slipom, pobjeglo ono što je i htjela reći umjesto onoga na što ju je čisto superego gonio da procijedi kao civilizacijski prihvatljivo.

Time što je Vučićeva izjava po svoj prilici također lapsus linguae u odnosu na ono što se namjerio naglas reći u javnosti, na isti način odražava pravu stvarnost onoga što se zapravo mislilo, onkraj pozornice, iza zastora. Srbija je pod njegovom vlašću otišla korak dalje u nečemu što je, međutim, opći pravac – u kojem nam se treba dobro primiti ne samo za novčanik, nego i gas-masku, a i navratiti da provjerimo u kakvom nam je stanju stanje ljudskih i radnih prava, čim čujemo onaj novogovor u slavu Privlačenja Stranih Investicija.

"Laže se doduše ustima", rekao je na jednom mjestu Nietzsche, "no njuškom koju se pritom čini ipak se još kazuje istinu." Varijacija na temu bila bi: ustima kojima se laže istovremeno se kazuje istinu – izdajničkim okliznućem u govoru.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu