Mazanje vrata debeloj guski

Postoji u Rijeci čovjek imena Ivan Šarar. Gospodin već godinama obnaša dužnost gradskog pročelnika za kulturu i u sredini koja važi za lepršavu, kreativnu i gdjekad avangardnu - u svakom slučaju nekonvencionalnu - svake godine vodi brigu o otprilike 86 milijuna kuna.

Toliko je, naime, Rijeka u svom proračunu namijenila za kulturu i barem, ako ćemo razgovarati u relativnim omjerima, ne odskače od gradove slične veličine. Desetak posto od ukupne love kojom raspolaže.

I tako potkraj svake godine Ivan Šarar lijepo sjedne za radni stol, lizne svoju kemijsku olovku i dohvati se planova, dokumenata i matematike. U ovom slučaju, one malo višeg stupnja: kako rasporediti teoretski golem novac ako desetak milijuna kuna odmah u startu moraš preusmjeriti na obnovu spomeničke baštine, a onda još četrdeset milijuna kuna u Hrvatsko narodno kazalište? Što napraviti s tih preostalih pet milijuna eura, kako nahraniti stotine gladnih umjetničkih usta, kako izgraditi knjižnice i muzeje, kako dovesti koju zvučnu izložbu, kako potaknuti alternativnu scenu, kako se uopće kandidirati za ambiciozne projekte tipa Europska prijestolnica kulture?

Nikako, naravno: treći po veličini grad u državi iz godine u godinu glođe svoj mršavi kulturni proračun uvijek na isti način. Najprije iz te svoje fete kruha istrgne mekanu sredinu, zažmiri i pruži je debelom djetetu s posebnim potrebama. Onda se ostali krenu svađati oko korica.

Ivan Šarar, riječki pročelnik za kulturu, ima, međutim, jednu zanimljivu naviku. Svake godine, baš nekako kada dođe doba za podjelu novca, tupo zuri u tu brojku od 40 milijuna kuna namijenjenih Hrvatskom narodnom kazalištu. Bulji u papir, krši ruke i potom otvori novi dokument: napiše kakvo otvoreno pismo ili bijesni dopis, čisto kako bi se znalo da u cijelom sustavu hrvatske kulture postoji osoba sa zrncem zdravog razuma. Zbilja, napisat će Šarar, zašto riječko Hrvatsko narodno kazalište uopće nosi pridjev "hrvatsko"? Zašto, ako ono s državom - barem u užem smislu riječi, kao aparatom i servisom - nema gotovo pa nikakve veze, osim ako iskrsne kakav problem oko izbora intendanta?

Jer, kad stavimo Šararove brojke na papir, shvatimo da bi teatru o kojemu iz godine u godinu vodi brigu puno bolje pristajao naziv "riječki". Komunalni, gradski. Narodni, u pravom smislu riječi: plaćaju ga Riječani i Riječanima pripada.

Ovaj slučaj, naravno, nije usamljen: gotovo identičnu situaciju pronaći ćemo i u Splitu ili Osijeku, gradovima koji bi slijedom izlizanih političkih floskula uz Zagreb trebali predstavljati preostala dva kotača regionalno razvedene Hrvatske. Polovicu ionako siromašnih kulturnih proračuna ondje također pojedu "hrvatska" i "narodna" kazališta, a u kaotičnom sustavu hrvatske kulture nekako se u zadnjih dvadesetak godina ustalila tek jedna, oku promatrača nevjerojatna činjenica: iz državnog proračuna plaća se jedino zagrebački HNK, mastodont koji na godišnjoj razini pojede gotovo 50 milijuna kuna zajedničkog novca. Sve tri preostale nacionalne kuće dobiju točno deseti dio tog iznosa i gotovo potpuno vise na grbači svojih lokalnih sredina.

A nije da grad Zagreb baš pati od besparice: njegov proračun  za kulturu je respektabilnih 404 milijuna kuna. Ostane tu još dosta love, recimo u stavci "nezavisne produkcije" - tamo Zagrepčani godišnje stuku otprilike 55 milijuna kuna. Zašto i ne bi: njihovom kazalištu država pokriva 51 posto troškova, a ostalima - ionako dvostruko štedljivijima - oko pet posto. Slijedom logike, zagrebačkoj debeloj kulturnoj guski vrat se obilato podmazuje, a Splićani, Riječani ili Osječani zakinuti su za otprilike jedan solidan muzej svake godine. Nov novcat.

Kako se to uopće dogodilo? Vrag će ga znati: u Ministarstvu kulture birokrati će tek suhoparno kazati da je Republika Hrvatska jedan od osnivača HNK Zagreb i slijedom toga ga plaća, dok sestrinske kuće također imaju pridjev "nacionalnih" - ali samo u imenu, dok u stvarnosti pripadaju jedino i isključivo gradskim sisama. Samo u slučaju Osijeka račune popola dijele Grad i Županija.

I takva situacija dočekuje jednog za drugim ministra kulture, bez volje i ambicije da temeljito pretresu i reorganiziraju hrvatski kulturni sustav i daju barem naznake promišljanja o nekakvoj budućoj nacionalnoj kulturnoj strategiji. Dok Ivan Šarar u Rijeci i njegovi kolege u ostalim gradovima čupaju kosu dijeleći mrvice, ministri kulture po čistoj inerciji tove Bandićeve izložbene primjerke i državnom lovom peglaju njegov imidž.

Osim ako zbilja ne smatraju da je jedna nacionalna kazališna kuća vrjednija od druge i da uzrok nije samo činovnički nemar.

A kažu da nisu: evo, aktualna ministrica Andrea Zlatar tek što je sjela u fotelju navodno je shvatila da nešto ne štima. "Da nešto nije u redu, pokazuje praksa. Morat ćemo nešto mijenjati, ali svakako dogovorno s ljudima koji rade u tim kućama. Mislim na HNK Rijeka, Split i Osijek. No, da bi se ozbiljnije reformiralo njihov status, mora se stvoriti strategija razvoja kazališne djelatnosti, vidjeti koja će biti uloga županija u novom financijskom sustavu, pa se onda može razmotriti i to u kom smislu ih izjednačavati s HNK-om Zagreb. Jasno je da će kratkoročne ciljeve najviše uvjetovati ekonomska kriza, ali bez prave strategije više se ne može očekivati razvoj kulture, pa ni rješavanje statusnih pozicija nacionalnih kazališnih kuća", kazat će Zlatar na početku mandata za Novi list.

Kako tog 15. siječnja 2012. godine, tako i danas. Punih dvije i pol godine kasnije nema ni naznaka dogovora s kazalištarcima izvan Zagreba, nema strategije razvoja, a bogme ni promjene zakona - osim one jedne kozmetičke, kada je trebalo nadjačati Milana Bandića pri izboru novog intendanta. Tada su se stvari rješavale ekspresno.

Iz Ministarstva kulture za Forum.tm će tradicionalno suhoparno odgovoriti da kazališta u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku (kao i najfriškije varaždinsko), citiramo, "imaju statusnu ravnopravnost".

"A inicijativu za financijsko 'ujednačavanje' Ministarstvo kulture ne može podržati niti iz financijskih razloga, ali niti načelno jer je temeljna ideja regionalna usmjerenost. Ideja regionalizacije koju Ministarstvo razvija pretpostavlja da županije koje regionalno naginju jednom kazalištu sudjeluju dijelom u njegovom financiranju, a što bi dijelom financijski odteretilo gradove osnivače", doslovno stoji u službenom odgovoru iz kabineta ministrice Zlatar. Pošto kupili, po to prodali.

A Split, Rijeka i Osijek u te dvije i pol godine izgubili su još nekoliko novih novcatih muzeja.

Ivan Šarar u međuvremenu može samo zdvajati: svjestan je da nitko u državi jednostavno nije spreman preispitati zašto svi državljani Hrvatske  - od onih u Zagrebu do onih u Splitu, Trogiru, Rijeci, Delnicama, Osijeku, Đakovu ili Bilju - s 50 posto financiraju HNK Zagreb "koji ruku na srce, rijetko kada napušta svoj grad kako bi prezentirao vlastitu umjetnost".

"Da se razumijemo, takva politika može biti potpuno legitimna, postoje i bolno kulturno centralizirane države poput Francuske, gdje uz samo nekoliko izuzetaka gotovo da vlada pravilo 'Francuska jednako Pariz'. Ali volio bih da je ta politika artikulirana, javno raspravljena, da ima svoje uzroke, razloge i ciljeve. Nema takve države u našem ekonomskom i kulturnom okruženju koja velika i bitna nacionalna kazališta gotovo u potpunosti prepušta financiranju lokalne administracije. Kako bismo uvidjeli da imamo nesuvisao sustav, ne treba puno putovati: dosta je kazati da narodna kazališta u Mariboru ili Novom Sadu gotovo potpuno financira država, što tim sredinama ostavlja mogućnost da vlastitim sredstvima razvijaju druge aspekte kulture. Naši veliki gradovi osim Zagreba taoci su troškova svoji velikih narodnih kazališta, a ovakva kulturna politika pogubna je za mentalno stanje države", kazat će Šarar.

"Neka je netko napokon argumentira, možda stvarno ne trebamo četiri nacionalna kazališta? Neka netko napokon kaže da imamo samo jedno pravo, bitno, državno kazalište, a da je sve ostalo provincija. I ne, nema ovdje nikakvog ispraznog lokalpatriotizma i deplasirane ljutnje periferije prema glavnom gradu, samo mislim da od ovakve politike nitko nema ama baš nikakve koristi."

Ima Šarar i prijedlog rješenja: kad su već svima puna usta "regionalizma" i "ravnopravnog razvoja", neka se za početak sredstva Ministarstva kulture između Zagreba i ostatka Hrvatske umjesto u omjeru 90 naprema 10, podijele na pola - pola. Ovo danas je, kaže, jednostavno nepošteno i nelogično - makar bi i te termine općenito trebalo pošteno preispitati.

A što bi, recimo, gradonačelnik velikoga grada poput Splita napravio s dvadesetak milijuna kuna godišnje, koliko bi mu ostalo da i njegov HNK polovicu svog proračuna izmuze od države?

"Uh, znam da to nije realno, što da radim... Ali mogu zamišljati: s tim novcem najprije bih obnovio samu zgradu kazališta", maštari Ivo Baldasar.

 

Tekst je dio projekta „Mazanje vrata debeloj guski“, koji je podržalo Ministarstvo kulture.