Odbrojavanje do šatora

odbrojavanje-do-satora-7559.jpg

Andrej Plenković
Andrej Plenković
Foto: 
HINA/ Dario GRZELJ

Koliko će još poraza Plenkovićev HDZ uspjeti podnijeti prije nego što negdje – pred Puljkovom Banovinom u Splitu, recimo, ili pred Tomaševićevom gradskom upravom u Zagrebu – nikne kakav šator, navodno zapostavljenih branitelja?

Trebala je samo naznaka lošijeg izbornog rezultata – jer HDZ je na proteklim izborima ostao najjača stranka u zemlji – pa da se i premijer Plenković, samoproglašeni borac protiv radikalizma, vrati oprobanim metodama radikalne desnice, koje je baš HDZ svojedobno usavršio do perfekcije: sumnjičenju političkih protivnika za manjak domoljublja, a medija za zlonamjernu pristranost u korist konkurencije. Zato je posve opravdano pitati: koliko će još poraza Plenkovićev HDZ uspjeti podnijeti prije nego što negdje – pred Puljkovom Banovinom u Splitu, recimo, ili pred Tomaševićevom gradskom upravom u Zagrebu – nikne kakav šator, navodno zapostavljenih branitelja?  Opravdano je pitati još nešto: kako u takvoj atmosferi sumnjičenja, kojoj se poslije izbora sam pridružio, premijer Plenković može očekivati “deradikalizaciju” o kojoj je s toliko opravdanog angažmana govorio nakon što je Danijel Bezuk, 12. listopada prošle godine, pred zgradom Vlade pucao u policajce? Zar Plenković uistinu ne prepoznaje vezu između politike difamacije, kakvoj je i sam pribjegao, i onog plamena (i) mržnje kojim je, recimo, pobjednike zagrebačkih izbora u nedjelju navečer zasuo nepoznati muškarac, prijeteći da će “pobiti komuniste”?

"Vidim da su ovi iz Možemo! počeli parafrazirati moju poruku iz 2016., kad sam rekao da mijenjamo HDZ da bismo mijenjali Hrvatsku. Oni kažu da mijenjaju Zagreb da bi mijenjali Hrvatsku. Očito imaju nešto protiv ove Hrvatske", rekao je Plenković u ponedjeljak, pa još dometnuo, ne bez blage slutnje prijetnje: “Moram još oslušnuti koju to promjenu oni zazivaju”. Tom se izjavom premijer, u jednoj jedinoj rečenici, spustio i ispod razine Domovinskog pokreta (DP), koji je svoju difamacijsku kampanju u drugom krugu izbora bio zaodjenuo u navodne statistike oko trošenja novca, premda je kontekst naznačio sam Miroslav Škoro, tvrdnjom da je zeleno-lijeva koalicija “ekstremna ljevica” kojoj se Zagreb i Hrvatska “ne smiju vratiti”. Ima li sadržajne razlike između Plenkovićeve tvrdnje da Možemo! “očito ima nešto protiv ove Hrvatske”, i Škorine umotvorine da će on  - “tako mu bog pomogao” - zaustaviti “ekstremnu ljevicu” kojoj se “ne smijemo vratiti”? Nema razlike, osim možda u nijansi: obje te tvrdnje pripadaju političkom vokabularu autokracije – tuđmanovske autokracije, da budemo precizni – koja, ucjenjujući i nasiljem ako treba, po vlastitom ukusu određuje što se smije, a što ne.

Potom se Plenković okomio na medije, što nije učinio čak ni Škorin Domovinski pokret: N1 televiziju optužio je da je “ideološka televizija”, a RTL i Novu TV da su namjerno pogrešno izgovarale ime HDZ-ova gradonačelničkog kandidata u Zagrebu Davora Filipovića. Tvrditi za N1 da je “ideološka televizija” može uistinu samo netko neobjektivan: ako se za neki medij može reći da omogućava prostor svima s političke i javne scene, to je svakako  N1 televizija. No to je još, koliko-toliko, racionalan sud: tvrditi, pak, da su RTL i Nova TV namjerno pogrešno izgovarali ime HDZ-ova kandidata za Zagreb zabavno je do groteske – prvo, to je neka mala teorijica zavjere,  u stvarnosti posve nemoguća; ali čak da je i točna – što nije mogla biti – pa zar je Filipović izbore izgubio zato što su mu novinari pogrešno navodili ime?! I kako? Tako što su zbunili birače da na listiću nisu mogli pronaći ime tog nekog nepostojećeg “Damira Filipovića”? Ništa od toga Plenković nije objasnio, sve je to ostalo zbrkano i onako plenkovićevski ljutito, ali u tome vjerojatno i jest stvar: nije nakana premijerova napada bila istjerati istinu na čistac, nego skrenuti pažnju s ključne činjenice - izbornog fijaska Plenkovićeva osobnog kandidata za gradonačelnika Zagreba.

I premijer Plenković, dakle, pokazuje osobinu dosadašnjih predsjednika HDZ-a, uz iznimku Jadranke Kosor: ne zna podnijeti poraz. A koliki je put od nesposobnosti da se poraz podnese, do odbijanja da ga se prizna? Treba se prisjetiti, prvo, Zagrebačke krize: dvije godine, od 1995. do 1997, Franjo Tuđman odbijao je potvrditi opozicijskog gradonačelnika, tvrdeći da “neće dopustiti opozicijsku situaciju u Zagrebu”. Odbio je četiri gradonačelnika koje je izabrala Skupština s oporbenom većinom, oktroirajući HDZ-ve ljude na čelu glavnog grada, da naposljetku, 1997, vrbuje dva HSS-ova vijećnika i tako - “legalno ali nelegitimno”, kažu politolozi – krizu riješi u korist HDZ-a. Treba se, potom, prisjetiti prosvjeda što su se, navodno zbog haških istraga i presuda, valjali Hrvatskom od 2000. do 2003, točno do trenutka kad se HDZ vratio na vlast, da u tom času sve te haške istrage i sve te presude odjednom prestanu predstavljati bilo kakav problem. Treba se, također, sjetiti i šatora pred Ministarstvom branitelja koji je godinu i pol teško opterećivao Vladu Zorana Milanovića, da odjednom misteriozno nestane čim se HDZ 2015. vratio na vlast. Svojom prvom reakcijom na rezultate izbora u Zagrebu, Andrej Plenković, koji je 2016. najavio kako “mijenja HDZ da bi mijenjao Hrvatsku”, signalizirao je da se ne kani odreći te vrste političkog ucjenjivanja nasiljem, što je možda najzloćudnija tradicija u političkom putu HDZ-a: spremnosti da se vlast zadrži, ako treba, i metodama koje će osporiti i samu demokraciju.